Slom neoliberalnog školstva

U Čileu, južnoameričkoj državi koja se po mnogočemu može smatrati kolijevkom eksperimentiranja s neoliberalnom ekonomskom politikom, već mjesecima traju demonstracije studenata, ali i drugih građana koji žele radikalan zaokret od postojeće politike.

Krajem kolovoza održan je posljednji u nizu prosvjeda u kojima sudjeluju stotine tisuća učenika, studenata, profesora i članova sindikata: traže ukidanje ustavnog zakona o obrazovanju, koji je na snazi još iz doba vojnog režima diktatora Augusta Pinocheta. Tvrde da je taj zakon, kojim je sektor obrazovanja dereguliran na način da se privatne institucije natječu s državnima u privlačenju studenata, stvorio enorman jaz u smislu kvalitete obrazovanja te da se siromašniji građani uglavnom obrazuju u državnim školama, gdje dobivaju inferiorno obrazovanje.

Prema podacima OECD-a, ulaganje u obrazovanje u Čileu danas je, sa samo 0,84 posto BDP-a, ispod svjetskog prosjeka, a 1973., kada je Pinochet preuzeo vlast, iznosilo je sedam  posto BDP-a i školovanje je bilo besplatno. U vrijeme privatizacije ranih osamdesetih, državna sredstva počela su se prebacivati u nove, privatne škole putem državnih subvencija, odnosno vaučera roditeljima, koji bi onda birali u koje će škole upisati djecu. Danas čak 50 posto svih učenika pohađa subvencionirane škole, a 80 posto od milijun studenata studira na privatnim sveučilištima.

U vrhu po nejednakosti

Studenti tvrde da, iako nominalno neprofitan, posao s privatnim obrazovnim institucijama itekako stvara profit njihovim vlasnicima te zato traže potpuno ukidanje privatizacije, jednaku kvalitetu obrazovanja u svim institucijama, stipendiranje 60 posto najsiromašnijih učenika i prebacivanje cjelokupnog sektora s lokalne zajednice na državu. Na ovakav sustav nadovezuje se, pak, industrija studentskih kredita, s obzirom na to da prosječni troškovi studiranja iznose 30.000 dolara i najveći su u svijetu u odnosu na BDP po glavi stanovnika.

Sad već smijenjeni ministar obrazovanja Joaquín Lavín, član vladajuće desne Koalicije za promjene i nekoć pristaša Pinocheta, studentima je nekoliko puta slao prijedloge reforme obrazovanja, no oni su ih odbili i pozvali na generalni štrajk. Predsjednica Konfederacije studenata Čilea Camila Vallejo rekla je da vlada “nije u stanju ispuniti zahtjeve studenata, pa oni stoga traže sazivanje referenduma na kojemu će građani odlučiti o obrazovnoj budućnosti zemlje”.

Ukidanje zakona o obrazovanju studenti su tražili još 2006., u vrijeme lijeve vlade Michelle Bachelet, pa stoga ne čudi da su prosvjednici pokušali provaliti i u sjedište njezine Socijalističke stranke te da je građanska koalicija Demokracija za Čile objavila da traži “potpuno preispitivanje ekonomskog, društvenog i političkog ustroja zemlje, nametnutog Pinochetovim ustavom iz 1980”.

Posljednjih su mjeseci štrajkali i prosvjedovali i rudari, ekološki aktivisti koji se protive izgradnji kompleksa brana na dvjema divljim rijekama Patagonije, kao i gay i feministički aktivisti i aktivistkinje te Indijanci Mapuche koji traže povratak privatizirane zemlje. Svim ovim slojevima društva zajednička je pobuna protiv socijalne i ekonomske nejednakosti, najveće u regiji, iako upravo Čile ima najveći BDP po glavi stanovnika u Latinskoj Americi.

“Čileansko ekonomsko čudo” u posljednjih je 20 godina zaista zabilježilo kontinuiran ekonomski rast od šest posto, velika ulaganja u javni sektor, kao i reforme ustava koje su dovele do više demokracije u izboru senatora i kontroliranju vojske. Ekonomija se mahom temelji na industriji bakra, koji Čile sa 35 posto globalne proizvodnje čini najvećim svjetskim proizvođačem. No, isto tako, iako je broj siromašnih znatno smanjen u odnosu na 40 posto u vrijeme diktature, on je u posljednjih nekoliko godina narastao na 19 posto. Nezaposlenost je ove godine ponovno počela rasti, pa sada iznosi 7,2 posto, a zemlje Latinske Amerike zabilježile su i najveće gubitke financijskih tržišta uslijed globalne krize zbog vezanosti tamošnjih valuta uz dolar. Koeficijent Gini, kojim se mjeri nejednakost, u Čileu iznosi 0,54, što ga svrstava u sam svjetski vrh.

Građani uz studente

Današnja čileanska ekonomija proizvod je politike stvorene u vrijeme diktature koja je omogućila prijenos bogatstva u ruke elita, a milijune ljudi bacila u siromaštvo. Obrazovna politika naslijeđe je toga vremena, ali to je naslijeđe ukorijenjeno i u drugim aspektima politike, pa tako Kirsten Sehnbruch, ekspertica za regiju na sveučilištu Cambridge, piše da je Concertación, lijeva koalicija koja je bila na vlasti 20 godina, “vladala na temelju konsenzusa i neformalnih dogovora s desnom većinom u kongresu te institucionalnih ograničenja iz doba vojnog režima, zbog čega nije bilo moguće provesti strukturne reforme neoliberalnih politika provedenih do 1990”. “Njihove su politike”, piše ona, “služile za provođenje tranzicije, a ne za uključivanje građana u političke procese”, pa ne čudi da studentske prosvjede podržava 80 posto građana.

Početkom prošle godine na vlast je prvi put od 1990. došla desna koalicija, a Sebastián Piñera, milijarder obrazovan na Harvardu, postao je prvi izabrani konzervativni predsjednik u posljednje 52 godine. Piñera je vlasnik kompanija za kreditne kartice, aviokompanije i televizijske stanice, protivio se diktaturi, ali se zahvaljujući njoj i obogatio. Koalicijska stranka Neovisna demokratska unija okuplja, pak, tvrdolinijaše čikaške ekonomske škole na kojoj se temeljila ekonomska politika sedamdesetih i osamdesetih. Uspon desnice, tvrde stručnjaci, ne bi se dogodio da lijeva koalicija nije samu sebe uništila korupcijskim skandalima i frakcijskim borbama demokršćana, radikala i socijalista.

Kako piše Justin Vogler, politolog sa sveučilišta u Valparaisu, Piñerinu vlast karakterizira “odmak od socijalne politike Bachelet prema individualizmu Margaret Thathcher, kao i kaos u javnom sektoru koji proizlazi iz neupućenosti njegovih tehnokrata”. Svoje stavove Piñera je demonstrirao rekavši da on obrazovanje “smatra robom koja bi trebala biti podložna zakonima tržišta”. Zbog takvih izjava podrška mu je pala na samo 26 posto, iako je krajem prošle godine uzletio na valu uspješnog spašavanja 33 zarobljena rudara, radnika u još jednom sektoru koji je obilježen privatizacijom, lošim radničkim pravima i gotovo nikakvom odgovornošću vlasnika, također naslijeđenima iz doba Augusta Pinocheta.