Odgoj od nas stvara paravinje

Da razgovaramo?! Ma s tobom je nemoguće razgovarati! Nikad to nije ni bilo moguće! Gadiš mi se! Da, totalno mi se gadiš i ne mogu te podnijeti! Ma goni se u kurac, gade jedan! – urliče, pun bijesa i gorčine, sin na svog oca kad napokon zajedno sjednu za stol u kuhinji. Nadolijevaju stalno čaše pred sobom, sin rakijom, otac gemištom. Onda muk, hladni pogledi. Sin puca: razbija čašu o stol, raskrvavljenih ruku skače i izlijeće iz kuće…

Sin je Milivoj Beader i igra ga Milivoj Beader, a otac je Jovo Beader, njegov tata, kojeg u ovom eksperimentalnom filmu – ili hibridu dokumentarnog i igranog filma, kako ga svrstava redatelj Damir Čučić – igra Mate Gulin. Snimanje “Pisma ćaći” počelo je prije tri godine, a startna je ideja bila da se glumac Milivoj Beader pred nekakvo uragansko nevrijeme, za koje se pretpostavlja da ga neće preživjeti, u formi video-pisma posljednji put obraća najbližima. Tri je dana bio zatvoren s redateljem, sam je palio kameru i pred njom rezimirao svoj odnos sa sestrom, kćeri, ocem, prijateljima. Obraćanje ocu pretvorilo se u pravu provalu Milivojeva bijesa i emocija, pa su redatelj i glumac odlučili krenuti u novom smjeru – prema obračunu oca i sina, Milivoja i Jove Beadera. Posljednji kadrovi filma, specifičnog i po tome što se snima bez scenarija, s potpuno improviziranim dijalozima, snimljeni su prošli tjedan u Beaderovom rodnom Drnišu i jednoj kući pokraj Šibenika, gdje se sin susreće s ocem, čiji lik  tumači Gulin.

Obična dalmatinska obitelj

“Pismo ćaći”, što je radni naslov filma, nastavak je trenda u kojem autori tematiziraju odnos sa svojim očevima: Miljenko Jergović u “Ocu”, Nikola Petković u “Kako svezati cipele” i Damir Karakaš koji motiv sukoba oca i sina koristi u romanu “Sjajno mjesto za nesreću”, dok na filmu isto rade Antonio Nuić u “Kenjcu” i Dalibor Matanić u “Ćaći”.

Beader je u “Pismu ćaći” odlučio beskompromisno i žestoko progovoriti o teškom odnosu s ocem, obilježenom čestim neshvaćanjem, nepodržavanjem, zamjeranjem i sukobljavanjem.

– Rekao bih da je to bio jedan klasičan odnos oca i sina u Dalmaciji. Moja obitelj je bila jedna sasvim obična građanska obitelj. Otac je mislio da je svoju ulogu supruga i oca ispunio time što bi zaradio novac za život. To je jedino što je on u obitelji obavljao. Premalo ga je bilo u kući. Bio je strastveni igrač pokera. I kad je bio doma, nikad se nije pričalo o bitnim stvarima, one su se uvijek gurale pod tepih. Sa mnom uopće nije razgovarao i uopće nije shvaćao što kao dijete želim – ukratko nam je Beader opisao svoje djetinjstvo.

Kad je imao 18 godina, Milivoju je umrla majka.

– S majčinom se smrću sve počelo raspadati. Prvo sam otišao služiti vojsku, a onda na studij u Zagreb. Kako sam sazrijevao i formirao se, sukobi s ocem samo su eskalirali. On je imao jednu viziju mene, ja drugu i tu su nastajali žestoki konflikti. I dalje me tretirao kao dijete. Nije me priznavao i uvijek je držao da je on u životu sve radio bolje od mene. Sjećam se dolazaka u Drniš. Znam da se radovao mom posjetu, govorio je svima da dolazim. I dan-dva bi sve bilo dobro, a onda bi totalno eksplodiralo. Uvijek sam se pitao zašto ne možemo imati kontinuitet dobrih dana – priča Milivoj.

Takav je odgoj, misli, nešto uobičajeno, nešto što se smatra normalnim. Dominantan je u većini Hrvatske, možda jedino nije u Zagrebu.

– Odgajaju te da budeš muško, nekakva junačina, alkar… Nikad se ne govori da je i slabost dio muškarca, a kamoli da se smije pokazati. I onda vam takav odgoj proizvodi silovatelje, iz takvih “normalnih” obitelji izlaze paravinje. To se onda stalno preslikava, pa sinovi sutra igraju ulogu svojih očeva, a otud i potreba da stalno imamo i nekog ćaću u društvu i državi – misli Milivoj Beader.

Hajduk i sinovi

Kad mu je tijekom snimanja redatelj Čučić rekao da počne dijalog s Gulinom o nekim lijepim trenucima iz djetinjstva, Milivoj se sjetio samo jednog: odlazaka u Split na utakmice Hajduka iz sedamdesetih, Ivićeve generacije. Vjeruje da mu je prije tri godine, kad je počelo snimanje, i odnos s ocem postao bolji.

– Nekako sam prestao reagirati na njegove napade, a i on je ostario i malo izdušio – kaže.

Krajem prošle godine Jovo je teško obolio i posljednje je mjesece života proveo u bolnici u Zagrebu. Milivoj ga je svakodnevno posjećivao i kuhao mu, nije želio da jede bolničku hranu. Otac mu je preminuo jedne večeri u kolima Hitne pomoći, negdje na autocesti prema Drnišu, u godini proslave stogodišnjice Hajduka. Sin je sjedio kraj njega i iz tiskane povijesti nogometnog kluba, što je tih dana izišla uz “Jutarnji list”, čitao mu tekst o slavnom golmanu Beari.

– U jednom me trenutku uhvatio za ruku, kao da mi nešto želi reći, i onda izdahnuo. Svi moji prijatelji, koji su također uglavnom u teškim odnosima sa svojim očevima, kažu da bi ih voljeli ispratiti na tako lijep način – govori Milivoj.

Žao mu je što dobar odnos nisu imali tijekom cijelog života.

– Krivo mi je jer je taj odnos mogao biti kudikamo bolji. Mislim da je ipak u temelju svega bila ljubav koja se nije smjela pokazati. A kad smo napokon doveli odnos u red, on je umro – zaključuje Milivoj Beader.