Mine minulih vremena opustošile Pađene

Fotografije: Sandro Lendler

Na raskršću iznad Knina, nadomak Pađena, zaustavlja nas tamo stacionirana policijska patrola.

– Kuda? Jeste li se najavili policijskoj postaji? – ozbiljno će policajac.

– U Pađene, imamo dogovoreno – spremno odgovaramo i pružamo novinarske iskaznice.

– Novinari, “Novosti” – kazuje policajac svojoj kolegici zagledan u presice i doziva nekog preko motorole. Potom zapisuje nešto u notes. Nakon nekoliko minuta neizvjesnosti, dobivamo zeleno svjetlo. Patrola ostaje za nama, a stotinjak metara dalje ukazuje se neki novi apokaliptični svijet: duž dva-tri kilometra, uz rub seoske ceste, proteže se policijska traka s oznakom “Stop!” a sa zgarišta koje nas okružuje širi se miris paljevine. Ponegdje se još dimi. Uz cestu sporadično postavljene table s natpisom “Opasnost od eksplozije”. Na pustoj, spaljenoj zemlji nailazimo na radnike Elektre, Hrvatskih željeznica, vojna vozila.

U nadrealnom prostoru, na koji kao da je pao meteor, potajice iščekujemo male zelene, velikih očiju i izduženih vilica… Slika što je gledamo posljedica je požara koji je prošloga tjedna buknuo negdje kod Pađena: gorjeli su makija i bukovički krš, a vatra se vrlo brzo proširila na obližnje vojno skladište, prouzročivši eksploziju 1.800 tona “neperspektivnog streljiva” i mina pod nadzorom šestorice vojnika, koji su u zadnji tren pred vatrom spasili živu glavu. Njihovi su nadređeni odbacili odgovornost za požar, ali bi trebali odgovarati za uvjete pod kojima su streljivo držali u skladištu.

Dežura se dan i noć

Vojska je već neko vrijeme u rasulu i to je definitivno jasno: podsjetimo se lanjskog pada MiG-ova kod Slunja, čije su krhotine umalo ubile staricu koja je u polju vadila krumpire. Ni godinu dana kasnije, meci i granate HV-a lete prema mještanima sela Pađene, Oćestovo, Oton… Već istraumatizirani seljani, koji su bježali i u vrijeme “Oluje”, ponovno su u zadnji tren izvučeni iz sela i evakuirani po kninskim vojarnama.

Sudeći po prizoru koji smo zatekli, zaista je čudno da nitko nije ozbiljnije stradao. Pađene izvana podsjećaju na geto u koji se ulazi s posebnom dozvolom i na vlastitu odgovornost; zbog neeksplodiranih mina posijanih u krugu od približno kilometra, kretanje je ograničeno. Na to nas upozorava i časnica HV-a koju zaobilazimo pod kutom od 180 stupnjeva i penjemo se na uzvisinu uz željezničku prugu Gračac-Knin, gdje nalazimo petoricu pripadnika Državne uprave za zaštitu i spašavanje iz splitskih Divulja.

– Čuvamo rub požarišta, dežuramo dan i noć. Vi ste prvi koji su do nas došli – kaže vođa ekipe Tomislav Pavlinović.

Njegov nam kolega pokazuje snimku iz mobitela: na njoj avionska bomba “krmača”, kako je narod naziva. Momci kažu da je oko pruge, koja je kilometar od skladišta, nakon prestanka eksplozija bilo svakakvih zaostalih mina, koje su pokupili pirotehničari.
Spuštamo se malo niže, do manjeg nadvožnjaka ispod kojeg vodi put do sada već bivšeg skladišta. Ondje je vojna policija, nema nam dalje ni u ludilu, pa se okrećemo i odlazimo prema centru sela, prateći usput kanader što za svaki slučaj nadgleda požarište u niskom letu. Pađene i izbliza izgledaju sablasno: ne čuje se cvrkut ptica, ne vidi ljudska noga. Čini se da se mještani i dalje kriju. Ipak, jedna baka izlazi iz kuće, pa joj prilazimo.

– To je bila strava i užas. Sad su uz cestu stavili upozorenja za mine. Prestravila sam se. Došao je vojnik i pitao me je li ovdje pala kakva bomba. Tko će ga znati! Kad je počelo padati, frcati uokolo, nismo stigli ni da bježimo, a već nas je nešto poput pijeska zasipalo – slikovito nam i u jednom dahu izgovara Jovanka Markoš.

