Rasprodaja bolje prošlosti

Fotografije: Sandro Lendler

Nebo se užarilo od ranoga jutra, jeseni ne da ni blizu, a mi stojimo omamljeni i zagledani u figuru crnomanjastog tipa koji kao da je ispao iz nekoga partizanskog filma. Auto s beogradskim registracijama pretvoren je u pokretno skladište: izložene su zastave iz doba socijalizma i radničkog samoupravljanja, retro-autići, japanske mange, filmovi, značke, žice za gitaru, uramljene slike i jedna rumunjska violina… Stižu znatiželjnici provjeriti ima li tu nešto za njih. Sredovječni muškarac blijeda lica i visoka čela uzima očuvanu crno-bijelu fotografiju srednje veličine, pa je pomno proučava. Prikazuje stasita vojnika na konju. Onaj iza tezge snimi mušteriju i prilazi joj bliže.

– Pošto ova slika? – pita potencijalni kupac, upirući prstom u sliku.

– Dvadeset kuna! – kao iz topa će gazda.

– A ‘ko je taj? – nakon kratke stanke izusti mušterija, hipnotički zagledana u vojnika.

– To ti je Kosta Nađ, na konju na Slaviji – znalački će gazda.

– Kosta Nađ? – u bradu će sebi čovjek.

– Kosta Nađ, nego šta, mogao sam da bubnem nekog vama poznatijeg, možda Đuru Đakovića, ali nema smisla kad je to Kosta Nađ – uvjerljivo će gazda.

Prohujali s vremenom

Ovaj drugi slegne ramenima, odustaje i odlaže sliku gdje je i bila, kraj one na kojoj, mrtvi ozbiljni, poziraju dvojica visokih časnika NOB-a. Nađ, španjolski borac i general JNA, još će malo pričekati kupca. Kao i vrijeme koje je na Hreliću, kultnom buvljaku u istočnom dijelu Zagreba, stalo prije nešto više od četrdeset godina, kada je otvoren za javnost. Jedan od najstarijih buvljaka u Europi zajedno sa svojim posjetiteljima odbija ući u Europsku uniju, NATO i tko zna sve kakve misije i asocijacije što bi ih bjelosvjetska politika i Jadranka Kosor odavno nametnuli, samo da mogu i da se usude.

Svjesna je toga u ovo predizborno i vječno krizno vrijeme masa penzionera, studenata, nezaposlenih, izgubljenih i kojekakvih likova što neumorno, već s prvim pticama, mile u kolonama koje se stvaraju od podvožnjaka u Zapruđu. Do Hrelića stižu za dvadesetak minuta, šetnjom uzduž Savskog nasipa, i za to vrijeme lamentiraju o svemu i svačemu: Dinamovoj generaciji 1967. i ovoj danas, grudima Samanthe Fox, nekada ponosnim socijalističkim tvornicama i danas zahrđalim ruskim avionima koji se svako malo ruše. Mnoge uspomene i čudne ljudske sudbine lako ožive ovdje na Hreliću i to je općepoznato.

Na njih nas podsjeća već spomenuti gazda: otkriva nam da se zove Božo, da je rođeni Zagrepčanin s Volovčice, ali da gotovo trideset godina živi u Obrenovcu u Srbiji. Kako to? Srce mu je zarobila Beograđanka još 1982., dok je ondje služio vojni rok. Danas trguje svime što podsjeća na tu istu vojsku ili na one poslije nje. Usporedo trguje i vremenom što je prohujalo u nekim ludim vihorima, a ide mu, kaže, dobro, čak odlično, jer kolekcionara je svakim danom sve više.

– Koliko vam je ova Titova slika? – pita jedan mladac u pratnji djevojke.

– Pedeset kuna, pliš i plastika plastificirano – odmah će Božo.

– Može za trideset? – replicira mladac.

– Četrdeset i tvoja je – veli mu Božo.

– Može ipak za trideset, puno mi je četrdeset – kaže mladac.

