Nebo nad Brooklynom

Here comes the story of the Hurricane

Bob Dylan

Ziggy, pedesetosmogodišnji vijetnamski veteran afroameričko-hasidskog porijekla, sjedi na betonskom stubištu naše kuće u Bed-Stuyu, Brooklyn, pjeva i broji židove. “Uragan se, kao nova godina, mesija ili što već, čeka”, govori Ziggy, “a svatko ima svoj način da prikrati vrijeme.” On je, osobno, uvjeren da smo prije šest mirni. Preživio je već “jedan gadan, gadnu kuju” šezdeset i neke, ne sjeća se više kako se zvala, ali držao se za drvo; “kao zastava, kao jebena crna zastava”, a taj nije bio ni sjena onog koji je 1938. pomeo Jabuku. Trideset godina zarađivao je kao ulični muzičar, svirajući uglavnom po vlakovima i stanicama podzemne željeznice, a sad s klincima iz kvarta snima reggae i hip-hop. Iz Greenpointa je, dolje s dokova, iz crvene zone obavezne evakuacije koju je prekjučer proglasio gradonačelnik Michael Bloomberg, pa se popeo ovdje na brdo, kod prijatelja, da može mirno gledati kako East River guta što već ima progutati.

Tri su sata popodne, nebo je nisko nad nama boje smoga i ratnih brodova i kako već kiši u listopadu na otocima; sparno je, nezgodno tiho. Tek povremeno udar vjetra rastrese krošnje javora, spusti se koja krupna kap. Čekanje. Sve metro-linije prestale su voziti točno u podne, preko ulaza u trbuh grada razvučene su žute trake, lokali zatvoreni, radi samo Lorenzov Deli & Groceries na uglu DeKalba i Franklina, njegove police, od jučer čest prizor u frekventnim, posh supermarketima Downtowna, ispreturane su i poluprazne. Čekam u redu s bananama, čipsom i pivom: postolar preko puta spušta čeličnu rešetku, zaključava, viče da odlazi, kući, “pobrinuti se za svoju obitelj”. Kako izlaze s ogromnim crnim vrećicama, ljudi se tapšu po ramenu, “take care tonight; take care”, i onda ih guta oblak, sivilo, vlažna tišina.

Baterije, svijeće, pivo

Ziggy je gdje sam ga ostavio: čeka. Kaže, ima jedna praktična stvar. U šest će sirena označiti prestanak šabata – sirena koja zvuči u dlaku isto kao one koje su prije dvadeset godina nad našim gradovima najavljivale opću i zračnu opasnost – tako ćemo znati da dolazi,  tako su rekli, s neba – u šest. Napunio je sve baterije koje posjeduje, pripremio svijeće, napunio frižider pivom. To ga najviše brine: što ako Consolidated Edison i nama preventivno isključi struju, što je već obećano donjem Manhattanu; što onda sa svim tim konzervama? Nuklearka Calvert Cliff u Marylandu automatski se isključila kad je vjetar otrgnuo komad metalne oplate i zavitlao ga u transformator, a Oyster Creek u New Jerseyju od jutros je preventivno van pogona: iako je poslovično loše kratkoročno pamćenje autentični američki brend, svi se još sjećaju Fukushime. Udari vjetra sve su češći i češći, zrak se elektrizira, igle barometara lude; tranzistor javlja da je Irena pobrala prve žrtve.

“Žrtve”, odmahuje rukom tip iz dvorišta nasuprot. “Tri od četiri stradale u prometnoj nesreći. Sve je to velika prevara! Velika Bloombergova prevara”, viče i postavlja mali televizor na stol. Kiše će, ipak, biti, to vjeruje, “možda i opake kiše”, pa je bacio na roštilj nešto više kobasica, “neka se nađe”, ali uragan, “priče za malu djecu”, govori i opet odmahuje. Svom sinu koji s obitelji živi na osmom katu u blokovima na Brighton Beachu, najvećoj ruskoj zajednici izvan SSSR-a, savjetovao je da ne ide nikamo, da obnovi zalihe, “obavezno kupi nešto nekakvih vitamina”, zatvori se u kuću i čeka.

