Ništa smješnije od rigidnosti

 

Razgovaramo s Miet Warlop, belgijskom vizualnom i scenskom umjetnicom, ovogodišnjom gošćom Festivala plesa i neverbalnoga kazališta u Svetvinčentu, kao i Ganz novog festivala, koji će se potkraj rujna održati prvi put i to u prostorima zagrebačkoga Studentskog centra.

U vašem je radu izrazito prisutno znanje o strukturalnom nasilju, dakle nasilju koje prožima sve institucije i sve situacije na sceni (obitelj, školu, ulicu, sudnicu, bolnicu itd.). Koliko je taj autorski pogled uvjetovan konkretnim belgijskim kontekstom, a koliko je posljedica osobnog iskustva?

– Diplomirala sam vizualne umjetnosti, ali moj interes uvijek je bio dramatično povezan s onime što curi izvan i preko okvira slike, odnosno što nam ne dopušta da povučemo granicu između “mrtve” i “žive” prirode. Diplomski koji sam radila i koji je privukao pozornost javnosti sastojao se od sedam tableaux vivants, kompletno statičnih kompozicija, ali sa živim izvođačima. Jedna od slika prikazivala je belgijsku obitelj, gdje tradicionalni obiteljski ručak uključuje uplakane ljude, kompletno odjevene u krznenu odjeću, rukavice, šalove, zimske čizme za snijeg – ljude slojevito prekrivene krznom i međusobno krajnje izolirane. Zanimalo me koliko će dugo publika gledati tu zabundanu obitelj, odnosno koliko će se zadržati pred prizorima čiji ih sadržaj uznemirava, hoće li ih tretirati kao izložak ili kao performans. Tu sam već shvatila da su ljudi uglavnom moje “statične” prizore doživljavali kao kazalište, a ne slike. Zatim sam radila predstavu “Sport-bend” koja je spajala sport i mjuzikl, insistirajući na tome da u obje discipline postignemo maksimalnu frenetičnost i radikalno iscrpljenje performera, što je za mene tipična “vitalistička” slika belgijskog društva, u kojem jednostavno moraš stalno raditi još više, još više i truditi se još jače, moraš biti manijački spreman na dril i disciplinu, pri čemu oni zapravo postaju sami sebi svrhom, ali ničeg drugog jednostavno nemamo na raspolaganju. Ta je predstava ujedno bila i rekvijem za mog brata koji je izvršio samoubojstvo.

Komični čuvari ognjišta

U predstavi “Springville”, koja je već gostovala na Festivalu plesa i neverbalnoga kazališta u Svetvinčentu, a krajem rujna gostovat će i u Zagrebu, bavim se traženjem jednog novog jezika, jezika objekata. Tim sam se zadatkom počela baviti u svojoj prethodnoj predstavi “Stolci i odjeća”, nadasve “pipljivoj” izvedbi, jer uz pomoć pažljivog i polaganog namještanja odjeće radim na sceni različite figure odsutnih ljudi. “Springville” je povezan s tradicijom apsurda, dakle i s humorom apsurda, očito zato jer u krajnjoj objektifikaciji ima nečeg užasno smiješnog, kao što i u situacijama poduzimanja krajnjega fizičkog rizika ima nečeg smiješnog. Kad sam radila performans u kojem se penjem na piramidu visoko poslaganih hampera, znala sam da radim nešto krajnje infantilno, ali i nešto zbilja opasno, u smislu mogućnosti da na licu mjesta slomim obje noge, kao i nešto čime aktiviram tjeskobu publike, a pritom se pretvaram da je sve skupa “zabavno”. Ne znam je li potreba da tako nešto učinim socijalna ili psihološka. Znam samo da sam to izvela i nisam slomila nogu.

Bliski ste novocirkuskoj umjetnosti?

– Da, jer cirkus je oduvijek zaokupljen posebnim i tajnim životom objekata. Ako, s jedne strane, postoji stalna objektifikacija ljudi, u cirkusu dolazi do njezina ismijavanja i izokretanja. Ako najobičnija kartonska kutija može imati kazališni život, onda čitava ideologija opredmećivanja ljudi, pretvaranja ljudi u robu i novac, jednostavno nije do kraja učinkovita. Ako najobičnija cjepanica može postati Pinokio, onda u toj transformaciji sigurno postoji nešto erotično, nešto plodonosno, nešto suprotno konačnosti.