– Ne može, četrdeset… ma čekaj, ne stane mi u kutiju više, da je se riješim. Toliko sam i platio za nju, pa ‘ajde nosi – meka je srca gazda Božo.

Neće mladac da se slika, iako ne kupuju, kaže, Tita za sebe. Možda mu je i neugodno, ali dobro…

Kapa glavu krasi

– Prodao sam sve kape. Stare JNA i oficirske. Nema tko ne kupuje, svi kupuju. Lani mi je pred maškare došla jedna klinka, imao sam petnaest kapa, na svaku sam joj morao staviti zvijezdu. Prodao sam i sve pionirske kape i marame koje sam imao – hvali se Božo.

Onda nam spremno, usprkos vrućini, pozira u uniformi s činom desetara, dokud je dogurao u JNA, dok na glavu namješta kapu s petokrakom.

Prebiremo po tezgi. Značke prodaje već od jedne kune, a kaže da ima više od 32.000 značaka iz bivše države, Kraljevine Jugoslavije i one prije nje. Oficirsku petokraku prodaje za 25, podoficirska je 20, a mala 15 kuna. Najskuplja je značka, informira nas, na porculanu, pa u emajlu, pa ofarbana i onda plastična, ta je najjeftinija. Jedini u Srbiji, kaže nam, posjeduje dvije značke Trgovačkog fudbalskog kluba iz Obrenovca, kako se taj tim zvao u Kraljevini Jugoslaviji, i ne da ih ispod 500 eura.
Razgledavamo odijela s vojne akademije, ona su od 15 do 25 eura. Na etiketi piše da su od čiste (sjećate se reklame?) runske vune. Na šoferšajbi leže zastava Centralnoga komiteta Jugoslavije (100 kuna), mala jugoslavenska zastava (30 kuna) i ponovno ona crvena kao krv, s natpisom “Proleteri svih zemalja ujedinite se”. Robu uglavnom nabavlja na buvljacima u Beogradu i Zemunu.

– Što kažete na ikonografiju bivše države? – ne možemo a da ne pitamo penzionera koji se, gurkajući naočale po nosu, zadubio u Božine relikvije.

– Nisam nostalgičan, bez brige. Sve je to, srećom, već davno viđeno. Nekada je to bila svakodnevnica, barem za mene. Imaju, vidim, i suvremenih amblema, pa tko što voli, nek’ izvoli. Ne daj bože da moram nešto od toga opet staviti na sebe. Onda se moralo, jel’? – mirno zaključuje, kao da se opravdava.
– Sedamdeset posto Hrvata je nostalgično – prišapne nam Božo – samo neće da priznaju.

Gumica k’o gumica

Zanimljiv je gazda Božo, navija iz auta Mišu Kovača, kao protutežu notama turbofolka što odzvanjaju u blizini. Filmskim pokretima i glasom u kojem se miješaju razni akcenti, s više kaj-kaja i puno manje vrelog vazduha, komunicira s masom i uvijek ima nekog asa u rukavu.

A mi gutamo prašinu buvljaka i krećemo dalje Titovim stazama revolucije, zbijeni između redova švercane robe, starih akumulatora, probušenih i zarđalih njemačkih šljemova; mora, mislimo si, da su skinuti s glave nekim vojnicima nakon bitke kod Staljingrada.

– Sve po pet kunaaa, sve po pet kunaaaaa – pažnju nam privlači punašna Romkinja što izranja iz oblaka duhanskog dima. Oko nje dvoje šest ili sedmogodišnjaka, pa i oni uzvikuju isto.

A onda se, kao na dražbi, odmah oglasi neko drugi: – Sve po tri kune, sve po triiii… vrećica gratis!
Narod prebire, mršava i istrošena lica čeprkaju po svili, pamuku, skaju, zaigrani poput djece dok grade kule u pijesku. Istina je, na Hreliću se možeš odjenuti i obući od glave do pete za pedesetak kuna. A možda i manje. Prodavači na buvljaku misle o svemu, a pogotovo o zdravlju svojih mušterija. Dokaz nalazimo u kutiji za “Reebok” tenisice, iz koje izviruju natiskani plavi kondomi s etiketom na kojoj stoji “Bandido”. Hm, nije li to ono voćno pivo? Vrtimo ih u ruci, na poleđini piše “Zgrabi ga!” Tri komada samo deset kuna.

