Othello u Las Vegasu
Deveta godina Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu
Nakon višegodišnjeg iskustva s raznolikim predstavama, među kojima je bilo i vrhunskih izvedbi i promašaja, Festival svjetskog kazališta, koji organizatori vole zvati i Festivalom majstora, posljednjih je sezona ušao u fazu zrelosti. Organizacijski dvojac, Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, uspio je izbalansirati ukus publike, osobne estetske nazore i financijske mogućnosti, pa ovogodišnje izvedbe posjeduju većinu uzbudljivog instrumentarija suvremenog teatra. U pet ponuđenih predstava komprimirano je sve – od važnih tema, provokativnih izvedbi i literarnih klasika do hrabrih koreografija, visoko profesionalnih glumaca, moćnih scenskih efekata i vizija što redatelja-majstora, što onih koji to tek trebaju postati.
Ove se godine Festival grdno namučio s parama koje su mu, kao i drugim festivalima, srezane za četrdesetak posto, pa organizatorima doista treba čestitati što su u Zagreb uopće uspjeli dovesti predstave iz bijelog svijeta.
Scenski rusvaj
Prva od njih je Shakespeareov “Othello” u izvedbi Schaubühne am Lehniner Platza iz Berlina i u režiji Thomasa Ostermeiera, koji je zagrebačkoj festivalskoj publici već poznat (“Nora”, “Hamlet”). Ostermeier je redatelj kojeg, u isto vrijeme, jedni vole a drugi mrze; on režira provokativno i s puno nasilja, a spreman je od velikih tema i patetičnog zanosa napraviti scenski rusvaj u kojem lete cipele i vrište golišave žene.
Tako je i “Othellu” skinuo renesansnu venecijansku pozlatu i radnju smjestio u ambijent današnjeg Las Vegasa i svega što s takvim mjestom ide. Baveći se klasičnom Shakespeareovom temom, Ostermeiera nije zanimao vječni problem ljubomore i nesretne Othellove ljubavi prema Dezdemoni ili Jagova pokvarenost iz koje proizlaze rasprave o Zlu kao metafizičkoj kategoriji. Naravno, svega toga i u ovoj predstavi ima, no Ostermeierova je oštrica ponajprije uperena prema kulturnoj i političkoj klimi današnjeg vremena. U tom smislu i Jagov pakleni plan da rasturi ljubavnu idilu treba čitati u kontekstu današnjih zatrovanih političkih odnosa gdje, zbog seksualnih i drugih skandala, jednom s položaja leti šef MMF-a, drugi put francuski ministar za javne nabave, pa američki senator, njemački biskup… Stoga u pozadini Ostermeierove scene živi bend svira neku laku muziku, zidom promiču svjetleće reklame kao u koktel-barovima, a sklonost ležerne elite prema neodgovornom ponašanju lebdi u zraku.
Sljedeća značajka komada koju je Ostermeier želio snažno potencirati je rasizam, pa blazirana elita barem desetak puta savjetuje Dezdemoni da ne pođe “za tog tipa, koji je po statusu i kulturi toliko različit” (kod Shakespearea Othello je Maur, u ovoj ga predstavi nazivaju “crncem”). U tom smislu, predstavu opet valja gledati kroz prizmu današnjih društvenih prilika, posebno u Njemačkoj u kojoj je, kako je u svom govoru u Potsdamu jasno rekla kancelarka Angela Merkel, “pokušaj multikulturalizma neslavno propao”.
Nesklona kritika
Kazališna umjetnost nije politički pamfletizam, ali točno je da je Ostermeier društveno angažirani redatelj kojeg skretanje vlastite zemlje udesno bez sumnje dira. Otuda i scenografija s bazenom punim vode, čime su utjelovljene dvije temeljne ideje predstave: jednom je ta voda, pod reflektorima, crvena kao krv, a drugi je put simbol lakog života i neodgovornih postupaka.
Njemačka kritika, bar ona u “Tagesspiegelu” i “Theateru heute”, ne voli baš Ostermeierova “Othella”: dio mu zamjera “intelektualizam i pretrpanost”, a dio u ovom uprizorenju vidi tek “zabavni lunapark za publiku”. Želimo li suditi pošteno, moramo priznati da “Othello” nema toliki energetski naboj i estetsku snagu kao ranija Osteremeierova ostvarenja, no predstava i dalje ima puno od rukopisa velikog majstora. Stoga su, cinično rečeno, i jedni drugi kritičari u pravu: Ostermeier je pronicljivo shvatio da je današnja kulturna i politička pozornica – o kojoj on želi govoriti – nalik zabavnom lunaparku. Na takvoj pozornici ima dovoljno žrtava da izgleda slično kao i u vremenima kada je politika imala smrtno ozbiljno lice.