Ljubav na znanstveni način
Prema antropologinji dr. Helen Fisher sa Sveučilišta Rutgers, ljubav se može razdijeliti na tri različite funkcije mozga: požudu, romancu i privrženost. Nakon 32 godine strpljivog proučavanja, ova je predana znanstvenica konstatirala kako ova tri moždana sustava mogu djelovati bilo kojim redoslijedom i u bilo kojoj kombinaciji. Moguće je zaljubiti se u nekoga prije nego što vodite ljubav s dotičnom osobom, isto tako je moguće biti jako povezan s nekime i nakon toga se zaljubiti, a moguće je i prvo imati seksualni odnos, zatim se zaljubiti i na kraju osjetiti duboku povezanost.
Dr. Fisher definira požudu kao čežnju za seksualnom ugodom, koju možemo osjetiti spram širokog raspona ljudi. Ljudi koje zaokupi romantična ljubav svoju pažnju fokusiraju na objekt svoje ljubavi. Oni ne samo što žude za voljenom osobom, nego su i jako motivirani da je osvoje, pa zbog toga opsesivno razmišljaju samo o njoj. Takva vrsta ljubavi za posljedicu ima ekstremnu seksualnu posesivnost. Potpuno izvan svake logike, ti ljudi će ukoliko nešto krene naopako još više usmjeriti svoju pažnju na voljenu osobu. Prilikom istraživanja pokazalo se da se u njihovom mozgu stvara velika količina dopamina, neurotransmitera vezanog uz želju za postizanjem nagrade. Romantična ljubav je puno snažnija od seksualnih poriva, što znanstvenicima potvrđuje kako je riječ o porivu, a ne emociji.
Treća funkcija mozga koja se uključuje pri ljubavi je privrženost, osjećaj mira i sigurnosti koji se doživljava u dugotrajnom odnosu s partnerom. Privrženost je posljedica djelovanja hormona vazopresina i oksitocina, koji su najvjerojatnije odgovorni za osjećaj mira i povezanosti nakon uspješnog seksualnog odnosa. Nivo oksitocina povećava se i držanjem za ruku, gledanjem u oči, masažom ili jednostavno sjedenjem u neposrednoj blizini neke osobe.
Znanstvena istraživanja pokazala su da ljubav produžuje život. Među različitim društvenim grupama najdugovječnijima su se pokazali parovi koji su živjeli u ispunjavajućim i skladnim vezama. Oni su bili puno zdraviji od samaca i onih koji su u ranoj fazi braka ostali bez partnera. Najkraće, pak, žive bračni parovi koji se međusobno ne slažu i imaju stalne probleme u komunikaciji. U tim kombinacijama muškarci u pravilu umiru prije svojih supruga.
Odabir krivog partnera može dovesti do ozbiljnih poteškoća. Istraživanja pokazuju kako nesretni brakovi povećavaju mogućnost razvijanja kliničke depresije za otprilike 30 posto. Na Sveučilištu Texas uredno su izmjerili kako prilikom razvoda više stradavaju žene, kojima se za 60 posto povećavaju šanse za različita oboljenja srca. Pritom su posljedice razvoda braka puno teže za mlađe žene nego za one u poznim godinama.
Izreka koja kaže da je ljubav slijepa dobila je i znanstvenu potvrdu, jer se prilikom zaljubljivanja jednostavno deaktiviraju određeni dijelovi mozga, kao što su područja povezana s negativnim emocijama, planiranjem, kritičkim društvenim prosudbama i vrednovanjem istinitosti i straha. Kako bi bili što precizniji, znanstvenici su izmjerili da reduciranje kognitivnih funkcija kod zaljubljenih traje između jedne i dvije i pol godine. Korijen takvog ponašanja je evolucijske prirode. Ukoliko bismo odmah bili u stanju vidjeti sve partnerove manjkavosti, smanjile bi se šanse za stvaranje stabilnog odnosa koji u konačnici rezultira stvaranjem djece.
Doktorica Helen Fisher za kraj je konstatirala kako kratkotrajni romantični odnosi imaju štetne posljedice za metabolizam. Po njoj, romantična ljubav je evoluirala u svrhu usmjeravanja energije razmnožavanja na jednu osobu u određenom vremenu. Time se štedjelo i vrijeme i energija. No, romantična ljubav postaje destruktivna ukoliko je se želi produžiti na npr. 20 godina. U takvom stanju ljudi postaju rastreseni, zaboravljaju važne stvari, ne jedu i nedovoljno spavaju. Dakle, treba je dozirati u malim količinama.