Ništa porno nije mu sporno

“Priča o Pierreu Woodmanu”, dokumentarni film Andrása Kovácsa i Pétera Szajkija

U internetskim uvjetima slikopisne pornografije konzumentov odabir neometen je faktorom i najminimalnije javnosti, odnosno privatnost postaje ultimativna. U takvom stanju stvari i inače neinhibirana pornofilska mašta može otpustiti većinu kočnica, jer raznovrsnost ponuđenih porno sadržaja veća je nego ikad. Mrežna ponuda gotovo je neiscrpna, a subžanrovska i tematska kategorizacija ide od klasičnog (gay, lesbian, bisexual, interracial, oral, anal, teen, mature, orgy…), do iznimno detaljnog, ponekad i bizarnog razvrstavanja (amputee, ball kicking, ball licking, big clits, big nipples, condom play, piss drinking, titty fuck, vakuum torture…). U poetičko-produkcijskom smislu, pak, bilježi se svojevrsna pomama za autentičnim amaterskim pornofilskim snimkama kao očita reakcija na zasićenost porno mainstreamom koji se pomalo urušava u vlastitoj ultraartificijelnosti, te jedan od izlaza traži i u simuliranju stvarnih amaterskih zapisa ili zbivanja iza kulisa.

Audicije u hotelima

Jedan od prvaka takve orijentacije je francuski autor i glumac Pierre Woodman, o kojem su mađarski filmaši András Kovács M. i Péter Szajki 2009. snimili dokumentarac “Priča o Pierreu Woodmanu”, nedavno prikazan na Vukovar film festivalu. Woodman se afirmirao na prijelazu tisućljeća nizom filmova iz serije “Casting”, u kojima u pornografiju navodno neupućene djevojke dolaze na svoje navodno prve porno audicije. Ta reality praksa kroz neko je vrijeme postala jedna od glavnih manira suvremenog porna, no najbolji Woodmanovi kastinzi imali su specifičnu notu.

Umjesto u artificijelnim studijskim ambijentima, on je svoje audicije održavao u hotelskim sobama, često po istočnoj Evropi i uz prisutnost prevoditeljica, dugi razgovori koje je vodio s djevojkama koje su doista izgledale kao početnice djelovali su izvanredno autentično, kao i postepeni uvod u seksualni dio audicije, pri čemu je sam Woodman bio taj koji je u djevojkama, često nevoljnima za seks, velikom upornošću, a valjda i vještinom, pobuđivao strast. Njegova razmjerna fizička neuglednost još više je isticala psihološku dimenziju uvjeravanja potrebnog za djevojačko prepuštanje seksu, a u svoj toj autentičnosti bila je zakopana i poruka prosječnom porno konzumentu da i tjelesno nereprezentativan, ali inteligentan i sugestivan muškarac može na seks privoljeti i najatraktivniju ženu. Pritom pitanje jesu li Woodmanove audicije stvarne ili glumljene, iako važno, nije presudno, jer neovisno o odgovoru one pružaju užitak stvarnosti, istine.

Plivanje po površini

Naravno, to znači i da je Woodman, ako je sve bila gluma, vrhunski autor realističke umjetničke fikcije, a ako nije – onda je vrhunski dokumentarist, dakle opet vrhunski umjetnik. Sam pornograf-psiholog u dokumentarcu tvrdi da su njegove audicije stvarne, no ono što nam film – standardno složen od Woodmanovih (auto)biografskih crtica s jedne i uvođenja dvije djevojke u porno svijet s druge strane – ipak duguje jest odgovor na pitanje: ako je sve stvarno, u čemu leži Woodmanova tajna, zašto je on tako silno učinkovit u seksualnom pridobivanju stotina djevojaka koje su prošle njegove kastinge?

Mađarski autori nisu se potrudili zagrepsti dublje, niti u smislu ozbiljnijeg tematiziranja psiho-ekonomskih mehanizama interakcije neuobičajene porno ikone i porno aspirantica, niti u smislu pokušaja raskrinkavanja eventualnog prodavanja fikcije pod zbilju. “Priča o Pierreu Woodmanu” tako je ostala ponajprije reporterski izvještaj o intrigantnom fenomenu koji je zaslužio daleko ambiciozniji pristup.