Vlast pod vlašću kapitala

Ako je točna Lenjinova misao o osnovnom zakonu revolucije koja glasi da za nju nije dovoljno da eksploatirane i potlačene mase postanu svjesne nemogućnosti daljnjeg življenja na stari način i da zahtijevaju promjenu, već i da eksploatatori ne mogu više živjeti na stari način, onda sljedeći izbori u ovoj zemlji, sami po sebi, sigurno neće stvoriti revolucionarnu situaciju. Prije će biti obrnuto: oko njih angažirana politička klasa (u)činit će sve da do takve situacije ne dođe! Usprkos zazivanju promjena, uvjeravat će nas ne samo da ona može i dalje ovako (a to znači pozicijski i opozicijski vladati), već i da mi (razvlašteni) možemo nastaviti živjeti na “stari” način. Pa tko živ, a tko mrtav! A mrtvi se neće buniti – prije bi neki još uvijek mogli i glasati.

Zanima li nas što bi na izborima trebala ponuditi ljevica ili, barem negativno, što ona nikako ne bi smjela činiti, moramo najprije izvršiti neke predradnje. Najprije moramo, barem intuitivno, kada dobrih politoloških studija nema, detektirati stanje. Već je lapidarna dnevna mudrost lakonski tvrditi da u nas ljevice nema. Pritom se hoće reći da “velika opozicijska” stranka, SDP, (više) nije lijeva. A to nisu ni “male” parlamentarne stranke, npr. Lesarovi Hrvatski laburisti (lijevo-desničarska i desno-ljevičarska politika manjinskih stranaka zaslužuje posebnu elaboraciju). No, to još ne znači i da je njihovo članstvo, o potencijalnoj najširoj izbornoj bazi da i ne govorimo, cijepljeno od svake lijeve ideje. A naročito ne znači da takvih ideja nema i u civilnom društvu i u sindikatima. Uvijek više među običnim članstvom negoli na vrhu tih organizacija, gdje menadžerska ideologija traži, eto, neke od svake lijeve tradicije drugačije vještine.

Držimo li se podjele koju u svojoj knjizi o navodno enigmatičnom kapitalu nudi američki marksist David Harvey, možemo danas razlikovati pet tokova misli i pokreta, te njihovih organizacija, koji bi pripadali suvremenoj ljevici. Svugdje u svijetu, pa i u nas. To su: 1) neke nevladine organizacije koje su ograničene na pojedinačna pitanja, poput životne sredine, siromaštva, prava žena, antirasizma (tu u biti spada i zaštita etničkih manjina); 2) autonomni, samonikli demokratski pokreti; 3) organizacije radničkog pokreta (u što bi trebali spadati pošteni sindikati); 4) pokreti protiv privatnog prisvajanja (protiv gentrifikacije, industrijskog razvoja, izgradnje brana, ukidanja društvenih servisa, smanjenja pristupa javnom obrazovanju); 5) oslobodilački pokreti fokusirani na pitanje identiteta (žene, djeca, homoseksualci, etničke i vjerske manjine – u tom smislu mogućnost postojanja jednog lijevog srpskog pokreta u Hrvatskoj nije isključena).

Odmah upada u oči da Harvey, Britanac u New Yorku (što nije bez utjecaja na njegov pogled na globalne perspektive), političke stranke ni ne stavlja u svoju shematizaciju suvremenog – lijevog i radničkog – socijalističkog pokreta. A povijest socijalizma u Evropi, posebno u našem dijelu, neodvojiva je i od povijesti stranačkog života. Podijelimo li, ugrubo i nedijalektički, sva socijalistička stranačka nastojanja u prošlosti na reformistička – ona koja do socijalizma žele doći borbom (i) kroz građanski parlament – i na ona revolucionarna – koja u svojem (makar i parlamentarnom) programu imaju zapisano buduće ukidanje građanskog parlamentarizma – nećemo pogriješiti ako konstatiramo da su u suvremenom evropskom parlamentarizmu oba ova puta u teškoj krizi. S propašću revolucionarnih partija propale su, iako u odgođenoj sekvenci, i one reformističke. Kada su revolucionarne negdje vladale, bolje je išlo i reformistima drugdje. To navodi na logičan zaključak da nema reforme bez revolucije! A tek onda, i iz toga kao sekundarno izvedeno, donekle vrijedi i obrnuto. Riječima našeg etičara Milana Kangrge, to znači da re-evolucija prethodi evoluciji, kao njezin nužni uvjet.

