Putevima partijske (ne)kulture

Slučaj podele knjiga “sa lascivnim elementima” zaslužnim osnovcima i srednjoškolcima iz Leskovca odjeknuo je kao događaj posle kojeg više ništa neće biti isto u poslovanju lokalnih samouprava. Naime, gradonačelnik Leskovca Slobodan Kocić i njegova načelnica Uprave za društvene delatnosti, Suzana Stanković Ilić, oboje iz Demokratske stranke, našli su se u žiži javnosti pošto je neko od roditelja nagrađene dece detektovao sporno mesto u romanu “Plastic” Ivana Jovanovića, inače knjige iz produkcije izdavačke kuće “Laguna”. Verovatno nije bilo bolje reklame za jednu izdavačku kuću i njenu knjigu, koja inače posluje pod sloganom “Knjige o kojima se priča”. Nakon što je u javnost dospela informacija da je gradonačelnik Leskovca podelio knjigu u kojoj se “opisuje seks sa devojčicom”, srpski mediji, osobito oni koji ne prezaju od pornografije u uređivanju svojih naslovnih strana, a kulturu podvode pod “svet poznatih”, “klub”, “sex and city” itd., otpočeli su žestoku kampanju protiv Suzane Stanković Ilić, koja se po komandnoj odgovornosti našla na udaru gradonačelnikove srdžbe.

Ovaj mali incident u gradu na jugu Srbije, ipak, ostavio je neke tragove koji upućuju na potpunu urušenost srpskih medija, a s druge strane na netransparentnu zonu protoka novca u kulturnoj infrastrukturi.

Porno Srbija

Nedavno sam boravio u Jagodini. Sticajem okolnosti, našao sam se na zatvaranju letnje kulturne sezone, nedaleko od glasovitog Aqua parka. Nastupala je prepotopska pevačica Gordana Lazarević, mlađa nego ikada ranije, pred sredovečnom publikom i decom predškolskog uzrasta koja su se tiskala ispod bine. Svoje numere, Lazarevićka je osvežavala skarednim humorom kojim je želela da “podigne atmosferu”. U stilu “kursadžija” sa Pinka, Lazarevićka je verbalno i izvedbeno pokušala da publici objasni kako se “te stvari rade” pod izgovorom da su možda neki termini u njenim pesmama previše hermetični. Publika se oduševljeno smejala i frenetično aplaudirala. Verujem da je i Dragan Marković Palma bio zadovoljan i da je mogao nesmetano da se posveti jesenjoj sezoni svadbi i sparivanju neoženjenih i neudatih. Niko se nikada nije bunio zbog takvih stvari. Lazarevićka je samo duhovita, a Palma je uspešan gradonačelnik i podizač nataliteta u Srbiji.

Naime, publika desenzibilisana televizijskim sadržajem, koji već dve decenije kombinuje slike zločina i etno-pornografije, više nije u stanju da reaguje na bilo šta. Nesmetani rad pedofila pod okriljem crkve (slučaj Pahomije) ostaje društveno tolerisan, i glasovi onih koji govore da tu nešto nije u redu (“Vranjske novine”) bivaju proglašavani ekstremističkim i radikalnim. Ista je stvar sa počinjenim zločinima u srpsko ime, koji su potom u medijskoj javnoj reprezentaciji u Srbiji dobili sliku melanža junačke tradicije i etno-pornografije. Tipičan primer je javna reprezentacija pevačice Svetlane Ražnatović, udovice ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, koja u svojim nastupima nikada ne izostavlja da naglasi kako je to što radi “posvećeno Željku”. To naročito voli da govori na stadionskim koncertima pred stotinak hiljada fanova koji skandiraju. Ne sećam se da je bilo ko ikada spočitao Ceci što veliča “svog generala”, inače jednog od najvećih zločinaca ratova vođenih tokom devedesetih godina. Naprotiv, to je izraz najpoželjnije balkanske patrijarhalnosti. Vrhunac tolerantnosti prema ovoj “Damjanovoj ljubi” je i nedavna presuda povodom finansijskih mahinacija u fudbalskom klubu Obilić, inače Arkanovom nasleđu. Arkanovo nasleđe je i sâm Dragan Marković Palma. U čast svog komandanta i duhovnog oca, Palma je svoj ZOO vrt nazvao “Tigar”, što je bio zaštitni simbol jedne od najozloglašenijih paravojnih formacija – Arkanovih “tigrova”. U tom ZOO vrtu, tigar ima počasno mesto, a Palmina televizija prednjači u proizvodnji post-arkanovskog nacionalističkog diskursa. To je vrhunski izraz domaćinske politike.

