U paklu besmrtnosti
Velika potraga za izvorom mladosti premjestila se s izvanjskog na unutrašnji plan. Umjesto različitih čudesnih biljnih pripravaka i zdravih navika života, sada su sve više u modi znanstvena istraživanja koja se bave promjenom genetske strukture stanica. Oni koji nastoje postati “besmrtnima” spas traže u takozvanim anti-aging klinikama gdje plaćaju i po 20.000 dolara godišnje za tretmane koji uključuju hormonalnu terapiju, DNK analizu, uz već poznatu pomlađujuću estetsku kirurgiju. Iako takve eksperimentalne terapije ne pružaju nikakve konkretne garancije, one stalno izazivaju veliku pažnju javnosti. Gotovo je nevjerojatno koliko energije ljudi ulažu u pokušaje postizanja fizičke besmrtnosti, a da pritom uopće nisu svjesni njezinih posljedica za daljnji život na ovom planetu. Ideja zarobljavanja ljudskih duša u fizičkim tijelima kao da je proizašla iz najmračnijih teorija zavjere.
Pojavljivanje svojevrsne dinastije izabranih “besmrtnika”, uz već prisutno genetsko modificiranje i kloniranje, bilo bi konačna točka na i u stvaranju jednog svijeta bez perspektive. Jer kako objasniti svima onima koji se grčevito usmjeravaju na materijalnu stranu stvarnosti da smrt ustvari ne postoji? Ono što postoji jest stalno premještanje svjesnosti iz jednog nivoa postojanja u drugi. Tu činjenicu je vrlo teško prihvatiti racionalnim putem, jer je strah od smrti ubačen u sve naše genetske kodove, tako da je postao dijelom onoga što se naziva instinktom za preživljavanje.
U modernom svijetu koji glorificira mladost i izvanjsku ljepotu, spominjanje smrti se zaobilazi u širokom luku. Neka društva su u prošlosti imala običaj ostavljati svoje ostarjele pripadnike na hladnim i pustim mjestima kako bi nečujno otišli s ovoga svijeta. Sada su tu ulogu preuzele bolnice i umirovljenički domovi. Naravno, ukoliko porodice ostarjelih i nemoćnih imaju dovoljno novca za plaćanje postojećih tarifa.
Strah ljudi od smrti u zapadnom svijetu posljedica je religije koja insistira na življenju samo jednog života i negiranju bilo kojeg oblika reinkarnacije. U takvom sustavu vjerovanja ljudska svijest ostaje zarobljena u materijalnom svijetu i istodobno razdirana brojnim sumnjama. A što ako nakon smrti ničega nema i ako su sva obećanja o rajskim vrtovima samo prazna naklapanja? Možda je najpametnije nekako izbjeći tu neugodnu smrt i ostati zauvijek na ovom svijetu. Nije baš savršen, ali bar znamo na čemu smo. Te nedoumice najbolje je u jednom od svojih filmova prikazao Woody Allen, koji u jednom trenutku kaže: “Svi me uvjeravaju kako ću nakon smrti postati besmrtan po djelima koja sam stvorio. Ali ljudi, mene baš briga za ono što ostaje iza mene. Ja želim biti uistinu besmrtan, živjeti vječno u ovom tijelu.”
Ostaje nejasno zašto je osmišljen takav koncept sjedinjavanja duše i tijela po kojem se jednokratno bravi u fizičkom svijetu. Može se samo spekulirati o motivima koji su na to naveli utemeljitelje crkvenih tradicija. To nije moglo biti zbog neznanja, jer u svim religijskim tekstovima postoje priče o direktnim iskustvima besmrtnosti duše i njezinom razlikovanju od fizičkog tijela. Ipak, ognjem i mačem gušio se svaki oblik hereze koji je spominjao mogućnost reinkarnacije. Takva praksa je bila vrlo učinkovita, pa su se ezoterijska učenja inicijacijskih tradicija bila prisiljena povući u ilegalu i ostati dostupna malom broju odabranih.
Ideja besmrtnosti na fizičkom nivou intrigirala je i praktikante crne magije. Činjenica je da su oni pomoću raznih rituala i kontakata s entitetima iz nižih astralnih nivoa uspijevali produljiti svoje živote. Ali uz to je išla i dugotrajna zarobljenost u tim mračnim astralnim svjetovima. Priče o vampirima direktno su povezane uz te pokušaje.
Ukratko, za pohvalu je što se znanstvenici angažiraju oko produžetka trajanja ljudskih života. No, njihovi eksperimenti za cilj imaju potpuno krivi koncept besmrtnosti koji zarobljava umjesto da oslobađa ljudsku dušu.