Palindromi mržnje

Na valu klasičnog folklornog ciklusa sa zaoštravanjem odnosa između hrvatskog sjevera i juga, o kojem se priča svaki put kad nekome zatreba pokrivanje univerzalnog zla, recimo, a Hajduka uto malo izrazitije pokradu suci, prije nešto više od mjesec dana pročulo se i kako je enigmatičar i publicist Robert Pauletić oglasio akciju novoosnovane Facebook-grupe koja se protivi svakovrsnoj dominaciji zagrebačkog slenga i, nešto šire, kajkavskog dijalekta u crtanim filmovima sinkroniziranim po domaćim filmskim distributerima.

Prije dva tjedna, pak, zakukao je Pauletić da se na tu inicijativu usmjeravaju rijeke “govora mržnje” sa zagrebačkih i varaždinskih internet-portala, i nebrojene “fašističke i šovinističke uvrede protiv Dalmatinaca”, navodeći zasebno tek Danas.net.hr, i nazivajući takvu reakciju “velikim spinom iz Zagreba” kojim se želi “pomesti važan jezični problem pod tepih”. Nešto dalje, u najnovijem velikom članku o svemu tome, objavljenom u “Slobodnoj Dalmaciji”, Pauletić dodaje kako su posrijedi zapravo sporni komentari čitatelja na tim portalima, i navodi nekoliko uznemirujućih primjera, od kojih upada u oko npr. jedan s tezom da su “Dalmatinci gori od Cigana”.

Smrad sumpora

Takvu neprispodobivu relaciju doista ne bi smio trpjeti nijedan Dalmatinac koji drži do sebe, čak niti ako je Rom, pa je splitski dnevnik – iako mu je vlasnik Zagrepčanin – bez rezerve omogućio Pauletiću da svoje stavove iznese kao apsolutne istine, pritom od gorućeg društvenog interesa. Prije negoli ovdje iznesemo pokoju o razmjerima i zloćudnom karakteru jezičnog problema iz crtića, kao i pozadini spomenute mržnje, međutim, malo ćemo se prisjetiti otkud nam je ono sve poznato ime inicijatora opisane akcije koja se s Facebooka slobodarski nezadrživo, evo, širi javnim prostorom.

Robert Pauletić najprvo se u našim životima ukazao kao neprijeporni vunderkind slavne Kviskoteke, one socijalističke, a onda je prošlo izvjesno vrijeme dok ga opet nismo zapazili u medijima, i to po ne manje spektakularnom nastupu. Raspisao se bio, naime, u čuvenom “Slobodnom tjedniku” – na ovom se mjestu u pravilu dodaje i “Marinka Božića“, po glavnom uredniku. Da, posrijedi je list koji je uoči, te za vrijeme rata, onako suptilno obrađivao razne teme od međunarodnog značaja, a najpoznatija Pauletićeva epizoda završila je kasnije na sudu: on je pisao, sjećamo se dobro, o pokušaju atentata na Branimira Glavaša 1991. godine, i atentatoru Čedomiru Vučkoviću – ime smo doznali naknadno – koji je osujećen i likvidiran.

Srbočetnički agresor bio je zamaskiran u mirnog osječkog civila, no reporter ST-a nije dvojio kako je riječ o posjetitelju iz samog pakla, što se može pripisati i neobičnom vonju sumpora koji se širio oko još svježeg trupla. Kasnije će se ipak pokazati da je ustvari Glavaš bio zarobio posve nevinog Vučkovića te ga napojio sumpornom kiselinom iz akumulatora, od koje je potonji u mukama preminuo, a Robert Pauletić dokazivat će kako mu je urednik Božić bez najave dopunio zabilješke iz Osijeka, pa ga bez pitanja potpisao ispod takvog članka.

Agresorski turisti

Marinko Božić je u doba suđenja oko toga već bio upokojen i nije se imao priliku obraniti i otkriti nam dokle su sezale Pauletićeve note, no to ionako nije mogao biti jedini “veliki spin” ST-a u kojem je Pauletić makar sudjelovao, e da bi se jednog dana predomislio.

