Čemu smrtna kazna?

S vremena na vrijeme, svijetom se pronesu vijesti o izvršenju smrtne kazne nad osobama koje najvjerojatnije nisu krive za ono za što su osuđene. Ovaj put javnost je doznala za Troyja Davisa koji je osuđen na smrt zbog ubojstva policajca Marka MacPhaila 1989. godine, premda nije pronađeno oružje ni drugi fizički dokazi koji bi ga teretili. Žalba njegovih odvjetnika nije prihvaćena, iako je sedmero od devetero svjedoka koji su Davisa teretili za ubojstvo povuklo dio ili cijelo svoje svjedočanstvo. Nisu pomogli ni iskazi svjedoka koji su tvrdili da je druga osoba priznala ubojstvo. Davis je smrtnu kaznu čekao 20 godina, u tijeku kojih je pogubljenje smrtonosnom injekcijom bilo odlagano čak tri puta. Ovaj put to se nije desilo: sud u američkoj saveznoj državi Georgiji nemilosrdno je odbio žabu koju su podnijeli Davisovi odvjetnici.

Kao i u ranijim sličnim slučajevima, širom svijeta provodila se javna kampanja za spašavanje Davisa. Njegov zahtjev za pomilovanje podržali su nekadašnji američki predsjednik Jimmy Carter, papa Benedikt XVI, Vijeće Europe, Amnesty International, a peticijom je prikupljeno više od 650.000 potpisa s ciljem da se ukine smrtna kazna. Davisov je odvjetnik u posljednji trenutak pokušao ishoditi odgodu njenog izvršenja pred Vrhovnim sudom, no najviši sud u SAD-u odbio je zaustaviti izvršenje kazne.

Svaki se normalan čovjek nakon toga pita zašto sudske vlasti ustraju na izvršenju smrtne kazne, ignorirajući molbe koje stižu sa svih strana svijeta. To pitanje još više naglašava podatak o tome da je od ukupnog broja smaknutih američkih osuđenika u prošlosti njih gotovo 50 posto bilo nevino. Do tih se spoznaja došlo naknadnom uporabom DNK analize.

Od svih svjetskih religija, jedino se budizam u potpunosti protivi oduzimanju ljudskog života. Jednom su prilikom Budu pitali vrijedi li krenuti u rat kako bi se oslobodio okupirani teritorij. Buda je uzvratio protupitanjem, želeći znati hoće li u sukobu netko poginuti. Nakon što su mu odgovorili da u ratu ljudi umiru, Budin decidirani odgovor je bio – ne. U sličnoj situaciji našao se i Isus kada su mu farizeji doveli ženu uhvaćenu u preljubu i zapitali ga trebaju li je kamenovati. Isus je, kao i u mnogočemu drugom, odgovorio u skladu s Budinim riječima i pozvao da kamen na ženu bace oni koji su bez grijeha. Unatoč ovom vrlo jasnom Isusovom odgovoru, većina kršćanskih crkvenih zajednica prešutno odobrava smrtnu kaznu. Opravdavanje za to nalaze u riječima starozavjetnog boga, koji je ionako bio sklon teškim kaznama, pa mu smaknuća ljudi nisu predstavljala veći problem. Ako bismo točno slijedili biblijske riječi, smrtna kazna bi trebala biti propisana za ubojstvo, otmicu, bestijalnost, preljub, homoseksualnost, silovanje, prostituciju i lažno proricanje. Pitanje je koliko bi ljudi nakon toga uopće ostalo na ovom svijetu.

Objašnjavajući ovakva okrutna pravila kažnjavanja, teolozi kažu kako bog osim prava kažnjavanja ima i pravo na milost, što dodatno komplicira čitavu proceduru odmjeravanja kazne. Oni napominju i kako je bog savršeno biće, pa stoga ljudi ne bi trebali nastojati biti savršeniji od njega i inzistirati na ukidanju smrtne kazne. U suprotnom bi mogli biti žrtve božjega gnjeva, što nije baš najlakše podnijeti.

Na sličan način razmišlja većina čovječanstva kojemu se ne dopada postojanje smrtne kazne, no smatra da je u slučajevima okrutnih zločina potrebno pogubiti krivce. U takvoj situaciji vrlo je teško očekivati bilo kakve veće pomake u budućnosti. Smrtna kazna će i dalje postojati, a oni koji upravljaju sudbinom ovoga svijeta koristit će je u svrhu zastrašivanja i manipulacije onima kojima vladaju. Jer, uvijek postoji neki sud koji će vas osuditi, ma koliko nevini bili.