To je abeceda socijalizma koju će svi budući stratezi, a ne samo puki taktičari, na našoj, kao i na svim evropskim ljevicama, morati ponovno naučiti. Tada se neće moći desiti da demagozi, poput Dragutina Lesara u velikom intervjuu “Globusu”, prodaju svoju “radikalnu” kritiku pljačkaških devijacija u našem rubnom kapitalizmu uz zaključak kako on i njegova stranka protiv kapitala kao takvog nemaju ništa (sic!). Tako nešto ne bi tvrdio niti jedan pristojni zapadni konzervativac (iako je i to izumiruća vrsta), kojem je jasno da kapital u puno slučajeva treba zauzdati i ograničiti. Zvati takve predizborne nastupe lijevim populizmom, kako to čini novinar koji ga je intervjuirao, nije samo uvreda za ljevicu, već i za populizam. Jer “populistički” zagovarati istovremeno i narodni kapitalizam i narodni socijalizam, svom postmodernom mišljenju usprkos, još uvijek nije moguće.

Zato u već sizifovski upornom i dugotrajnom nastojanju da reformira ono što se putem parlamentarne borbe ne može kontrolirati – a to je kapital – politička moć na ljevici postaje, poput financijske, samo još jedan mjehur koji se napuhava i napuhava, dok ga neka mala iglica, koja ne mora biti izborni poraz, ne probuši. Pobjede na izborima “ljevice” koja prihvaća laburistički “treći put” i kada ga se odriče, najčešće su danas još samo Pirove pobjede. Britanska se laburistička stranka na jedan, a njemački socijaldemokrati na drugi način, eksplicite odrekla marksizma i iz njega izvedenog socijalističkog programa, kojemu je prva točka pri osvajanju vlasti bila podruštvljenje sredstava za proizvodnju. To su sada stranke koje ne samo da zastupaju “dobru poslovnu klimu”, a ne rad u borbi protiv kapitala, već i stranke koje same za sebe kažu da se i s njima kao strankama (kao da su poduzeća!) može dobro poslovati.

Naš se SDP drugačijeg socijalističkog nasljeđa odrekao implicitno kada se bezostatno odrekao ne samo “svoje” socijalističke prošlosti, već i svih poteza SKJ i SKH koji se, poput užeta u kući obješenog, u političkom životu ne spominju. Zato desnica i može raditi ofenzivne kampanje protiv “komunizma” i “komunista” u predizbornim danima koji slijede. Ne zato što ih ima, već baš zato što ih, barem u stranačkim vrhovima, nema!

Slijedimo li analizu marksističkog filozofa Istvána Mészárosa, a on samo održava živom diskusiju koja je na široj osnovi u nas već u socijalizmu postojala, ljevica je žrtva katastrofalne politike razdvajanja svoje “političke” od svoje “industrijske” ruke. Naivno povjerovavši ili cinično pristavši, svejedno, da će u otuđenim centrima političke moći, pukim vršenjem vlasti, reformirati kapital, ona je “zaboravila” da je on vanparlamentarna sila koja sebi podjarmljuje sve segmente vlasti. Kada se rad i radna prava uništavaju zakonodavnim, pa dakle i ustavnim putem, priča o trodiobi vlasti (p)ostaje obična buržoaska ideologija. A svima postaje jasno da je politička vlast u cjelini podvrgnuta vlasti kapitala. To ne znači da ljevica treba potpuno odustati od parlamentarnog života. Znači samo da ne može pobijediti, kako u njemu tako i izvan njega, bez masovnog vanparlamentarnog socijalističkog pokreta. A taj pokret već se pojavljuje i ne vode ga sadašnji stranački vođe.