Bježeći od eksplozija, tu je noć provela u Palanci, mjestašcu u Lici, kod sestrina supruga.

– Bilo je kao u ratu – nastavlja baka, koja je već bježala od kuće pred vojskom, uoči “Oluje”, pa eto joj sad novih šokova i straha.

– Kad je počelo granatirati, kad se digao u zrak onaj plamen, poput gljive, sva muka mi je prošla pred očima. Sutradan, kad smo se vraćali nazad u selo, mislili smo samo na kuću, je l’ čitava. Ajme, majko, što opet doživi – kaže Jovanka Markoš.
Priča kako je u komšijskom selu Oćestovu bilo neko divlje smetlište, pa se zapalilo, tako je čula, a onda je vatra krenula put skladišta. Zvuči kao neka naopaka bajka…

– Ali, kako da vatra prođe preko ceste, preko pruge? Taj dan nije bilo vjetra, ničega. Vatra je na više mjesta zapaljena, netko ju je morao podmetnuti – smatra baka, dok joj pogled pada prema brdu što se nadvilo nad selima toga kraja. Debelo brdo, kako se zove, gorjelo je već i ovoga ljeta, nema mjesec dana: pred očima joj je stalno bila slika kako će vatra jednom uhvatiti i skladište oružja. I bila je u pravu, nije trebalo dugo čekati.

Krava uginula od šoka

Preko puta njene kuće je štala za nekoliko krava. Izgledaju preplašeno, trzaju se dok ih mimoilazimo. Malo dalje kucamo na vrata druge kuće; otvara nam gospođa srednjih godina i započinje razgovor.

– Što da vam kažem, do jučer zdrave krave doživjele su šok, jedna je od šoka i uginula. Iako joj je veterinar dao terapiju, nije joj bilo spasa. Druga je na izmaku snaga, ni njoj nema spasa. Bila je ovdje savjetnica za poljoprivredu iz Knina, sve je dokumentirano: zna se da su krave stradale uslijed šoka, vjerojatno moždani udar. Ostale su još dezorijentirane, iako polako dolaze k sebi. Suprug mi je iz Knina javio da je dosta naših ljudi na Hitnoj pomoći s visokim tlakom i povišenim šećerom. Tek sada dolazi reakcija na sve što smo preživjeli, to su posttraumatski stresovi – priča Marcela Markoš.
Za vojno su skladište čuli još za vrijeme rata, među narodom se govorilo “ne daj bože da eksplodira, od Pađena ne bi ništa ostalo”.

– Kad je počelo pucati, uhvatila me panika, jer je to tamo od vojske, može biti belaja. U početku nije ništa padalo po selu, samo eksplozije, onda je počelo da jako grmi i mi smo upalili auto i bježi prema Lici. Prava je sreća i čudo da nitko nije poginuo, da nitko nije ranjen – kaže Marcela.

Od eksplozija na njenoj su kući popucala prozorska stakla, a detonacije su izbile i vrata iz dovratka. Ništa bolje, uvjerili smo se, nisu prošla ni stakla i vrata na kući u kojoj stanuje seoski paroh, protojerej Aleksandar.
U drugom je dvorištu prilično živo, obiteljsko okupljanje tek je počelo; iz Zagreba je do djedovine stigao još jedan od Markoša. Denisa policija isprva nije htjela pustiti u selo, jer nema osobnu iskaznicu koja potvrđuje da ovdje živi. Stigao je obilazno, uskim makadamom između vinograda. U dvorištu se vodi polemika o tome ima li nakon eksplozije radioaktivnog zračenja i je li voda koju uzimaju iz gusterni kontaminirana. Iako je Ministarstvo zdravstva nedavno, nakon ispitivanja zraka i vode, objavilo kako je sve u redu, pitanje je zašto su se zrak i voda nakon eksplozije testirali na radijaciju, posebno stoga što je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, general-pukovnik Drago Lovrić, izjavio da se ne koriste oružjem koje zrači. Neki i dalje u to ne vjeruju, jer je u zrak otišla golema količina eksploziva, pa pozivaju Ministarstvo zdravstva da javno objavi rezultate ispitivanja zraka i vode. Na sumnju ih navodi i to što je nakon havarije voda iz nekih gusterni mutna. Denis Markoš pokazuje komad stropa koji je otpao u kući njegova oca: kaže kako mora prijaviti štetu.

