Kapitalizam u zasjedi

Na margini turbulentnih zbivanja u sasvim drugim dijelovima svijeta, Kuba je započela prvu ekonomsku reformu još od 1960-ih godina: početak te reforme bila je prošlogodišnja najava ukidanja milijun radnih mjesta u državnom sektoru. Ciljevi reforme su postupno smanjenje uloge države u sektorima poput poljoprivrede, trgovine, transporta i građevinarstva, te poticanje privatnog poduzetništva, decentralizacija i smanjenje socijalnih davanja u cilju povećanja prihoda države. Kuba, naravno, ostaje jednopartijski sustav, a država će zadržati ulogu glavnoga ekonomskog planera. No, provedu li se ove najave, kao i ona iz kolovoza o legalizaciji kupoprodaje nekretnina, one će na mala vrata uvesti kapitalizam u ovaj otočni komunistički bastion. Štoviše, Kubom već neko vrijeme švrljaju raznorazni svjetski developeri i predstavnici fondova koji se bave ulaganjem u golf-terene, vile i resorte, pa se čini da je očekivana pretvorba otoka u luksuzno ljetovalište već iza ugla.

Još od kolapsa Sovjetskog Saveza 1990., Kuba prolazi kroz “specijalni period” koji karakteriziraju pad životnog standarda, ali i promjene društvenih vrijednosti. Kako piše Saul Landau s vašingtonskog Instituta za političke studije, s prestankom sovjetske ekonomske pomoći i trgovine sa sovjetskim blokom, država je prestala garantirati za materijalne potrebe stanovništva, pa su tako, primjerice, subvencije za hranu prepolovljene, iako su zdravstvo i obrazovanje i dalje besplatni. Ljudi su zbog toga, piše Landau, prisiljeni snalaziti se i raditi na crno, što je donekle načelo osjećaj kolektiviteta i ustupilo mjesto individualizmu.

K demokratskom socijalizmu

Iako je 2006. u kubanskom moru otkrivena nafta, što je privuklo ulaganja Kine i Venecuele, kubansko je gospodarstvo nastavilo kuburiti s lošom konkurentnošću i niskom produktivnošću. Kubanski vođa Fidel Castro nakon raspada SSSR-a već je jednom bio započeo s kontroliranom liberalizacijom poduzetništva, pa je ljudima bilo dopušteno samostalno upravljanje restoranima i farmama, no čim su krenula ulaganja Kine i Venecuele, takav je rad ponovno zabranjen.

S početkom svjetske ekonomske krize 2008., na Kubi je pao i izvoz nikla, glavnoga izvoznog proizvoda, smanjili su se prihodi od turizma, nastavljen je za kubansko gospodarstvo iznimno štetan američki embargo, a uragani te iste godine poharali su plantaže šećerne trske, još jednoga važnoga izvoznog proizvoda. U takvim ekonomskim prilikama vlast na Kubi i formalno je preuzeo Fidelov brat Raul, čovjek kojega na Zapadu smatraju tvrdolinijašem, a na Kubi reformistom.

S dolaskom ekonomske krize i Raula započela je i diskusija o budućnosti Kube. Kako je Rogeru Burbachu, direktoru Centra za američke studije na Sveučilištu Berkeley, rekao urednik kubanskoga kulturnog magazina “Temas” Rafael Hernandez, “diskusija o prirodi društva i socijalizma otvorena je na mnogim frontovima, raspravlja se o tome koja je uloga tržišta, kako definirati vlasništvo i kako postići bolju političku participaciju”. Hernandez kaže i da “na gornjim razinama države i partije postoje veliki otpori, no te se razine ipak pridružuju debati” te dodaje da među sukobljenim stranama postoji skupina tehnokrata koji se zalažu za kineski model, a drugi, poput njega, žele i političke reforme. Drugi Burbachov sugovornik, Orlando Cruz s kubanskog Instituta za filozofiju, kaže pak da je cilj ove diskusije dokučiti na koji način “konstruirati autentični demokratski socijalizam koji će biti dublji i participativniji od europskih socijaldemokracija”.

