Politika i Todorić razbili selo

Fotografije: Jovica Drobnjak

Selo se ovih dana uznemirilo, navodno je dio seljaka opet zabrinut pa su, izvještavaju neki mediji, ministra Petra Čobankovića podsjetili na mogućnost, tko zna kojih po redu, traktorskih prosvjeda. Je li to instinktivna reakcija na neizbježno postizborno poskupljenje hrane, što su, radi poskupljenja stočne hrane koje je prouzročila dugotrajna suša, najavili čelnici udruga proizvođača mlijeka i svinjogojskih udruga, nije sasvim poznato, no jasno je da predstojeća jesen već miriše na vruće kestene. Pošli smo na obiteljska gospodarstva provjeriti ozbiljnost stanja u mljekarstvu i stočarstvu, prateći prostrana polja kukuruza koja okružuju bjelovarsko-bilogorski kraj: suhi listovi na metarskim stabljikama povili su se do zemlje, što nije baš obećavajuće.

Gdje ste sad, građani?

Zaustavljamo se na imanju Mladena Grkovića u Šiptarima, selu u općini Kapela, gdje domaćin u društvu Marijana Šinka, predsjednika Seljačkog saveza Bjelovarsko-bilogorske županije, i Damira Frančića iz obližnje Nove Diklenice, raspreda o tekućoj berbi grožđa. Ostavljamo grožđe po strani i vraćamo se temi na koju nas podsjeća zvonce što se s vrata jedne krave oglasilo iz štale.

– Često se susrećemo s ministrom i uvijek se spominju prosvjedi, iako ih nije lako pripremiti. Mnogi na njih nisu spremni jer je politika razbila selo i danas je, navodno, registrirano više od šest stotina seljačkih udruga. Tu su se nametnuli razni interesi, jer kad ne štima cijena mlijeka, ratara boli briga za mlijeko. Kad je cijena kukuruza loša, što s tim ima mljekar? A čim nema mase, nema ni učinka – pojašnjava Šinko.
Iskustva s traktorskim blokadama imaju svi naši sugovornici, pa nam skreću pažnju da je na njima u prosjeku sudjelovalo najviše dvjestotinjak traktora od sto i nešto tisuća obiteljskih seoskih domaćinstava u Hrvatskoj. Govori to o (ne)jedinstvu seljaka, što je odličan alibi za resorno ministarstvo, koje im poručuje da je situacija u poljoprivredi dobra, no da pojedinci pričaju prazne priče jer im se baš i ne radi, misle da će im država pokloniti novac.

– Najbolji su primjer dali sindikati, ima ih na desetke, iako bi trebali služiti zajedničkom interesu. Metalci neće s ovima, ovi neće s onima, a političari trguju sa svima. Da voda dođe do grla, treba biti loša situacija, loše cijene. Eto, nedavno je bio otkup svinjskog mesa, svinja se cijenila sedam-osam kuna po kilogramu, a realno bi bilo oko 14-15 kuna – ilustrira Šinko.

– To ti je otprilike gubitak od dvjesto kuna po komadu – domeće Frančić.
Na spomen poskupljenja hrane, pogotovo najave da bi mlijeko u trgovinama moglo stajati devet kuna, odmah im skoči krvni tlak.

– Mi najmanje zaradimo u cijeloj priči, ako hrana i poskupi, mi nećemo imati ništa od toga. Marže i cijene do maloprodaje toliko se napušu da je to nevjerojatno. Cijene hrane u trgovinama su nerealne. Gorivo poskupi jednu kunu ili pedeset lipa i odmah poskupljuje kruh – kaže Frančić.
– Kad smo pitali zašto su cijenu kruha podigli kad je gorivo poskupjelo, odgovor proizvođača je bio da u proizvodnom procesu kruha brašno nije jako bitno, bitna je energija. Kad je gorivo pojeftinilo, tražili smo i jeftiniji kruh, a onda su kazali da zašto bi pojeftinilo brašno kad nije pojeftinila pšenica – otkriva Šinko. Smatra da se moraju probuditi gradovi, jer ljudi u njima uopće ne razmišljaju.