Amatersko osiguranje

Odlazimo u susjedno selo Oćestovo, također na prvoj liniji udara. Selo je nakon eksplozije skladišta ostalo bez struje, pa ga sada napaja veliki agregat. Prije skretanja za Oćestovo usporavamo, jer na cesti uočavamo skupinu pirotehničara.

– Koliko je opasno, ima li puno posla? – pitamo ih.

– Ne smijemo vam ništa reći – odgovara pirotehničar, strogo čuvajući još jednu vojnu tajnu.

Tajni nema mještanin Gojko Bjedov, koji po Oćestovu tjera ovce. Kaže da su i nakon nemilih eksplozija sve na broju. Seljanin Ljubo Vukojević upozorava da je kobno skladište na području katastarske Općine Oćestovo podignuto sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.

– Sjećam se da su se i tada zapalile barake u kojima je bila vojska, samo što onda još nije bilo municije. U drugom obližnjem skladištu, Stara straža, koje ovih dana mnogi brkaju sa skladištem u Pađenama, bile su cisterne s kerozinom. Ne znam kako je danas, no kad su skladišta rađena, a tada sam bio dječak, govorilo se da bi cijela okolica bila sravnjena sa zemljom kad bi ona eksplodirala. Udaljenost tih skladišta je oko tri kilometra zračne linije – priča Ljubo.
Njegova supruga Desa kaže da je toga dana, oko tri poslijepodne, sjedila sa suprugom u dvorištu i pila kavu, kad je primijetila da se nešto u blizini dimi…

– Požar je nastao dvjesto-tristo metara odavde – pokazuje Ljubo iza leđa.

– Brzo se čula i prva detonacija. Čudno je to da se požar za sat, sat i pol proširio prema vojnom skladištu, to mi je prosto nevjerojatno. Mislim da je požar podmetnut i da je nastao na više mjesta. Od početka do prvih detonacija nije prošlo više od sat i nešto, a vatra je već prešla preko ceste široke sedam-osam metara i došla do skladišta. Nelogično i sumnjivo, pogotovo jer nije bilo vjetra, bilo je tiho vrijeme – priča Ljubo, a njegove riječi kimanjem glavom potvrđuje supruga.

– Kad sam čula prvi pucanj, pobjegla sam kod jedne susjede, samo sam mobitel imala sa sobom. Mislila sam da ću doživjeti srčani udar. Drhtala sam od strave – kaže Desa.

– Ma, neće grom u koprive – baca na šalu Ljubo.
Supružnici nam pokazuju vrata otpala nakon eksplozije i puknuto staklo. Ljubo se pita kakva je to vojska kad tako amaterski osigurava skladište streljiva.

– Nije mi jasno da je taj vojni arsenal u takvom stanju da do njega požar može doći, to ne mogu razumjeti. Zašto kraj te šikare i makije nisu bolje osigurali skladište? – nikako mu nije jasno.

Njegov susjed Dušan kaže da se nekad oko skladišta koje je koristila JNA čistilo i pazilo, da se s brda nadzirao brisani prostor i da si mogao vidjeti svaku ovcu koja bi odlutala. Priroda oko skladišta otela se kontroli nakon rata, ništa se ne održava, pa ne čudi što je vatra lako pronašla put do ubojitog oružja.

Tko zna gdje ih još ima…

Ljubo Vukojević nam otkriva da ga je seoski lugar malo prije našeg dolaska upozorio na granatu koja je ukopana i označena tik kraj prvih kuća u selu. Vodi nas do nje. Prolazimo spaljenim seoskim putem koji podsjeća na kadrove iz apokaliptičnog filma “Cesta”. Ljubo vrti glavom lijevo-desno, mrmlja nešto sebi u bradu, ne može se sjetiti gdje je točno vidio projektil. U idućem trenutku, nelagoda pomiješana s adrenalinom penje se poput žive u termometru.

– Ovako je posvuda, tko zna gdje ih još ima. Poznajem teren, ovdje sam još kao dječak čuvao ovce. To je valjda topovska granata, oko 150 milimetara, to bi trebalo biti to. Kad samo pomislim da je tako mogla i u dvorište uletjeti, na kuću pasti… – pokazuje rukom na projektil.

Sumrak se na ova sela uronjena u kotlinu spušta ranije nego drugdje. Malo osluškujemo, no ne čujemo ništa, samo osjećamo napetu tišinu. Mještani ovih sela još će dugo, prema svemu sudeći, osluškivati šumove i paziti kuda hodaju.