U ovakvom tonu protekao je i u travnju održani šesti kongres Komunističke partije Kube, prvi nakon četrnaest godina, a na njemu je usvojena ideja provođenja ekonomske reforme putem konzultacija kroz formalne strukture. Kako objašnjava Antoni Capcia iz Centra za istraživanje Kube na Sveučilištu Nottingham, riječ je o tipično Raulovom pristupu reformama koji se, zajedno s Fidelovom reformom putem masovne mobilizacije, već gotovo 40 godina ciklički izmjenjuje u trenucima političke ili ekonomske krize. Iako je riječ o drugačijim pristupima što, tvrdi Capcia, može stvoriti dojam sukoba između Fidela i Raula, oba su uvijek bila isključivo usmjerena na “spašavanje revolucije”, a tako je bilo i u travnju ove godine.

Iz javnog u privatni sektor

Kao i raniji kongresi, i ovaj je bio nekoliko puta odgađan i održan sa zakašnjenjem od više od godinu dana, a otpori reformama dolazili su iz srednjih partijskih ešalona. Raul je isforsirao održavanje kongresa prijetnjom da će se prije njega održati specijalna konferencija o nužnosti promjene prirode i uloge partije. Ta će se konferencija, tvrde upućeni, održati naknadno, a na njoj bi trebalo biti govora o potrebi smanjenja upliva partije u poslove vlade i vraćanja njezine uloge ideološkog vodiča. Raul je u tom cilju izgradio bazu pristaša koja se sastoji od lojalista iz Revolucionarne vojske i mladih tehnokrata, a iz istog razloga on je na početku mandata smijenio i neke od dotad najprominentnijih dužnosnika, primjerice ministra vanjskih poslova, 43-godišnjeg Felipea Pereza Roquea i 57-godišnjeg potpredsjednika Carlosa Lagea. Iako su ova dvojica bili iznimno bliski Fidelovi lojalisti, oni su smijenjeni u paketu s većinom drugih njegovih ministara.

Iako je Raul govorio i o potrebi “pomlađivanja i više samokritičnosti” partije, pa je u tom naletu uvedeno ograničenje mandata partijskih vođa na deset godina te je prvi put na mjesto partijskog potpredsjednika postavljen netko tko nije Castro, taj dužnosnik, Jose Ramon Machado, 80-godišnji je revolucionar stare garde.

No, kada su u pitanju “konzultacije kroz formalne strukture” u cilju provođenja ekonomskih reformi, one su krenule netom nakon najave ukidanja milijun državnih radnih mjesta. Osnovane su tisuće odbora u kojima sudjeluju predstavnici ministarstava i lokalnih zajednica, a oni raspravljaju o tome koje se poslove u javnoj upravi najbezbolnije može ukinuti. Prebacivanje zaposlenih iz javnog u privatni sektor nije naročito komplicirano s obzirom na to da čak 85 posto kubanskog stanovništva radi za državu, a to uključuje i vlasnike restorana, taksiste, frizere, farmere, iznajmljivače soba i mnoge druge. Oni sada mogu postati privatni poduzetnici koji će se financirati iz vlastitih prihoda, umjesto od državne plaće, kako je bilo do sada, a država će od njih ubirati porez. Od oko 5,1 milijun radnika dosad je 4,3 milijuna zapošljavala država, a 150.000 ljudi bili su “privatnici”. No, otkako je lani država počela s izdavanjem licenci za privatne biznise, broj privatnika se udvostručio, a pojavilo se i 150.000 novih privatnih poljoprivrednika.

U ožujku je kubanska vlada devalvirala konvertibilni pezos, valutu koju koriste turisti i strane kompanije, kako bi strancima bilo jeftinije dolaziti na Kubu. Njegova vrijednost sada je izjednačena s američkim dolarom, ali on još vrijedi 24 standardna pezosa, u kojima Kubanci dobivaju plaću. Predviđeno je i povećanje neovisnosti u odlučivanju velikih državnih kompanija te smanjenje upliva partije u poslovanje, a već se provodi i eksperimentalni projekt dodjeljivanja veće autonomije lokalnim zajednicama odvajanjem uloge gradonačelnika i predsjednika skupštine, koje sada obnaša ista osoba.

