Varanje Evrope

Odbrojavanje za drugu po redu Paradu ponosa je počelo. Stvara se više buke no što se radi na rešavanju problema, ali to je svakodnevica Srbije. Ako ne bude nepredviđenih okolnosti, 2. oktobra šetaće se Beogradom, ponosno ili ne.

Za razliku od prošle godine, pa i pretprošle kad se Parada nije održala, ove godine se o organizaciji nije puno pričalo. Zašlo se duboko u treći kvartal godine, a tek se iz sporadičnih izjava pokojeg ministra ili predsednika Borisa Tadića, koji bi po pravilu podržali gej populaciju, dalo se naslutiti da se nešto iza brda ipak valja.

Prvi policajac negira datum

Kao zvanični datum održavanja druge Parade ponosa organizatori su naveli 2. oktobar, jer je 15. septembar datum kad će se zaključiti godišnji izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije ka EU-u. Evropski aparat jeste birokratizovan, ali suludo je pomisliti da bi, recimo da se Parada održi 16. septembra, nakon što izveštaj bude usvojen, zanemarili slike kakve su se viđale prošle godine, dok se  pozornica za ponavljanje identičnih scena već postavlja.

Svoj obol daju predstavnici pozicije i opozicije, jedni malo stidljivije, a drugi nesebično ukucavajući eksere, dovoljno čvrsto a opet dovoljno labavo, kako bi se ona lakše urušila i kako bi protagoniste potom lakše namlatili. Pretnje valja ozbiljno shvatiti.

Na dvojicu valja posebno obratiti pažnju. Jedan je ministar policije Ivica Dačić, a drugi je Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda. Dačić za sada negira da su organizatori sa policijom dogovorili datum održavanja parade, ali puno veći problem moglo bi da predstavlja nezadovoljstvo zaposlenih u policiji. U saopštenju novosadske podružnice policijskog sindikata se kaže “ako zaposleni u policiji treba da podnose žrtvu evropskih integracija”, onda će to učiniti kada Vlada Srbije obezbedi policijskim službenicima standard i uslove rada kao u zemljama EU-a. Prošle godine su od 141 povređene osobe čak 124 bile iz redova policajaca koji su obezbeđivali skup.

Gradonačelnikova (ne)briga

Nakon prošlogodišnje Parade ponosa, gradonačelnik Beograda za rušenje grada optužio je one koji su bili u koloni. Ove godine je svoj populistički rečnik proširio.

– Svi zajedno treba da se borimo za nova radna mesta, za prava naše manjine na Kosovu i Metohiji koja su ugrožena. Ovo je danas zemlja u kojoj su neki ljudi primorani da rade u stranim kompanijama za svega 17.000 dinara, a mi već danima slušamo priče hoće li Gej parada biti održana ili ne – kaže Đilas.

Za njega nije sporno da li neka manjinska grupacija ima neko pravo ili ne, jer je to “definisano zakonom”. Bespomoćno se zapitao i da li pripadnici gej populacije mogu slobodno da šetaju, da ne budu u nekom improvizovanom kavezu, a da ceo grad ne bude razoren, te je poentirao zaključkom da pomaka u društvu u proteklih godinu dana nije bilo.

Nažalost, Đilas jeste u pravu u svemu što je rekao, ali nije na njemu da kao predstavnik vlasti iznosi činjenice koje svi znaju, već da stvori uslove za pomake. Za početak, da se bezrezervno zauzme za prava svakog građanina grada koji vodi i da mu to bude obaveza kako bi stvorio bolji i tolerantniji grad, a ne samo kao obaveza koju je zakon propisao.