Mjesto koje ne poznaje mržnju

Većini, a posebno putnicima, prva asocijacija na gorskokotarske Moravice je željeznica, točnije stanica na kojoj je dizelsku lokomotivu zamjenjivala električna. Ovdje se živi sa željeznicom i uz nju: tu je još 1921. osnovana današnja Željeznička tehnička škola. U višenacionalnoj sredini, u kojoj preteže srpski živalj, rodio se veliki glumac Pero Kvrgić, ali i zločinac Slavko Kvaternik, doglavnik NDH-a.

Da su sa razvojem željeznice rasle i Moravice, potvrđuje Novica Vučinić, profesor povijesti i geografije u ovdašnjoj školi i sekretar pododbora Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”.

– Razvoj i izgled mjesta nedjeljivi su od šumarstva i željezničkog čvora, najveće ranžirne stanice između Zagreba i Rijeke – kaže Vučinić.

U davnim je sedamdesetima, kao referent za Narodnu obranu, vodio preciznu evidenciju o zaposlenim vojnim obveznicima: samo na željeznici radilo ih je oko 650.

– A danas je ovdje barem triput manje zaposlenih, njih dvjestotinjak. Više je razloga tome, od opće situacije do modernizacije. Masa toga je automatizirana, više ne trebate kočničara, u stroju je dovoljan jedan čovjek, a ne trojica, kao nekada… a ljudima nisu nađena adekvatna zamjenska zaposlenja. Treba znati da ni ovdje nisu svi Moravčani, rade i ljudi iz Brod Moravica, Stare Sušice, Skrada, Ravne Gore, Ogulina… Na koncu, od nas oko 1.100, koliko je danas ljudi u Moravicama, samo pedesetak radi na željeznici. I to je ono što nas ubija. Nema se što raditi, a ako nema posla, nema ni ljudi. Mladi bježe u gradove i više se ne vraćaju. Pamtim da smo 1979., kada se na željeznici osnivao tadašnji OUR Saobraćaj, išli na Zavod za zapošljavanje u Vrbovsko vidjeti koliko ljudi možemo zaposliti – tražili smo 40 manevrista, odnosno skretničara. A tamo, samo trojica nezaposlenih… jer svi su tada radili. Na području Vrbovskog živjelo je oko 12.000 ljudi i radna se snaga morala uvoziti, najčešće iz Bosne. Danas je na cijelom gradskom području oko 5.000 stanovnika, a na Zavodu je oko 600 ljudi – ogorčeno je izreferirao Vučinić.

Straže protiv Merčepa

Stanje u Hrvatskim željeznicama i željezničkom transportu zorno se preslikalo i na  Željezničku školu, koju je nekada pohađalo više od 300 đaka, a danas ih nema ni 200. Nastavi li se tim tempom, misle Vučinić i gradonačelnik Vrbovskog Željko Mirković, škole uskoro neće ni biti.

– Uz problem promjene strukture stanovništva, odnosno činjenice da je mladih sve manje, tu je i problem disperzije srednje škole. Otvorile su se nove u Delnicama, neka odjeljenja i u Ogulinu, pa nam otuda ne dolaze djeca i realna je opasnost da država uskoro zaključi kako više nema razloga za postojanje moravičke srednje škole. Slično je i sa željeznicom, neke radne jedinice koje su desetljećima postojale, preseljene su u druga goranska mjesta – kaže gradonačelnik i dodaje da se mladi iz Vrbovskog i Moravica iz navedenih razloga odlučuju za druge pozive, pa odlaze na školovanje u Rijeku i Zagreb. Malo tko se kasnije vrati.

– U posljednjih smo deset godina sa 6.000 pali na 5.000 stanovnika. Trajno nas je napustila uglavnom reproduktivna populacija, većinom visokoobrazovani. Nemaju ovdje nikakve perspektive – Mirković razočarano dočarava otužnu sliku grada kojem je na čelu.

Osnovnu školu pohađa svega 75 učenika, koliko je nekada znalo biti samo u dva osma razreda. Moravice i cijeli Gorski kotar, tvrde naši sugovornici, polako, ali sigurno odumiru. Male su šanse da se negativni trendovi uskoro zaustave.

Međutim, svi s ponosom ističu da su tijekom rata 1991-95. bili pošteđeni ratnih razaranja. Sve do 1996. Moravice su se zvale Srpske Moravice.