Kupovina nekretnina

Krajem ljeta najavljeno je da će se iduće godine legalizirati kupoprodaja nekretnina. To će se, doduše, odvijati pod strogom kontrolom države, pa tako nekretnine neće smjeti kupovati stranci, Kubanci će smjeti posjedovati samo jednu nekretninu, a profit se neće moći iznositi iz zemlje. Trgovina nekretninama trebala bi dovesti i do obnove infrastrukture, stvaranja radnih mjesta i razvoja bankarstva, s obzirom na to da će se sve transakcije obavljati preko računa. No neki stručnjaci predviđaju i postepenu gentrifikaciju Havane, koja bi u konačnici mogla dovesti do klasnog raslojavanja kao u Kini i istočnoj Europi, tim više što Kubi već sada nedostaje oko milijun stambenih jedinica, a eventualni rast cijena generirat će porast beskućnika. Isto tako, iako će prodaja strancima biti formalno zabranjena, ona se već počela događati zahvaljujući kubanskim emigrantima u Americi, koji nekretnine kupuju preko rodbine na Kubi. Iako su takve transakcije protuzakonite i na Kubi i u SAD-u, one se prešutno toleriraju, jer Kubi remitende emigranata godišnje donose oko milijardu dolara.

Američki predsjednik Barack Obama nakon dolaska na vlast ukinuo je, pak, politike svoga prethodnika koje su ograničavale financijske iznose koje su emigranti mogli slati na Kubu, kao i broj godišnjih posjeta. Relaksacijom tih politika sada se omogućuje razvoj kapitalizma na Kubi, jer se novac sve više koristi za pokretanje privatnih biznisa na samom otoku.

Niču luksuzni golf-resorti

Iako je jedan od prvih poteza Fidela Castra nakon preuzimanja vlasti bilo ukidanje

golf-terena kao simbola buržujskog načina života, u proljeće su već sklopljeni ugovori za izgradnju četiriju luksuznih kompleksa golf-terena i drugih sadržaja, ukupno vrijednih 1,5 milijardi dolara, a najavljeno je i da će u sklopu njih strancima biti dopušteno kupovanje nekretnina. Neki od investitora su Standing Feather International, inače konzorcij kanadskih indijanskih plemena, i londonski Foster&Partners. Kanadska kompanija objavila je i da njihovi projekti sadrže šoping-centre, toplice, luksuzne apartmane i stanove koji će se prodavati po cijeni od oko 600.000 dolara. Ministar turizma Manuel Marrero u proljeće je posjetio Europsku uniju i izjavio da je dosad isplanirano ukupno 16 joint venture projekata za izgradnju luksuznih resorta.

Prvo gay vjenčanje

Nekoliko dana nakon što je Raul Castro postao kubanski predsjednik, tamošnja je vlada potpisala UN-ov Pakt o političkim i građanskim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ipak, na Kubi još nisu dopuštene druge političke stranke niti, primjerice, osnivanje neovisnih radničkih sindikata. Španjolska vlada i Katolička crkva lani su uspjele donekle riješiti problem 52 politička zatvorenika, pa je kubanska vlada dopustila  njihov odlazak u Španjolsku. No, njih je jedanaestero odbilo azil i započelo štrajk glađu, od čega je jedan zatvorenik lani umro. U kubanskom zatvoru trenutačno je uz domaće političke zatvorenike i jedan američki kontraktor razvojne agencije USAID, optužen za špijunažu, a petero Kubanaca robija u američkom zatvoru pod istom optužbom.

Sredinom kolovoza u Havani je, pak, održano prvo gay vjenčanje, a napredak u poštivanju prava seksualnih manjina mahom se pripisuje angažmanu kćeri Raula Castra, Marieli Castro Espin.