– Zbog čega ti trenutno plaćaš sedam kuna litru mlijeka, a njegovo mlijeko (pokazuje na štale i krave Mladena Grkovića, op.a.) netko plaća dvije kune? Gdje je razlika? Zašto kruh košta od pet do osam kuna ako je pšenica na veliko bila 80 lipa? Tako je i s mesom, bila mu cijena sedam ili 14, vi krmenadle uvijek plaćate oko 50 kuna. Zašto ga ne platite jeftinije, ako je meni plaćeno samo sedam kuna? Gdje su sad građani? – žesti se Šinko.

– A što bi trebali građani? – uzvraćamo protupitanjem.

– Izaći na cestu, zašto nam se ne pridruže? Možda bi bilo dobro da mlijeko poskupi na deset kuna. Otkupna je cijena mog mlijeka, zaokružimo je na dvije kune, ista već dvadeset godina. Zašto je meni ne dignu na 2,5 kune, a vi da ga kupite za četiri? Je l’ bi to bilo realno? Ako ja za dvije mogu proizvesti, njemu treba pet da bi prodao. Koliko je proizvođač u tom poskupljenju dobio? Ma nemoj! – kaže Šinko, žaleći se da je u posljednjih deset godina sve poskupjelo i do 200 posto: prije svega gnojivo, nešto manje plava nafta, sjemenska roba i zaštitna sredstva.

Sumnjivo meso

Dotad šutljivi domaćin otkriva nam da je vlasnik pedesetak grla stoke. U njegovim štalama prednjače krave, junad i bikovi. Nešto je svinja, a iza ograđenog dijela imanja trčkaraju kokoši i jedna patka.

– Mlijeko mi otkupljuju za 2,5 kune po litri. Svaka krava dade od dvadeset do trideset litara mlijeka dnevno, a čuvam ga u laktofrizu u koji stane nešto više od 500 litara – kaže Grković.

Gledamo u taj laktofriz (stoji oko 24.000 kuna!), kao neki mliječni bazen. Bikove Grković prodaje za meso, kao i pokoje žensko tele, a muške telce tovi. Otkupna cijena teladi je od 25 do 27 kuna za kilogram. Cijena je visoka iz opreza: može se zabraniti izvoz, pa će se pojaviti višak, a s druge strane prijeti Agrokor, koji uvozi enormne količine mesa za trgovačke lance. Teškom stanju u poljoprivredi kumuje, kažu naši sugovornici, upravo politika koja ide na ruku vlasniku Agrokora Ivici Todoriću.

Na spomen Todorića, Šinko se opet vraća poskupljenju mlijeka.

– Zašto devet kuna? Država se odrekla PDV-a, poreza na mlijeko i kruh, a na račun čega? Da se pojedinci obogate. Da bi Todorić i Dukat, naš Laktalis u Njujorku, vrtjeli svoju reklamu za milijun eura iz našeg mlijeka. Otkud mu taj novac? Upravo iz te sirovine koju ne plaća koliko treba, kao i prerađivači mesa kad uvezu i melju meso kojem u Europi ističe rok trajanja i mora se uništiti, što košta velike novce. Onda ga radije mjesec dana prije prodaju Todoriću i ekipi gotovo zabadava i onda Todorić reklamira najjeftinije meso. Zemlja je osiromašena, ljudi kopaju po kontejnerima i gledaju da kupe što je najjeftinije, da prežive. Ovi iz Vlade to ne jedu, bez brige, a za sirotinju ih baš briga što će se potrovati i dobiti rak – kaže Šinko.
– Politika se danas kreira samo po Todoriću i nikome drugome. Pogušit će sve oko sebe, na selu će možda još netko živjeti, ali od poljoprivrede neće biti ništa – domeće Damir Frančić.

Šinko nas podsjeća da je od 55.000 hektara zemlje koja je prodana u Hrvatskoj Todorić kupio 23.000 hektara, i to one najkvalitetnije, baranjske zemlje.

