Nikad dosta žestice

Dropkick Murphys: “Going Out In Style” (Born And Bred, 2011)

U seriji “Žica” (“The Wire”) umrlog policajca kolege ispraćaju u pubu uz zvuke irskih narodnjaka. Mrtvaca polože na biljarski stol, stanu u krug i udaraju po žestici. Ispred puba, na uglu, izbace višak i vrate se nazad, po još prebacivanja alkoholne norme. Ma koliko piće bilo glupo i prazno, kako je to rekao Nikola Tesla, mnogima srce zadrhti tijekom gledanja ovih scena. Vjerojatno emotivnom naboju ključni štih daje irska pržiona u pozadini, uz koju bi se zapio i kirurg iz Ohia, osnivač Anonimnih alkoholičara. Kad ih već spominjemo, Staljin je znao nazvati članove kabineta usred noći i predstaviti se u stilu: “Anonimni alkoholičar na telefonu”; samo što on nije mislio na ovo simpatično udruženje, nego je volio u svojih suradnika izazivati srčane kljenuti – šale nikad dosta!

Kako oderati jarca

“Going Out In Style” je sedmi album bostonskih križanaca punka i irske glazbe, rade od 1996. i jedan su od boljih primjera da Poguesi nisu rekli zadnju riječ kada je ovaj glazbeni bastard u pitanju. Dropkick Murphys su žešći izdanak s istog stabla, a ovaj album mogao bi biti ugodno iznenađenje za sve koji su grupu počeli lagano otpisivati. Iako su prve vijesti mogle izazvati zabrinutost: Dropkick Murphys snimaju konceptualni album posvećen životu irskog imigranta što je, kada su bendovi kojima vjerujete prije svega stoga jer ne pretendiraju na artizam, nego im je na umu što brže oderati jarca i još, kao dodatni bonus, iz činjenice da vam se sviđa jarčeva koža ne izvlače krive zaključke, možda i malo iznenađujuće. No oni se nisu dali zagnjuriti u pretencioznost, nego su priču o Ircu otprašili sa zavidnom količinom emocija, vješto izbjegavajući grcanje u sentimentalnosti.

Album počinje odmetnički žestoko s “Hang ’em High”, ali i prošli, slabiji album “The Meanest Of Times” počinje prpošno, da bi se poslije ispuhao; stvar je u tome da “Going Out In Style” počinje nekako širim prašenjem, kao da se nema što izgubiti, što je u skladu s konceptom albuma o liku koji je volio iće i piće. U “Going Out In Style” kažu: “I’ve seen a lot of sights and traveled many miles / Shook a thousand hands and seen my share of smiles / I’ve caused some great concern and told one too many lies / And now I see the world through these sad, old, jaded eyes”, što bi bilo teško podnošljivo da svirka nije furiozna, žestoka i istovremeno prelivena melankolijom. To valjda dolazi od tih irskih frulica koje čak i kada su najveselije zvuče nekako supijano i plačno; nije čudo što u “Žici” duše na drugi svijet putuju poduprte ovom vrstom instrumentalizacije…

Melju sve pred sobom

“Cruel” ima intenzitet Chifteinsa poduprtog Vanom Morrisonom – skoro ima, htjedoh reći – nakon nekoliko komada u ubitačnom ritmu, ovdje Dropkick Murphys pokazuju kako im nije strana laganica, slinavljenje, pijano teturanje i ekspresivno grljenje sa slušateljima. U “Peg O’ My Heart” čuje se i Bruce Springsteen, a album završava kako je i počeo: “The Irish Rover” melje sve pred sobom, kao što u “The Quiet Man” John Wayne melje sve pred sobom u zemlji u kojoj runda koju zove gazda birtije izazivlje zaprepašćujući muk, šok i nevjericu, a ljudi zbog tuče ustaju sa samrtne postelje…

Takvu mitsku Irsku, bez najmanje želje da se suoče s drugom stranom zemlje krumpira, na ovom zadnjem albumu su Dropkick Murphys ponovno digli do neba. Ovaj put uz više nego nekoliko kapi punka s primjesama hardcore žestice, a blizu forme života s prvih albuma grupe, što će reći da ih valja slušati i slušati.