Knjige o kojima se ne priča

S druge strane, rad leskovačke gradske uprave pokazao je kako funkcioniše kulturna infrastruktura koja se obično ne vidi. Naime, nakon medijske halabuke, načelnica Suzana Stanković Ilić je objasnila da je sve rađeno po uobičajenoj proceduri. Ona je od BIGZ-ove knjižare, verovatno i jedine u Leskovcu, naručila sedamdesetak knjiga koje će gradonačelnik potom uručiti uspešnim školarcima. Za to je, kako kaže, izdvojeno tridesetak hiljada dinara. Niko se tu nije mnogo bavio samim štivom. Po ustaljenom dogovoru, knjižari su spakovali kontingent knjiga i poslali ga na opštinsku adresu. Ispostavilo se da su kupljena tri naslova, jedan od njih bio je “Plastic”. Ne bi me čudilo da su u pitanju samo “Lagunina” izdanja. Naime, opšte je poznata stvar da u Srbiji pored redovnog državnog otkupa postoje i drugi “otkupi”, za koje manji izdavači znaju ali ne mogu da dospeju do njih. Reč je o otkupima koje za škole, odnosno za tradicionalne nagrade odličnim učenicima, organizuju gradske uprave, odnosno načelnici za tzv. društvene delatnosti. Činjenica je da na tim “otkupima” zatvorenog tipa prolaze samo određeni izdavači i to pre svega oni bliski partijama na vlasti. “Laguna” je svakako jedan od takvih izdavača i njihovi rasprodati tiraži koji se mere desetinama hiljada primeraka nikada ne bi mogli da se postignu redovnom knjižarskom prodajom. (“Narodna knjiga” je imala to povlašćeno mesto u sistemu ranije, a njen pisac Goran Petrović bio je konstanta na ovim “otkupima”.) Ali kada se krene u prodaju po “rinfuz” sistemu za odlikaše, onda to može da dosegne veoma ozbiljne cifre, kako u prodatim primercima tako i u novcu.

Pokušaću sada da demonstriram kako to izgleda u ciframa. U Srbiji ima 3.578 osnovnih i 548 srednjih škola, od čega 119 gimnazija. Prosečna gimnazija ima tridesetak odeljenja, svako odeljenje ima najmanje petero do sedmero odličnih đaka. Moglo bi se lako doći do broja od preko 200.000 potencijalnih kandidata za knjigu na kraju školske godine u Srbiji. Neka svaka knjiga košta u proseku pet eura. To bi značilo da lokalne samouprave godišnje izdvoje možda i više od milion eura, što je više od regularnog izdvajanja za republički otkup. Razlika je samo u tome što za ove otkupe ne konkurišu svi izdavači već samo povlašćeni. Ta tajna simbioza izdavaštva i politike u Srbiji može da govori u prilog ekspanziji pojedinih izdavačkih kuća, koje su napravile značajan iskorak u pravcu širenja knjižarske mreže, zakupljujući najluksuznije punktove kako u Beogradu tako i širom zemlje. Njihov jedini odgovor na pitanje kako ste uspeli je profesionalizam i požrtvovanje. Jednostavna formula za uspeh.