– Moć kapitala u njegovim je rukama. Da mu se politika suprotstavi, sutra može zaprijetiti da će njegovih 40 ili 50 tisuća radnika završiti na cesti – kaže Šinko.

– “Belje” je gotovo za kunu dobio. Tko je tu lud? Rekao je da će investirati u “Belje” pet milijuna, a samo je za poticaje u jednoj godini dobio deset puta više – precizira Frančić.

I tako, nikako na zelenu granu. Prošlo je, čini se, vrijeme seoske idile. Dodatno je kvari već spomenuta suša, od koje su stradali usjevi. Umjetne livade već su trebale biti zasijane, ali zemlja se ne može pripremiti jer nema vlage, a ne vrijedi baciti sjeme u prašinu. Stočna je hrana skupa, pa će se mnogi stočari morati riješiti dijela životinja.

Nema budućnosti u EU-u

Kakva budućnost seljake čeka u Europskoj uniji, pitamo ih.

– Nikakva. Stradali smo – uglas odgovaraju.

– Po nekim statistikama, a podatak je od prošle godine, još samo trećina poljoprivrednika može servisirati svoje kredite. Ove je godine podatak vjerojatno i porazniji, a za pet godina se 90 posto današnjih poljoprivrednika zasigurno neće time baviti. Imam još jednu kravu, u tovu oko 400 komada svinja i obrađujem oko 150 jutara zemlje. Kad preuredim štalu, stavit ću u nju 30-40 bikova. Kad padamo, padajmo dostojanstveno – poručuje Frančić.
Grković nam kaže da ugovorena kvota mlijeka za izvoz u EU iznosi 750 milijuna litara godišnje. Hrvatskoj, dodaje, treba milijardu i sto milijuna litara, pa ćemo gotovo 400.000 litara morati uvesti, što će uništiti mala obiteljska gospodarstva. Drugo, ovu je godinu Vlada označila kao referentnu, što znači da ako je netko od seljaka ove godine prodao 50 grla stoke, iduće godine ne može ostvariti državni poticaj za 70. Ako je proizveo 500.000 litara mlijeka, a dogodine može proizvesti 2.500.000 litara, priznat će mu se samo 500.000. I tako redom.            Putovanje završavamo u Starim Skucanima, poniže Kapele. Supružnike Anu i Mijata nalazimo kako se odmaraju u hladu oraha. Imaju dvije krave, nekoliko svinja, nešto ovaca i kokoši. Od države nisu tražili nikakve poticaje jer je tržište nesigurno, a posjeduju puno manje od tri hektara zemlje, koliko bi prema zakonu trebali imati da ih dobiju. Nemaju ni državnu premiju za mlijeko, jer umjesto propisanih 6.000 litara godišnje izmuzu dvostruko manje. A više od dvije krave ne mogu si priuštiti. Ipak, kaže nam Ana, nije fer da njoj mlijeko otkupe za 1,5 kuna, a da ga mi u dućanu plaćamo sedam do devet.

Puno toga u ovoj zemlji nije fer, kao što vjerojatno neće biti ni sljedeće, neizvjesne godine: tko preživi, pričat će o tome.

Uvoz je najveći problem

S obzirom na trenutačno stanje, koje u pitanje dovodi opstanak sela, seljaci ne isključuju mogućnost prosvjeda. Što bi se moralo promijeniti?

– Moralo bi se izregulirati to da seljak prije svega zna što je proizvođačka, a što otkupna cijena. Da ima nekakvu garanciju prodaje i naplate. Primjerice, sad ću staviti junad u tov jedanaest mjeseci i ne znam po koliko ću je prodati, samo koliko ću je platiti. Može biti i dobra i katastrofalna cijena, ali meni je nepoznata. To je jedan od bitnih problema, ne znam koliko ću dobiti za svoj proizvod. Prepreka su i veliki monopolisti, a najveći je problem uvoz, kojim se regulira stanje u poljoprivredi – kaže Marijan Šinko.