Sva lica urbane bijede
Mike Davis, “Planet slumova”, s engleskoga preveo Snježan Hasnaš (VBZ, Zagreb, 2011.)
U “Dobu ekstrema”, ekstenzivnom prikazu “kratkoga dvadesetog stoljeća”, razdoblja od početka Prvog svjetskog rata pa do kolapsa komunističkoga bloka, Eric Hobsbawm naglašava koliko je korisno odmaknuti se korak ili dva unatrag od vremena u kojem živimo, pokušati ga uhvatiti iz ptičje perspektive: opsjednutost velikim ratovima, ideološkim sukobima Zapada i Istoka ili turbulentnim procesima dekolonizacije, primjerice, tada će se raspršiti pred upečatljivom činjenicom da je u dvadesetom stoljeću okončan period od sedam ili osam tisuća godina u kojem je većina čovječanstva živjela od poljoprivrede, i to prvenstveno zahvaljujući industrijalizaciji i mehanizaciji koju je provodila planska ekonomija zemalja Istočnoga bloka.
Velika prekretnica
Sličan pokušaj kadriranja suvremene povijesti u totalu nudi američki teoretičar društva, povjesničar i politički aktivist Mike Davis u izvrsnoj studiji “Planet slumova”, izvorno objavljenoj prije pet godina: u jednom trenutku na početku ovoga tisućljeća, piše on, koji se ne može precizno odrediti, zbila se prekretnica “usporediva s neolitikom ili industrijskim revolucijama” – prvi je put globalno urbano stanovništvo brojnošću nadmašilo ruralno. Samo, ovaj obrat nema baš ništa zajedničko s planiranjem, industrijalizacijom i mehanizacijom o kojima je pisao Hobsbawm, suprotno naivnom, intuitivnom poistovjećivanju urbanizacije i “napretka”. Naime, čak svaki treći stanovnik svjetskih gradova živi u nekom od slumova, hibridnih urbano-ruralnih pojaseva nejasnih granica, policentrične, neuredne strukture, nikakve ili manjkave elementarne infrastrukture, uronjen u prljavštinu, izručen zaprepašćujućoj neimaštini, prepušten svakodnevnoj mučnoj improvizaciji života.
Povlaštenom suvremenom zapadnjačkom pogledu, priviknutom tek na egzotične filmske fragmente slamovske ikonografije “Slumdog Millionairea” ili “Božjeg grada”, taj podatak o više od milijardu ljudi čvrsto sputanih sistemskom mrežom globalno najučinkovitije apsorpcije i getoizacije krajnjega siromaštva mora djelovati frapantno. Riječ je, dokazuje Davis, o procesu koji nije stariji od 30 do 35 godina.
Nakon kolonizatorskih i, ponegdje, komunističkih strogih regulacija i zabrana ruralno-urbanih migracija, kraj sedamdesetih godina obilježila je velika svjetska dužnička kriza; zemlje Trećega svijeta odustale su od krhke ekonomske autonomije pristavši, u zamjenu za nove zajmove, na pravila igre što su ih diktirale institucije Bretton Woodsa, MMF i Svjetska banka. To je, dakako, značilo deregulaciju tržišta i minimiziranje uloge države. Posljedice: ubrzani rast ekstremne nejednakosti i siromašenje širokih društvenih slojeva, bijeg seoskoga stanovništva pred prodorom krupnoga kapitala u poljoprivredni sektor u suburbane “sive zone” velikih gradova, nemogućnost države da amortizira zastrašujući slobodni pad stotina milijuna tranzicijskih gubitnika… “Gradovi budućnosti stoga su, umjesto da budu načinjeni od stakla i čelika kakvima su ih predviđale rane generacije urbanista, uvelike sagrađeni od polovnih cigla, slame, reciklirane plastike, cementnih blokova i drvenih otpadaka. Umjesto gradova čija se svjetla uzdižu prema nebu, najveći dio urbanoga svijeta 21. stoljeća čuči u prljavštini, okružen zagađenjem, izmetom i truleži.”
Afirmacija otpora
Vodeći čitatelja strmoglavim prolazima i zatrpanim smetlištima favela Rija i Sao Paola, kampunga Jakarte i coloniasa Mexica, kairskim Gradom mrtvih i pojasom Gaze, Davis promišljeno i oprezno izbjegava slijepe ulice kritike neoliberalizma en bloc: nakon što je postavio globalni političko-ekonomski okvir eksplozije slumova, unutar njega operira vrlo pažljivo. Neprekidno podsjeća čitatelja da i među siromašnima ima više i manje siromašnih; da nije jednako živjeti u skvotu ili na ulici, u izbjegličkome logoru ili na “piratskoj parceli”; da se velike “strukturne reforme” naposljetku prelamaju preko kućanstava, pa žene podnose teži dio njihova tereta od muškaraca; da je odraslom Indijcu ipak lakše izdržati iscrpljujući dvanaestosatni radni dan nego jednom od onih 200.000 djece koja u svetom hinduističkom gradu Varanasi, najčešće vezana lancima, tkaju čuvene lokalne tepihe za bogate turiste…
Vjerojatno upravo zbog ovoga rafiniranog baratanja analitičkim aparatom, završna Davisova afirmacija potencijala slumovske sirotinje u otporu dominantnome sistemu djeluje uvjerljivo: u razdoblju nakon jasne ideološke bipolarnosti hobsbawmovskoga “kratkog dvadesetog stoljeća”, nije nerazumno očekivati da ozbiljniji izazovi sustavnome siromašenju većine svjetske populaciju dođu baš iz prljavih, neurednih, nasilnih naličja suvremenoga grada, kakvim ga naivno zamišljamo.