Sve je više ljudi koji ignoriraju odredbu o evakuaciji, koji raspravljaju s policajcima i pripadnicima nacionalne garde koji patroliraju ulicama i megafonima izvikuju upute, vrećama pijeska ograđuju ulaze u Subway i uklanjaju rizično parkirane automobile, sve ih je više koji se boje ostaviti svoje domove nečuvane ili im se jednostavno komfor vlastita kreveta ne mijenja strunjačom na podu školske dvorane ili farme muflona u Jerseyju. Njih više od pola milijuna, međutim, već je otišlo: Coney Island, Rockaways, Lower Manhattan, dijelovi Brooklyna, Queensa, Staten Islanda, Bronxa… ovo je prva masovna evakuacija Grada, prvi put da je njegov javni prijevoz zatvoren zbog prirodne nepogode; preko tri milijuna kućanstava progutao je ljepljivi, mokri mrak.

Kao dalmatinska južina

Tako je došlo i šest, i šabat prišao kraju, sirena, Hasidi na putu za sinagogu, i Ziggyjeva omiljena računica – koliko je morao zaraditi krojač koji je patentirao specijalno dizajniranu kabanicu koja savršeno prianja uz shtreimel i spodik – i kiša i smog i povremeni udari vjetra, kapi na vrućem limenom krovu, i: ništa. I tako i sedam i osam i devet, kad je po svim najavama sve već trebalo stići, i: ništa. Tek vijesti da su jake policijske snage angažirane da s plaže Rockaway uklone surfere koji su pohrlili da uhvate divlje valove, upozorenjima usprkos, jer pravi val je uvijek opasan val, a radio javlja da je Irena, nakon što je poharala Sjevernu Karolinu i Maryland, degradirana s uragana treće na onaj prve kategorije.

“Ne možeš degradirati uragan! Sve, ali uragan ne”, urla bezubim desnima Ziggy, a vjetar svuda okolo je još uvijek vjetar, ništa bolji i ništa gori od dosadne dalmatinske južine, i kiša je samo kiša: crni klinac brejkdensa, bez glazbe, pod njenim iglama, dok se škure uz tresak zatvaraju i crno-bijeli mačak Aurelio kao lud ulijeće i izlijeće iz kuće. “Čekati, samo čekati”, mantra Ziggy i otvara novo pivo. Tip preko puta sklonio je roštilj unutra, iskopao bocu “Buda” iz gajbe na kojoj sjedi i nazdravio na jidišu. “Rekao sam vam”, viče i kima u smjeru neba koje šuti i šuti, “rekao sam vam, a sad, dođite na kobasice!”

Lingvist i aktivist s Filozofskog fakulteta Mate Kapović iz istočnog Harlema e-mailom javlja da djeca još skaču po ulicama, a Bloomberg s radija i dalje poziva na evakuaciju, vijesti javljaju da obalnim područjima haraju pijavice, rijeke se izlijevaju iz korita, ulice plave i drveće izvaljeno iz korijena luta cestama, no malo je toga vidljivo ovdje u Bed-Stuyu, u pupku Brooklyna. Ipak, već pri prvom pogledu na našu ulicu, na sjene koje promiču osvijetljenim prozorima i muvaju se po trijemovima, sasvim je očito da je najkonzumiranija uraganska namirnica bez premca alkohol. Trokut nestvarnog svjetla koji zatvaraju Brooklynski i Manhattan most s Lower East Sideom kao hipotenuzom, vidi se protegneš li vrat dovoljno kroz krovni prozor na katu, sad žari kao žestoki košmar u glavama ljudi na Skillmore St, Dekalbu, Myrtle Ave, i dalje…

Proizvodnja panike

Na jednom od naših prozora nema stakala, kroz sitni vez mreže za komarce ulazi kiša, slijeva se niz zastore i ostavlja brzake i sjajna jezerca u utorima parketa. Skoro je ponoć, struje ima, no informacije nisu najsvježije – na obali je navodno gadno, sve više i više ljudi odlazi, ali posebno pripremljena javna skloništa i dalje su gotovo prazna. Nitko nema pojma gdje su zapravo svi ti evakuirani; ulice su puste, asfaltom se kotrljaju posljednje metalne kante, otrgnute grane i otpaci, no to je uglavnom sve. Stiže vijest da je Irena još jednom degradirana, i ovaj put to je pitanje statusa – sada je ona koju iščekujemo, ona koja je oko nas, obična tropska oluja. Budući da se iz kuće ipak ne može, protiv oluje se odlučujemo boriti snom ili san to odlučuje za nas. Zadnje što čujem, preko huka koji se trlja o rebra lišća, Ziggyjeva je prepukla izvedba “Redemption Songa”, valjda trideset i treća danas.

