Bolni rezovi

Nužnost “reformi”, od milja nazvanih “bolnim rezovima”, a koji su pred nama, postala je opće mjesto neoliberalnih, dakle glavnih – jednako onih u privatnom kao i onih u javnom vlasništvu – medija u nas. No, nisu svoje stavove mediji sami izmislili. Nalog dolazi odozgo – upotrijebimo li prostornu metaforu društvene piramide. Ono što je netko rekao za američku desnu televizijsku stanicu Fox News, vrijedi i za naš mainstream: to jedni bogati ljudi daju nalog drugim bogatim ljudima da zaposle srednjoklasne ljude, koji će govoriti i pisati da su za sve krivi siromasi. Pa onda oni mogu, moraju i trebaju biti dodatno pritegnuti. Bez da ovdje ulazimo u psihologiju neadekvatne klasne svijesti – dovoljno je sjetiti se koliko antiintelektualnosti i zaglupljivanja, upravo mržnje na intelekt danas proizvodi sloj nekadašnjih intelektualaca – jasno je da većina ljudi koja opslužuje pogon proizvodnje društvene općenitosti (tj. kulturu, u koju spadaju i mediji) radi protiv svojih klasnih interesa. Ponekad i najdoslovnije: masovno proizvode npr. novine po volji vladajuće manjine – političke i ekonomske – a onda se čude da tiraže padaju.

No, problem “bolnih rezova” nije prvenstveno medijski problem, iako su i mediji još uvijek, ali sve manje, nužan posrednik u njihovom nametanju. Dio su oni šireg – Immanuel Wallerstein nazvao bi taj proces uspostavljenjem svjetskog kapitalističkog sistema – uspostavljanja novog društvenog poretka. Novoga društva još veće društvene nejednakosti. Pa zar ne govore posvuda da je neoliberalizam u krizi? Jest, naročito u krizi legitimacije u centrima svjetske kapitalske moći, no on i krizu iskorištava za daljnje, još surovije nametanje svoga, za veliku većinu destruktivnog, plana.

Pišući o problemu nastajanja i širenja sloja zaposlenih a siromašnih, koji postaje najširom kategorijom stanovništva svake države, slovenska znanstvenica Vesna Leskošek analizira sastavnice koje omogućuju tu novu konstelaciju snaga. U nas, jednako kao i u svim državama nastalim iz Jugoslavije, to je kombinacija vjerskog i nacionalističkog zatupljivanja, na koju se sasvim dobro nastavlja moderna neoliberalna ideologija. Da, mi imamo kapitalističko društvo, bez obzira na to što pop mora blagosloviti svaki šoping-centar i bez obzira na to što djeca u školi uče o hrvatskim vitezovima od stoljeća sedmog, a ne o kapitalistima. Klerikalizam i nacionalizam nisu društveno-ekonomske formacije. Oni su samo specifični, naoko predmoderni začini ovom rubnom kapitalizmu.

Ono što je zajedničko, a to s pozicija socijalnog rada zanima Vesnu Leskošek, jest da sve ove ideologije imaju zajedničko sjecište koje ih ujedinjuje. Naime, sve one baziraju se na nekom isključenju. Uzmimo hrvatski slučaj: najprije je trebalo isključiti sve jugoslavensko i socijalističko. Potom dobro prebrojati Hrvate i odvojiti ih od ne-Hrvata (taj eros nije bio matematički). Dovde se o isključivanju brinula država. Zatim se nastavila Crkva: po njoj su niža bića žene, istospolno usmjereni, pripadnici drugih vjera. Na tako već dobro prorešetan društveni ili “nacionalni” korpus sada se može nadovezati neoliberalizam. Siromašni, beskućnici, nezaposleni, oni koji žive od socijalne pomoći, a onda i zaposleni a siromašni – sve su to ljudi koje treba ovako ili onako isključiti. Naročito iz boljeg društva. Ako su se brakovi, koliko jučer, raspadali zbog krive nacionalne miješanosti, danas se raspadaju zbog krivog socijalnog statusa “ispalog”, npr. nezaposlenog bračnog partnera. Znači, razlika između “naših” i “njihovih” više ne ide logikom nacionalnog okupljanja, logikom razlikovanja domaćih i stranaca. Poduzetni su stranci sada dobrodošli, makar bili i iz do jučer neprijateljskih susjednih nacija, dok je istovremeno sve više “naših” državljanki i državljana koji su isključeni iz sve više sfera. Naravno, neoliberali ne moraju a mogu biti nacionalisti, dakle, u biti, rasisti. Za njih je karakterističniji tihi prezir i gnušanje pred obespravljenim masama. Oni ljude dijele na dvije vrste: zaslužne i pobjednike s jedne i nezaslužne gubitnike s druge strane. U toj se situaciji “nacionalno tkivo”, oni koji mogu figurirati kao norma društvenoga uspjeha, opasno tanji. Njega predstavlja sve uža skupina ljudi. No, zato njena moć neproporcionalno raste.

Da bi ostvarili i opravdali novi projekt preraspodjele dohotka, naši novi vladari moraju pokušati i nekako legitimirati rastuću društvenu nejednakost. Moraju tu nepravdu, manirom pravog orvelijanskog novogovora, pokazati upravo kao novu pravdu. Kao “reformu” (reforma i evolucija su in, re-evolucija je out). Ukidanje socijalne države mora se pokazati kao viša nužnost, kojoj ne samo da nema alternative, već je i ostvarenje dublje “pravičnosti”. U svome infantilnom “poštenju” američka desnica, a ona je proizvođač i naših trendova, otvoreno tvrdi da bi društvo u kojem bi svakom bila osigurana pristojna egzistencija, pa ne bi morao u vučju borbu za nju, postalo dekadentno, društvo mlakonja. A iz toga onda logično slijedi da su toliki “neuspjeli”, “ispali” ljudi, preko kojih nam valja prelaziti na putu do posla, upravo dokaz uspjelosti našeg takmičarskog društva!

U toj je situaciji siromaštvo zaposlenih pojava koja se širi, u uskoj vezi s liberalizacijom i deregulacijom tržišta te smanjenjem nivoa radničke zaštite. Ono je učinak ideologija koje legitimiraju povećanje društvenih nejednakosti. A onda se to novo siromaštvo naziva modernizacijom sistema, prilagodbom tržišnim zakonitostima, potrebom za većom konkurentnošću privrede itd. i sl. Veća fleksibilnost zaposleničkih statusa znači više zaposlenih na određeno vrijeme, olakšano otpuštanje radnika i sl. Da bi se sve to uvelo, pomaže i globalno civilno društvo, taj usporedni oblik političkih interakcija, koje nam je dalo rječnik za opis mnogih novonastalih situacija. Tako se danas već govori ne samo o tzv. održivom razvoju, već i o održivim, kvalitetnim i sl. radnim mjestima, za razliku od onih drugih. I u toj situaciji navješćuje se novi napad na standard zaposlenih i ostalog stanovništva. Navješćuju se nužni “bolni rezovi”. A to znači da će zbog proizvedenih društvenih i političkih uvjeta koji to omogućuju, uz prekarizaciju zapošljavanja, smanjenje socijalne sigurnosti zaposlenih i nezaposlenih, brojnost skupine zaposlenih a siromašnih sigurno rasti.