Ako je netko poslije demantija svejedno pomislio kako su falsificiranom autoru zaista strane bilo kakve “fašističke i šovinističke uvrede”, Pauletić mu je znalački razbistrio i tu enigmu, otkrivajući 13 godina nakon rata da su se srpski turisti opet iz nekog razloga pojavili na hrvatskom Jadranu, te da su i dalje bahati, nametljivi i primitivni. Točnije, te mu je nalaze 2008. objavila upravo “Slobodna Dalmacija”, koja mu danas nanovo spremno sekundira u raskrinkavanju agresora. Članak kipi od impresija na tragu poetike neviđene još od ST-a, ali je zbog odveć bojovnog stiliziranja i višeg državnog interesa – inače, tekst je izazvao podosta rasprave – “Slobodna Dalmacija” zatim na neko vrijeme suspendirala svoga zaigranog komentatora. Pripustila ga je tek na mala vrata, kao eksperta za “govor mržnje”, “fašističke i šovinističke uvrede” i “velike spinove”, pa taman i da više nije riječ o Srbima nego o kajkavcima, i to animiranim.

Robert Pauletić upustio se u rješavanje toga “velikog jezičnog problema”, dakle, otprilike godinu i pol dana nakon što je Ivo Žanić na istu temu objavio zapaženu studiju “Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci” (Algoritam, Zagreb). Naslovno pitanje i predmet istraživanja tiču se sinkronizacije crtanih filmova na hrvatske regionalne dijalekte i nadasve društvenih odnosa koji se time uspostavljaju, a Žanić sociolingvistički analizira uzorak od 27 rasprava s internetskih foruma i blogova.

I dok Pauletić u duhu svojih novinarskih eskapada govori o “velikom spinu iz Zagreba” te zbog purgerske dominacije, kao i nepravedne karakterizacije likova u crtanim filmovima kroz manipulaciju dijalektom, zahtijeva uvođenje strogih propisa za filmske distributere, Ivo Žanić u jednom razgovoru za internetski portal H-alter još davno prije objašnjava: “(…) Mislim da bi propis bio veliko zlo. Društvo treba da bude dovoljno zrelo da shvati i prihvati vlastite unutrašnje raznolikosti, da nauči živjeti s njima, a ne da ih politizira i njihove dinamične odnose uređuje propisima. (…) Dominacija zaista postoji, ali ne kao svjesni plan nekog centra moći u Zagrebu da jezično kolonizira ostatak zemlje, nego kao prirodna posljedica činjenice da su svi distributeri, studiji i glumci u Zagrebu, i da oni prirodno, spontano, a ne s političkim predumišljajem, kroz sinkronizaciju daju sliku Hrvatske kako se ona vidi iz Zagreba.”

Anagrami i rebusi

Znanstvenik tako uzima u obzir specifični npr. ekonomski kontekst u kojem se odvija ta počesto uistinu rogobatna i nesklapna filmska sinkronizacija, i nudi kompleksne odgovore koji zahtijevaju nešto strpljenja u razumijevanju i daljnjem postupanju, a enigmatičar u svemu iščitava mogućnost kulturalnog antagoniziranja. I dalje od toga: Robert Pauletić ovoj pojavi otvoreno predbacuje startne antagonističke motive, instantno i paušalno, valjda onako kako se naviknuo odgonetati anagrame i rebuse, a tako zapravo dajući na uvid još jednu posve transparentnu vlastitu pasiju.

Ako za razvijanje njemu očito uzbudljive netrpeljivosti više nije tako podesna – a i malo se već potrošila – relacija između Hrvata i Srba, izgleda da će na neko vrijeme jednako dobri u toj funkciji biti Purgeri i Dalmoši. Samo što Pauletićevu jadikovku o “govoru mržnje” tad moramo čitati odostraga, kao što se u enigmatici tretiraju palindromi, jer on u biti afirmira i slavi novonastalu isforsiranu napetost kao medij u kojem se najbolje osjeća. A njegov uvid u mržnju koja se iz novina poput ST-a do najnovijeg doba uspješno prelila na internetske forume, možemo uzeti isključivo kao zasluženu posvetu samom sebi.