Jedini ženski lik vaše predstave “Springville”, inače dekorativni stolić na dvije noge, uopće nema ni glavu ni torzo, ali nosi štikle i koketne crne čarape. Lik služi jedino tome da poslužuje čaj i kolačiće. Nije li to prilično okrutan sažetak ženskog principa?

– Mislite da to nije dovoljno feministički? Mislite da se ženu ne bi smjelo svesti na erotski objekt koji poslužuje piće?

Mislim da govorite o izrazito stereotipnim likovima i o tragediji tih stereotipa.

– Točno. A mogla bih puno govoriti i o stereotipima feminizma, recimo o ženi kao vječnoj žrtvi. Na pozornici, inače, imamo i lik diva koji uopće nije svjestan svoje visine, nego pokušava ući u kuću kroz najmanju rupu koja postoji, jer ne primjećuje ni vrata ni prozore. To je tipično ljudski oblik sljepila. Ne znati svoju veličinu, ne znati iskoristiti ruke i noge koje imamo, ne znati da imamo na raspolaganju različite alate koji nam služe za prelaženje granica i za približavanja drugim ljudima. Strahovito žalosno i smiješno, u isti mah. Tu je i lik koji zovem “razvodna kutija”, koji je toliko uzbuđen svime što mu se događa da naprosto stalno eksplodira, ne može se kontrolirati, pa onda ni funkcionirati, jer mu na svako uzbuđenje pregore svi osigurači. Volim raditi s vrlo čvrstim, možda i krajnje stereotipnim karakterima, upravo zato što znam da su to modeli kojima robujemo, čije reakcije i mi ponavljamo. Nismo ih se još “oslobodili”, nismo još ostvarili neku bitnu emancipaciju. Kontroliraju nas upravo stereotipi koje svjesno ili nesvjesno podržavamo, iako nas oni isto tako međusobno otuđuju i degradiraju. Zato uvijek radim izvedbu iz pažljivo osmišljenog karaktera, nikad iz priče.

 

Svi vaši karakteri kao da pripadaju nekoj čudnoj zoni bezdomnosti, izbjeglištva, manjka doma, egzila?

– Nekako mi nije uvjerljivo govoriti o bilo kakvom pripadanju. Naravno da postoje likovi koji misle da “posjeduju svoju kuću” i koji se ponašaju kao neka vrsta njezinih čuvara (oni moraju postojati iz dramaturških razloga, da budu protuteža svima nama koji živimo u stalnoj potrazi za domom), ali ti čuvari ognjišta su totalno komični naprosto zato što su lažni. Njihova iluzija kontrole je posve prozirna. Kolaps te iluzije je strahovito predvidljiv. Graničar čuva granicu, buuum, eksplozija, nema više graničara. Možda je u tome komika bilo koje rigidnosti. Stojiš ispred svoje domovine i braniš je, a ona mimo tvojih planova jednog dana odleti u zrak, zato što je netko drugi tempirao bombu. Nezgodno. Ali u toj eksploziji ima nečeg prekrasnog. Još jedna pobuna objekata.

 

Stres nam je potreban

 

Vaš je politički i umjetnički izbor da nastupate u svojim predstavama?

–  Da. Ne možete tražiti od izvođača da budu objekti, da izlaze na scenu s kutijom na glavi, ako to i sami niste u stanju napraviti. Moram priznati da volim naše male apsurdne razgovore prije predstave: “Jesi pronašao svoj nos?”, “Jesi li ispeglala stolnjak?” Volim biti u toj kutiji na pozornici, koja me istodobno izolira i inspirira. Često tijekom izvedbe i na probama pišem po njoj flomasterom razne koreografske i redateljske ideje, puna je poruka. U životu sam radila s velikim grupama izvođača, a znala sam biti i posve sama na pozornici, iz čega sam zaključila da je podjednako teško biti i solist i suizvođač, ali vrlo je lagano biti redatelj koji stupa pred ansambl sa svojom “vizijom” i preskače proces njezina pregovaranja s performerima. Biti na sceni sa svojim izvođačima znači uvijek stajati s obje noge na zemlji i uvažavati ljude s kojima radiš. To nije samo politička odluka, to je i neka vrsta respekta prema samom radu, prema dijeljenju stvaralačkog stresa. Kao što ne možete preskočiti stres u vlastitom životu, premda ima roditelja (recimo, moja mama!) koji su bili uvjereni da je djecu važno potpuno rasteretiti od bilo kakvih napetosti, zbog čega onda djeca postanu užasno nervozna i nemirna. Činjenica je da nam je stres zbilja potreban, izazovi su nam potrebni, učenje je nešto što nas čini zdravima.

