Demokracija i sloboda su način života

Prije nego se Bliski istok “zapalio”, iskra pobune protiv diktatorskih režima stvorena je u Iranu. Višednevne prosvjede protiv Mahmuda Ahmadinedžada predvodila je nezadovoljna omladina, organizirana upravo onako kako su to radili i u afričkim zemljama – putem socijalnih mreža. Prosvjedi u Iranu organizirani su pred izbore kao podrška Mir-Huseinu Musaviju, predsjedničkom protukandidatu Ahmadinedžada, a još je žešća reakcija uslijedila  poslije lažiranih izbora. Odmazda vlasti bila je zastrašujuća. Kako je sve to izgledalo, u poludokumentarnom filmu “The Green Wave” prikazao je Ali Samadi Ahadi, iranski režiser koji već godinama živi i radi u Njemačkoj. Koristio je svjedočenja prosvjednika, što filmu daje dokumentarnu dimenziju, kao i izvještaje sa socijalnih mreža prije, za vrijeme i poslije prosvjeda, što je filmu dalo rekonstrukcijske elemente, ali u animiranoj formi.

S autorom filma razgovarali smo o nedovršenoj revoluciji u Iranu, ali i o “arapskom proljeću”, za koje vjeruje da će uskoro zahvatiti i njegovu zemlju.

Izdali bismo sebe

Prošle su dvije godine od izbora i postizbornih prosvjeda u Iranu. Gdje se energija tih dana, koju ste pokazali i u filmu, izgubila? Čeka li prigodan trenutak, nove izbore…?

– Razlog zbog kojeg su ljudi izašli na ulice, ali i na izbore, bio je vrlo jednostavan: loša ekonomska situacija, užasno stanje s ljudskim pravima, nedostatak perspektive za mlade generacije, nedostatak ženskih prava, užasna inflacija… Ti problemi i dalje postoje. Samo je čisto nasilje sistema zaustavilo ljude na ulicama, ali oni će se vratiti prvom prilikom.

Prikazali ste utjecaj i važnost socijalnih mreža. Što se u Iranu događalo s njima? Koliko je, nakon svega, internet stavljen pod kontrolu i koliko će se sutra moći ponovno koristiti kao sredstvo komunikacije i organizacije?

– Brzina interneta je drastično smanjena, tisuće sajtova i socijalnih mreža kontrolira Vlada, ali ljudi i dalje pokušavaju komunicirati sa svijetom.

Smrt mlade žene poznate pod imenom Neda postala je jednim od simbola prosvjeda:  tko dotad nije znao za probleme u Iranu, tada je doznao. Ipak, kada pričamo o Iranu, uglavnom pričamo o Ahmadinedžadu, o iranskoj politici, gotovo nikada o ljudima. Vi ste to pokazali u svom filmu. Što je potrebno da se pažnja javnosti usmjeri k ljudima koji žive potlačeni, a koji ne predstavljaju iransku politiku?

– Mislim da je najvažnija stvar za nas koji živimo u “slobodnom svijetu” da razumijemo kako moramo štititi demokraciju i slobodu, ako su one srž našeg društva. Mi moramo biti glas svih tih nedužnih ljudi na Bliskom istoku. Ne iz suosjećanja, ne zato jer nas “oni” trebaju, nego zbog toga što bismo u suprotnom lagali sami sebe. Tada bismo izdali sami sebe. A ako su političarima jako važna ljudska prava i slobode, pitam se zašto ta važnost prestaje na granicama država koje predstavljaju.

Koliko je vaš film pomogao da se izađe izvan tih granica?

– Film je prikazan na više od 50 festivala i privukao je dosta pažnje, ako je to pomoglo.

Okidač “arapskog proljeća”

Vjerujete li da su prosvjedi u Iranu bili okidač za val prosvjeda koje ćemo pamtiti kao “arapsko proljeće”?

– Vjerujem. A bilo je i dosta sličnosti. Na prosvjedima u Iranu ljudi su shvatili koliko su snažni i da imaju moć da kroz nove medije prošire svoj glas širom svijeta. U Tunisu i Egiptu su uspjeli diskreditirati režim pomoću slika i riječi i tako mu oduzeti legitimitet.

U dokumentarcu je prikazana uloga religijskih vođa u gušenju pobune. Zašto su stali iza režima?

– Zanimljivo je da su najviši religijski lideri u Iranu demantirali da su čestitali predsjedniku. Njih četvorica su podržali demonstracije, ali ovaj režim je jasno dao do znanja da ih ne zanima što religijski lideri misle i govore o njima.

Gdje vidite zemlje Bliskog istoka poslije revolucija? Bojite li se razočaranja?

– Mislim da su demokracija i sloboda samo put, a nikako cilj. To je način života. Učiš, vježbaš i živiš ih svaki dan. Moramo popuniti riječi smislom i dušom. Vrlo sam sretan nakon svega što se dešavalo u regiji i vjerujem da te države mogu biti uspješne ako ih “slobodni svijet” podrži.