Klasno privilegirani filantropi

Bauk kruži svijetom, bauk društveno odgovornog kapitalizma: eno ga je prije mjesec dana ponovno razbudio Warren Buffett, multimilijarder, utjecajni investitor i hodajući amblem nesagledivih mogućnosti neoliberalne ekonomije, otvorenim pismom kojim je u “New York Timesu” zatražio od vlade da njemu i tanašnom sloju najbogatijih Amerikanaca konačno udari porez razmjeran zaradi, pa tako preusmjeri dio sredstava prema posustaloj srednjoj i nižoj klasi. U iznenadnoj eksploziji socijalne svijesti, ideju je podržalo šesnaestero prominentnih francuskih bogataša, jedan je talijanski magnat zazivao “poštenje i solidarnost”, iznova se javilo pedeset njemačkih tajkuna koji slične poteze predlažu još od 2009.

Logikom provincijalne medijske eholalije, priča je odjeknula i kod nas: iz novina smo ubrzo mogli doznati da ni Ivica Todorić, Emil Tedeschi i Branko Roglić načelno ne bi imali ništa protiv toga da se dio njihova bogatstva redistribuira, između ostalih, onima koji su im ga i zaradili. Početno je oduševljenje tajkunskom filantropijom, međutim, uskoro korigirano. Eksponenti globalno dominantne politike očekivano su zajaukali refren o pogubnosti financijskoga sankcioniranja poduzetničkog uspjeha, oni ciničniji stvar su protumačili kao običan spin i demagoško poliranje imidža vodećih poslovnjaka, a netko je iščeprkao podatak da altruistični Buffett prošlih godina nije plaćao puni iznos poreza ni po trenutačnoj, privilegiranoj stopi.

Blagi palijativ

Ovdašnji su ekonomski stručnjaci, opet, rado varirali motiv prema kojem povećanje “bogataškog poreza” zvuči lijepo, ali naprosto nije dovoljna mjera da zemlju izvuče iz krize. Što je ispravan argument i svakako će biti zanimljivo vidjeti hoće li ga s istom strašću potezati kada buduća hrvatska vlada krene u “bolna ali neizbježna” rezanja javnih troškova, koja trenutačno papagajskom dosljednošću zazivaju svi osim političara koji će ih provoditi. Jer, čak i ako prihvatimo promašenu premisu prema kojoj se iz krize izlazi notornim “stezanjem remena”, nijedan od tih rezova sam za sebe neće biti dovoljan da nas spasi, pa ih onda, valjda, istom logikom kojom je odbačena Buffettova ideja, treba jednog po jednog križati…

Samo, licemjerno otpisivanje prijedloga većih poreznih stopa za najimućnije radi njegove nedostatnosti da posve sam okonča krizu, nipošto nije najveći problem; diskutabilnije je sâmo postavljanje toga prijedloga u kontekst krize, u kojem se on pretvara u privremenu mjeru za saniranje akutnog problema. Nakon što ste ga tamo smjestili, kritika je lakši dio posla – bilo da ga napadate zato što problemu nije dorastao, bilo stoga što nudi tek blagi palijativ, previđajući pritom da je bolest kronična. Za to je djelomice odgovoran i sam Buffett, jer je u svome pismu lamentiranje nad sudbinom “manje sretnih” uokvirio apelom da se balast krize raspodjeli ravnomjernije duž socijalne ljestvice. Pa ipak, neobično je kako su lako svi komentatori zaboravili da je navlas iste ideje iznosio još 2006., dok se ekonomski balon samouvjereno širio u neslućene daljine, a recesiju spominjali samo čudaci poput Nouriela Roubinija: i tada je, naime, direktor moćnog Berkshire Hathawayja govorio o elementarnoj nepravdi zbog koje plaća porez po nižoj stopi od vlastitih tajnica i činovnika. Njegova inicijativa, ukratko, izvorno nije s krizom bila ni u kakvoj vezi.

Potiskivanje te činjenice može se, naravno, pripisati uobičajeno površnom medijskom tretmanu teme. Pa opet, ono je simptomatično. Jer, da su se komentatori potrudili potražiti prvi tekst o Buffettovom propagiranju prosvijećenoga kapitalizma, objavljen prije pet godina također u “New York Timesu”, naišli bi na rečenicu koja njegov karitativni zanos postavlja u posve drukčiju perspektivu. Nakon što ga je, naime, novinar upitao ne znači li ideja viših poreza za bogate svojevrsno priznavanje postojanja klasnog rata, korifej globalnoga kapitalizma odgovorio je sasvim spokojno: “Naravno da postoji klasni rat. Ali moja klasa, klasa bogatih, jest ta koja ga vodi i mi pobjeđujemo.”

Cinizam suvremene ideologije

Eto izjave koja naprosto priziva onu poznatu žižekijansku dijagnozu cinizma suvremene ideologije – “oni dobro znaju što čine, ali ipak to čine i dalje”. Eto izjave koja daje daleko primjereniju pozadinu za razumijevanje najnovije epizode kapitalističke benevolencije od njezina svođenja na slabašnu antikriznu mjeru. Eto, konačno, izjave koja čini izlišnim svako nagađanje o “pravim motivima” Buffettova istupa. Jer, potpuno je irelevantno je li u pitanju perfidno piarovsko glancanje lika & djela, pouzdan uvid u globalne ekonomske tokove, mutni osjećaj pravde ili nešto četvrto – važna je jedino klasna pozicija iz koje on govori, pozicija koja mu omogućuje luksuz socijalne hipersenzibiliziranosti.

Prošlo je više od stotinu i pedeset godina otkako je Henry David Thoreau u eseju “O građanskoj neposlušnosti” branio svoje pravo da neplaćanjem poreza protestira protiv politike vlade; Buffettovo je otvoreno pismo nešto poput inverzije toga prava, slijepa i pretjerana građanska poslušnost vođama. Ali takva poslušnost proizlazi samo iz činjenice da u okvirima institucionalizirane politike nema tog vođe, aktualnog ili potencijalnog, s čijom se politikom prosječan apsurdno bogati biznismen ne bi mogao unaprijed složiti: samo je klasno privilegiranima dano da ispisuju bjanko–čekove predsjednicima i premijerima. Ono što nas uči olinjala mudrost političke pragmatike – da je porez to bolji što ga građani nevoljkije plaćaju, jer će tako barem imati motiv da pažljivije kontroliraju način na koji država troši novac – na Warrena Buffetta i kompaniju (više)glasnih kapitalističkih dobročinitelja stoga naprosto ne može biti primjenjivo. Njih nimalo ne zanima što će s novcem kasnije biti, oni svoj interes za državne poslove ograničavaju na velikodušnu rasipničku gestu koju im je višedesetljetnim protežiranjem omogućio sistem jer znaju da će taj sistem, uz pokoju kozmetičku korekciju, na kraju ostati nepromijenjen. I točno tu je granica društvene odgovornosti do koje onaj bauk s početka priče može i želi stići: on i dalje veselo kruži, neometan, praćen odgovarajućim zanimanjem medija i polovičnim komentarima stručnjaka, samo da bi uspješno prikrio kako niti s društvom a ni s odgovornošću nema ništa zajedničko.