 

Kako biste odredili svoj odnos s publikom?

– Ne želim ni podučiti ni tlačiti publiku. Ne donosim objavu. Ne obraćam se samo izabranima. Radije bih da me smatraju malo mračnijim zabavljačem, nego nekom vrstom elite. Nadam se da moje predstave nude slojeve značenja koji su pristupačni i širokom krugu gledatelja. Moram priznati da ne razumijem umjetnike koji unaprijed znaju da im nije stalo do publike. Zašto onda rade izvedbu? Zašto se obraćaju publici ako im nije stalo do publike? Što se mene tiče, najvažnije stvari o sebi i svom radu naučila sam iz reakcija publike. I to ne samo one stručne. Jako vjerujem u energiju grupe, kako one na pozornici, tako i one u gledalištu.

 

Najmanje vjerujete u riječi, njih posve izostavljate iz svojih radova. Kao da je jezik izgubio svaku uvjerljivost?

– Ne mogu podnijeti sve to isprazno brbljanje. Ne mogu ga podnijeti kod sebe, a kamoli kod drugih. Čini mi se da se jezik najviše isprostituirao, najviše je korišten za laganje, manipuliranje, obmanjivanje, sveprisutnu propagandu. Zanima me jezik oko kojega se moramo malo više potruditi, oko čijeg značenja ne možemo biti lijeni. Sasvim sigurno, zanima me jezik objekata, pogotovo odbačenih objekata, ali zanima me i jezik različitih živih bića, recimo pas na pozornici, pas koji dobiva i glođe svoju kost, u čemu nema apsolutno ničeg lažnog i izvještačenog. Ne bih voljela da me kritičari strpaju u ladicu na kojoj piše da me više zanimaju predmeti nego ljudi. Granica živog i neživog, realnog i nadrealnog, nije baš tako jasna kao što mislimo. Meni sasvim sigurno nije jasna.

Možete li nam više reći o produkcijskim uvjetima u Belgiji? Kakva su vaša iskustva?

– Belgijski koreografi žive uglavnom od državnih, nešto manje od privatnih grantova. Osobno, mislim da sam imala puno sreće, jer sam poslije diplomske izvedbe dobila prestižnu nagradu na najvažnijem belgijskom festivalu vizualnih umjetnosti i pritom izazvala priličnu javnu kontroverzu, napravila sam nešto o čemu se puno pričalo. Nakon toga je sve nekako išlo logikom apliciranja i dobivanja grantova, u čemu sam imala stalnu podršku različitih produkcijskih kuća. Govorimo li o zaradi, posljednjih godina živim od honorara koje dobivamo za sudjelovanje na različitim festivalima ili gostovanja. U Belgiji je lako početi s koreografskim radom, ali svi mi u umjetničkoj branši premalo smo plaćeni za vrlo težak posao koji radimo. Nakon što sam provela deset godina u studiju, često radeći i po dvadeset sati dnevno, još si ne mogu kupiti nešto tako elementarno poput stana. Baviti se umjetnošću znači uložiti enormno puno energije i znanja u ono što radiš, pri čemu vladina politika to obično ne zna ni prepoznati ni vrednovati.

Prije tridesetak godina velika koreografkinja i plesna umjetnica Anne Teresa Keersmaeker znala je ucijeniti belgijsku vladu i tako se izboriti za svoje pravo na rad, čime je utemeljen čitav jedan plesni pokret u Belgiji. Kako je danas?

– Nažalost, današnji su umjetnici puno manje politični i puno manje svjesni svoje autorske vrijednosti. Danas umjetnici životare i misle da je to posve normalna situacija. Ne usude se tražiti da ih se dostojno vrednuje. Svi rade male produkcije, s jednim ili dvoje plesača, na neku zgodnu etnografsku temicu. I tako je zapravo svuda po Europi. Osim u Nizozemskoj, gdje su nedavno bile velike demonstracije zbog drastičnog smanjenja budžeta za kulturu. Mislim da bismo oko tih planskih ukidanja kulture diljem Europe trebali puno ozbiljnije, koordiniranije i upornije protestirati. Inače ćemo se stvarno pretvoriti u dekorativne stoliće, s mnogo mrtvih umjetnika u prvom planu državne pozornice.