Jutro dolazi praznih ruku: dramaturgija događaja je propala; više se nema što čekati osim da sve skupa završi, da Irena ispuše svu svoju dosadu i onda grad polako ustane. Na ulici je već nešto življe, iako kiša i vjetar još uvijek šamaraju, nedjelja je, prokleta nedjelja, jedna od onih koje ubiju više ljudi no bombe. Sve je još zatvoreno i blokirano – uspostava javnog prijevoze ne očekuje se prije ponedjeljka. Možda je i bolje tako; neka nedjelje budu nedjelje, oluje oluje, a mi mirni u svemu tome. Samo, teško se lišiti čudnog osjećaja iznevjerenog očekivanja, osjećaja pomalo makabričnog i uvelike nepravednog, prije svega prema žrtvama vode i vjetra, prema raseljenima i onima koji su grad branili od oluje.

No u obzir valja uzeti senzacionalistički medijski tretman Irene, organiziranu proizvodnju panike, fatalistički i ujedno pokroviteljski diskurs nomenklature – Irena je, kao i mnoge druge naizgled posve prirodne stvari, bila u prvom redu uragan političke prirode. Iduća godina za Ameriku je izborna i Barack Obama prvi će put zaista ozbiljno polagati račune: neće promaći da ni jedno od obećanja na kojima je bazirao kampanju nije zaista proveo. Bloomberg je također pod povećalom; sve manje i manje Njujorčana spremno je, u najmanju ruku, tolerirati njegove izborno-legislativne malverzacije.

Klasno pitanje

Ni jedna razina vlasti nipošto si nije mogla dopustiti realnu, kao ni simboličku kataklizmu kakvu je New Orleansu, ali i čitavoj Bushevoj administraciji 2005. nanijela fatalna Katrina. Ono što, za razliku od 2005., nužno upada u oči jest upravo spremnost struktura, gotovo savršeno funkcioniranje javnih servisa onda kada za to postoji politička volja; na djelu je bila skica države kao servisa svojih građana, vizura koja SAD-u inače bolno nedostaje. Klasno pitanje u jezgri ove ideologije “nacionalnog jedinstva”, također, ne smije biti zanemareno: na udaru je bio bogati New York, a ne daleko siromašnija Louisiana.

Popodne te iste nedjelje 28. kolovoza donosi bodlerijanski priručnik za promatranje neba, oblake koji se toliko brzo mijenjaju da ih je potrebno uvijek iznova slikati. Kroz njih se već probija sunce i ljudi polako kaplju iz kuća, pa tako i ja. Ziggyja ostavljam na stepenicama, s još jednim “Redemption Songom” i nešto zvjezdane prašine u šupljim desnima i pješke se spuštam prema Brooklynskom mostu; sunce je u međuvremenu iznijelo pobjedu, onu poznatu, kratku, koju jednim sigurnim potezom brzo prebriše noć. Downtown Manhattan izgleda, kažu, kakvim ga ne pamti nitko. Puste ulice, zatvoreni lokali, izlozi zatvoreni daskama i stakla s ratnim rasterom selotejpa. Ostaci vjetra razbacuju rasuto smeće, lišće i grane; utroba grada još je tiha i prazna, ništa ne prede iznutra; čak je i Aurelio zaspao.

Noć je još jednom gusta i ljepljiva, a za nekoliko sati već je ponedjeljak. I sve će ustati, i početi ispočetka, i biti zaboravljeno. I sunce na nebu, i političari na položajima, i Irena, samo još jedno svakodnevno ime. Do nove prilike, nove godine, mesije, bilo čega.