– Srećom, ili igrom sudbine, svi ljudi na vodećim pozicijama u Vrbovskom bili su tada ozbiljni, pametni i miroljubivi: tadašnji gradonačelnik i šef policije i još neki koji su donosili odluke na objema stranama, i hrvatskoj i srpskoj, odnosno katoličkoj i pravoslavnoj, jer crkva ovdje ima velik utjecaj. Svi su oni ljude smirivali, upućivali jedne na druge, ignorirali pozive na rat i klonili se ratnih pokliča. To nas je sve spasilo. A bilo je svakakvih pokušaja, pohodili su nas Miloševićevi i Tuđmanovi izaslanici, huškalo se ovako i onako – prisjeća se Vučinić.

Na početku je, kaže, bilo napeto, JNA je podijelila oružje lokalnim Srbima, a hrvatske vojne vlasti Hrvatima. Dovoljan je bio tek mali povod, sitna provokacija, za prvi metak.

– Dobro se zna, a i tada se znalo, da je Tomislav Merčep dobio zadatak da očisti ovaj kraj, zbog toga smo i bili naoružani. Za to se doznalo, pa se od akcije odustalo, procijenjeno je da bi došlo do većeg sukoba. Čuvale su se straže, s jedne strane mjesta stražare Srbi, s druge Hrvati. Srećom, oružje nikada nije upotrijebljeno, nijedan metak nije ispucan, a kamoli da je netko stradao. Te puške nisu davane tek tako, sve je bilo organizirano i pazilo se da se ne izazove incident, jer uvijek ima budala. Nismo se gledali preko nišana, bili smo naoružani da spriječimo eventualni ulazak došljaka u Moravice. Među stanovništvom nikada nije bilo problema, samo se pazilo na moguće upade. Gradske i lokalne vojne vlasti znale su za svaki korak, o svemu su obavještavani nadležni. Domicilno je stanovništvo zaslužno da je sve mirno okončano, bez obzira na to što je tih ratnih godina Vrbovskim vladao HDZ. I u toj je stranci bilo mudrih i pametnih ljudi koji nisu željeli slijepo provoditi Tuđmanovu ili Šuškovu politiku. Možeš biti član bilo koje partije ako si čovjek, a oni su bili ljudi – kaže Vučinić.

Ime mijenja politika

SDP-ov gradonačelnik Vrbovskog Željko Mirković, i sam sudionik Domovinskog rata, politolog je po struci i Hrvat po nacionalnosti. Ističe da su ovdašnji Srbi, koji čine 40-ak posto   populacije, autohtono stanovništvo.

– Ne znam čemu zahvaliti da smo izbjegli ratne sukobe. Vjerojatno i zbog našega goranskog mentaliteta, samozatajnosti i bježanja od sukoba, ali i činjenice da Hrvati i Srbi ovdje oduvijek žive u apsolutnom miru, bez natruha nacionalizama. Jest, dolazili su nam razni emisari koji su pokušavali narušiti naš sklad, ali im to nismo dopustili. Bili smo dobro i mudro organizirani. Djelovali su tu i rezervni sastav policije, ZNG i HV, a masa je Gorana u 138. brigadi ratovala po Lici i drugdje, među njima i nemalo Srba. Ali nikome od domaćih, barem ne onima na funkcijama, nije padalo na pamet osvećivati se Srbima, iskaljivati na njima bijes ili provocirati incidente. Nikada ovdje nije prošla ni ekstremna srpska ni ekstremna hrvatska politika! Naučili smo živjeti ne jedni uz druge, nego jedni s drugima – kaže Mirković.

Razmjerno zastupljenosti u broju stanovnika, Srbi u Vrbovskom imaju zamjenika gradonačelnika i nekolicinu gradskih vijećnika. O tom se, tvrdi Mirković, jako vodi računa. I on je, kao i ostali, 1996. mijenjao osobne dokumente, pošto je odlučeno da se Srpske Moravice preimenuju u Moravice. Njihovo je mjesto, nikada voljom građana, sedam puta  mijenjalo ime: prvo su bile Komorske, pa Vlaške Moravice, onda samo Moravice, pa do 1941. i Srpske, a za vrijeme NDH-a Hrvatske. Nakon oslobođenja, sve do 1996., ponovno su se zvale Srpske Moravice.