– Šefe, jesu sigurni ovi kondomi? – pitamo prodavača.

– Nego šta nego sigurni – kaže on.

– Pa, da ne pucaju i to… – objašnjavamo.

– Dosad se nitko nije tužio. Gumica k’o gumica, nekom treba, nekom ne – stručno će on, zavaljen u malu sjedalicu.

Malo dalje, okupila se solidna skupina, prilazimo da vidimo u čemu je stvar. Aha, piratski porno-filmovi. Deset kuna komad, ima ih njemačkih, francuskih, srpskih, debitantskih. Narod to voli. Šljunak se već usijao, mnogi su otvorili suncobrane i kišobrane, tako se štite od sunca što nemilosrdno peče. Neće to biti dug dan: neki prodavači zbog vreline već pakuju svoju robu. Šutljiva gospođa u srednjim godinama izdržljivija je od ostalih. Ostala je odavno bez posla, pa joj je buvljak jedina šansa da zaradi neku “pinku”. Prodaje neke knjige, među njima i Gogoljeve “Luđakove zapise”, izdanje Matice iz 1965. godine, koje je teško pronaći čak i u boljim zagrebačkim antikvarijatima.

Gogolj za 15 kuna

– Deset kuna – kaže.

Hajde da se malo cjenkamo: – Dvije za petnaest!

– Nađite još jednu, pa neka bude sve 25 kuna – gospođa će.

Pokušavamo odustati, ali onda gospođa kaže “Može!”, pa za petnaest kuna zgrabimo još i “Mrtve duše”, kao uspomenu na ruskog klasika i sve one koji izgledaju kao da su izašli ispod njegova šinjela. Ili kabanice, kakogod.
Evo nas i kod rabljenog namještaja. Stolice od bambusa, one na kojim se za dugih zimskih noći možeš ljuljati uz kamin. Jeftino, sve je dvadeset kuna.

– To ti je dva sladoleda u kornetu. Sad je to u modi, pazi, dolazi mi žena, hoće šest različitih stolica za blagovaonicu, pa će ih ona tapecirati. Ako je to đir u Zagrebu, ne znam, možda sam ja prestar, ali nikada ne bih u blagovaonicu stavio šest različitih stolica – reći će gazda kojemu je buvljak samo dodatni izvor prihoda. Već je prodao i bicikl u stilu “Harley Davidsona”, čeka kupca da dođe po njega. Cijena mu je bila 400 kuna, a takve bicikle uvozi iz Njemačke.
Malo dalje pokušavamo predahnuti u nekoj od sklepanih ugostiteljskih radnji, gdje se puši grah, bunceki i kobasice, dime ćevapi i kotlovina, a pivo i sokovi hlade u dubokim lavorima s vodom; interijeri na kakve bi se, da je poživio, vjerojatno navukao i sam Fellini. Hrelić je  jedino mjesto u gradu gdje možete popiti odličnu tursku kavu.

Nakon nje, valja nam nazad istim putem, preko Savskog nasipa. Ako nije previše kasno, još ćemo ondje zateći cijelu liniju prodavače rabljene robe i mobitela, piratskih filmova i muzike, starih malih tranzistora, punjača, alkalnih baterija, remena, izlizanih džezvi, džepnih nožića, setova za jelo i vilica i žlica na komad, razgaženih cipela, čizama i čizmica na petu, ručno vezenih papuča, vojnih ruksaka, portreta znanih i neznanih junaka, knjiga o izmjeničnoj struji i ekonomiji socijalizma… Sva ta lica pogledom slijede šumu nogu što korača prašnjavim nasipom koji u širokom luku nadgledaju savski galebovi. Do nekog novog susreta, nove transakcije…