Umjetnost serviramo pod nos
Davno, među prvima, grafite su uočili slikari Pablo Picasso i, još više, Paul Klee: te su urbane zidne crteže smatrali motivom slikarske intervencije koji se transponira u visoku umjetnost. Kada su osamdesetih godina prošlog stoljeća grafiti zauzeli svoje mjesto na američkoj i britanskoj sceni, bilo je jasno da se na ulici rađa nova umjetnost, izvan institucija i izvan kulturnih struktura, buntovna i subverzivna. Grafiti su prvo ukinuli autonomiju visoke galerijske umjetnosti i svoju autentičnu estetiku pretvorili u novu visoku umjetnost.
Zagrebačka Branimirova ulica prvi je prostor Muzeja ulične umjetnosti: na zidovima su od lani novi radovi desetak uličnih umjetnika. Nakon Univerzijade 1987., na njima se opet počelo nešto događati, pa turisti koji dolaze u grad vlakom ili autobusom napokon imaju osjećaj da dolaze u urbanu metropolu, a ne u zaostalu malograđansku varoš.
Kako to da ste, nakon Branimirove, za ovogodišnji prostor Muzeja ulične umjetnosti (MUU) odabrali novozagrebačke Dugave?
– Željeli smo decentralizirati kulturnu ponudu koju smatramo velikim zagrebačkim problemom. Osim Muzeja suvremene umjetnosti, preko Save ne postoje adekvatni kulturni sadržaji koji bi bili prikladni za broj stanovnika novozagrebačkih četvrti. Odabrali smo Dugave i stoga što su u trenutku gradnje, potkraj sedamdesetih, predstavljane kao kvart budućnosti, koji je tada imao čak i kabelsku televiziju. Međutim, to se nikada nije dogodilo.
Duga za Dugave
Činjenica je da urbana kultura uglavnom ne izlazi iz okvira šireg centra grada: hip-hop je možda među rijetkim izričajima koji žive i u udaljenim, getoiziranim kvartovima. Slično je i s grafitima…
– Želim da se fokus interesa barem nakratko preseli iz centra u Novi Zagreb. Dugave su sjajno uređen urbanistički prostor i ne vidim zašto ljudi ne bi željeli ondje živjeti. Kultura se danas mora servirati ljudima pod nos, pitanje je kada su zadnji put i ljudi iz centra bili u nekoj galeriji, kada su pogledali neki film. Ljudi se naprosto otuđuju od kulture. U ovakvom obliku ulične umjetnosti, htjeli to ili ne, moraju korespondirati s umjetničkim djelima, makar na nekoj najbazičnijoj razini: sviđa mi se ili ne sviđa mi se.
Već je druga godina vašeg djelovanja. Jeste li zadovoljni postignutim? Jeste li proširili prostor djelovanja, na kakve ste reakcije nailazili? Jesu li neki novi kreativni ljudi dobili priliku izraziti se u neelitističkom prostoru?
– Reakcije ljudi na Branimirovu bile su izvanredne, a umjetnici su bili presretni da imaju priliku takvo što raditi, jer je malo njih spremno stvarati u ilegalnim uvjetima pod okriljem noći. Inače radiš u ateljeu, skriven od drugih ljudi i u nekom svom intimnom svijetu, a ovdje si primoran biti direktno izložen javnosti. Na kraju se umjetnici moraju odvojiti od svog rada u koji su uložili jako puno vremena, moraju ga ostaviti vremenskim neprilikama, mogućnosti da ga netko uništi. A i dok rade, svatko može komentirati to što rade. To je super otvoreni dijalog između grada, umjetnika i građana. Grad se na takav način predstavlja kao mjesto urbanog stvaranja, građani u svom dvorištu imaju recentna djela moderne umjetnosti, manje ili više kvalitetna, što i nije toliko bitno, a umjetnici imaju priliku stvarati. Jedina zamjerka za koju sam čula došla je iz umjetničkih krugova: zamjeraju nam da radovi nisu dovoljno konceptualni, što je besmislica, jer je cijeli koncept veoma larpurlartistički. Koncept je dovesti umjetnost na ulice, a u Dugavama se taj koncept ima priliku proširiti, jer se bavi tematikom centralizacije i napuštenim dijelovima grada. Kada dovedeš boje u sivilo, svi to primijete i svima se to sviđa.
Zašto se MUU bavi uglavnom grafitima, a ne i nekim drugim područjima ulične umjetnosti, poput intervencija u prostoru, performansa, akcija, izložbi? Stanje s galerijama je loše, ljudi naprosto nemaju gdje izlagati?
– Projekt MUU-a je moje autorstvo i nastao je iz moje ljubavi prema takvom specifičnom obliku umjetnosti. Ove godine smo ipak proširili te neke centre interesa i imat ćemo 3D mapiranje uz koje će glazbu raditi Kiborz kolektiv iz Beograda. Tihana Ćoće će raditi velike lutke, stripovi od Komikaza bit će na zidu, a radit ćemo i jedan projekt s djecom iz Odgojnog doma… Željeli smo napraviti i veliku željeznu skulpturu “Duga za Dugave”, ali za to nemamo dovoljno novca.
Kreativna klasa
Pitanje ulične umjetnosti je i pitanje korištenja javnog prostora. Je li javni prostor u Hrvatskoj prepušten javno-privatnom partnerstvu, iza kojeg se često kriju interesi pojedinca u potrazi za profitom i uzurpiranje javnih površina?
– Vrijeme je da se dio javnih površina vrati, mnoge su u potpunosti eksploatirane u najgore moguće marketinške svrhe. Teško se više prisjetiti vremena kad smo hodali cestom a nismo bili bombardirani nekim porukama. MUU je jedan oblik bunta protiv toga, pokušavamo vratiti natrag barem dio toga. U Dugavama nismo mogli dobiti nijedan privatni zid za crtanje, pa sam se odlučila za plan B, vidjeti što je u vlasništvu grada i za što mogu dobiti dozvolu. Sada, između ostalog, crtamo i na vrtiću i na školi. Ovaj projekt naprosto nije moguć bez partnerstva s gradom. Njihov interes je da na jednostavan i jeftin način pošalju poruku: ovo je urbani prostor kreativnih ljudi, a mi potičemo stvaranje kreativne klase. Iza naše manifestacije priča tek počinje, jer su djela tek tada dovršena.
Koliko je ovakva ideja subverzivna i protivna ideji urbane umjetnosti ako je istodobno amenovana od gradskih vlasti i odvija se u kontroliranim uvjetima? Zašto kod nas umjetnici ne reagiraju na ulici na stvari koje se oko nas događaju?
– Ne mislim da uništavamo magiju i ograničavamo street art, mi naprosto kanaliziramo neku kreativnu energiju koja već postoji. Recimo, ni sada nećemo imati dozvolu za sve zidove koje planiramo oslikati, a ako netko dođe, platit ću kaznu i to prebojiti. Nemam vremena tražiti dozvolu od svakog stanara. S druge strane, to što MUU nije ilegalan ne umanjuje vrijednost projekta. A zašto ljudi ne reagiraju na probleme oko nas? Ne znam, stvar je valjda u mentalitetu. Zašto se ljudi nikada ne bune? Zašto je samo dvije tisuće ljudi bilo na protestima u Varšavskoj? Danas je naprosto jako teško biti čovjek od principa.