– I uvijek je to bila volja politike. Kao i 1996., kada je vlast Primorsko-goranske županije donijela odluku koju Sabor nikada nije potvrdio, a sve pod izlikom da je grupa građana Moravica pokrenula takvu inicijativu. A bila je to tek grupica od desetak građana, ne nekakav referendum. Zbog svega toga smatramo da je riječ o nezakonitoj promjeni imena. Neko smo se vrijeme bavili mišlju da pokrenemo proceduru za vraćanje starog imena, ali nismo htjeli “špičiti”. Ovdje je izigrana volja građana i jedinice lokalne samouprave. Jednog sam dana samo otišao na posao u jednu područnu školu iz Srpskih Moravica, a vratio se u Moravice – kaže Vučinić, koji je vrlo aktivan u društvenom životu Srba kojih u Moravicama, od ukupno 1.100 stanovnika, ima oko 800.

Nisu djeca kriva…

Pri “Prosvjeti” djeluje muzička sekcija, a u crkvi Sv. Georgija mješoviti pjevački zbor, koji za značajnijih blagdana redovito gostuje u katoličkoj crkvi, kao što i katolički svećenik navraća pravoslavnim susjedima na njihove svetkovine.

– Ovdje živimo u skladu i harmoniji i uvijek je tako bilo. Ne želim pričati o suživotu, jer taj termin podrazumijeva da nas je netko prisilio da živimo jedni kraj drugih, a to u Moravicama nije tako. Mir i skladan život ovdje su prirodna pojava, a ne nečija politička volja. Živimo kako živimo, a sve nas more iste brige: posao, egzistencija, kriza… Ni naši mladi nisu zadojeni mržnjom, problem je s učenicima koji u moravičku srednju školu dolaze iz drugih hrvatskih krajeva: oni znaju provocirati, pjevati pjesme o Paveliću i klanju. Ali, kada vide da im pjesma ne pada na plodno tlo, brzo se stišaju. No, bože moj, nisu djeca kriva, kućni odgoj i sredina u kojoj odrastaju učinili su ih takvima – zaključuje Novica Vučinić.

Stagnacija željeznice donijela depresiju

U Moravicama već godinama djeluje Forum mladih, nevladina udruga koju su još kao srednjoškolci osnovali Milan Vukelić i Neven Vučinić. U sklopu programa “Finska upoznaje Hrvatsku”, nedavno su ugostili grupu mladih Finaca.

– Bili smo nezadovoljni sadržajima ovdje, nismo imali ništa osim nogometnog kluba, limene glazbe i nekoliko birtija, a željeli smo kvalitetnije utrošiti slobodno vrijeme. Pa smo se sami organizirali – objašnjava Vukelić, koji je s diplomom profesora geografije i povijesti dobio posao u moravičkoj osnovnoj školi, pa se nakon studija ponovno angažirao u Formu mladih. Kaže kako ni danas u Moravicama nema sadržaja za mlade, ali ni motivacije da ga sami stvore.

– Najgore je što nema života, nema šanse i perspektive. Ja sam imao sreće da dobijem posao u školi, ali netko tko je završio ekonomiju, elektrotehniku ili strojarstvo nema što tražiti ni u Rijeci, a kamoli ovdje. Ostaje nam starija populacija ili neškolovani, koji Moravicama ne mogu donijeti prosperitet. Prirodna je selekcija vrlo loša. A šanse postoje, imamo željeznicu, u blizini je autoput, Rijeka, Zagreb i Ljubljana su nadohvat ruke… Najveći je problem lokalni mentalitet, vidim da se druga goranska mjesta, osim ako nisu prometno odsječena, razvijaju ili, u najgorem slučaju, stagniraju, a mi nazadujemo. U drugim dijelovima Gorskog kotara ljudi su puno motiviraniji. Pogledajte samo njihove okućnice, vrtove… pogledajte kako raste broj obrta. A kod nas? Ništa. To znači da je tamo puno više zaposlenih nego ovdje u Moravicama. A upravo ta željeznica, koliko god nam dobra donijela 1873. kada je otvorena,  toliko nas danas sputava, naučila nas je relativno lagodnom životu i činjenici da plaća, prilično velika, redovito dolazi svakog 5. ili 10. u mjesecu. Znate, ekipa na željeznici ima puno veću plaću od mene, iako sam ja puno obrazovaniji od njih. S druge strane, značajan pad broja zaposlenih na željeznici označio je i početak totalne depresije – govori Vukelić.