Djeca izgubljene Jugoslavije
Ovogodišnji se BITEF, međunarodni avangardni kazališni festival, pozabavio jednom starom temom – Jugoslavijom, njenim krvavim raspadom i šakom gorčine koja je iza toga ostala. Dvadeset godina kasnije, današnja mlada generacija, koja u tim ratovima nije ni luk jela ni luk mirisala, suočila se s povijesnim mrakom, shvativši da su im mržnjom izbezumljeni roditelji uništili djetinjstvo i mladost. Na kazališnim su se daskama tako pojavili redatelji čiji je kritički rukopis postao nešto estetski najinovativnije i etički najsuperiornije što je kultura ovih prostora u novije vrijeme vidjela. Paradoksalno, mnoštvo tih autora dolazi iz Hrvatske, čija je većina građana početkom devedesetih željela nabreklih žila izaći iz Jugoslavije i u kojoj se, još od Franje Josipa, u teatru njegovala estetika mlake vode i općih mjesta. Novi hrvatski teatar u posljednjih je nekoliko godina oduzeo primat nekoć omiljenom srpskom glumištu, koje je danas tek na razini dobre glume i solidnog bulevara.
Taoci zabluda
Usred Festivala, organizirana je tribina pod nazivom “Historijski prezent”, kojoj su prisustvovali neki od junaka ove kazališne revolucije i na kojoj se željelo miroljubivo “pričati u sadašnjem vremenu o prošlim stvarima”. Tako je mlada sarajevska redateljica Selma Spahić, autorica predstave “Hipermnezija”, koja je bila petogodišnjakinja kada je počeo rat u Bosni, govorila kako ne želi raditi političke predstave nego intimne ispovijedi današnjih ljudi koji su u tim ratovima bili djeca. Ono što ostaje nakon njezinih izvedbi, važno za senzibilitet toga novoga kazališnog rukopisa, jest turobni emotivni kontekst koji opterećuje puno dublje od direktne političke osude.
S druge strane, Oliver Frljić, redatelj iz Zagreba, ustvrdio je da njega zanimaju glumci kao politički subjekt koji će u mjeri vlastitog iskustva “promišljati Jugoslaviju između onoga što je ona bila i onoga što smo mi mislili o njoj”, da bismo se danas uopće mogli okrenuti oko sebe. Bivša država, između svog potencijala i svog naličja, u ovom je razgovoru tretirana kao memorijska energetska zona, u kojoj su se puno više vidjele traume iz sadašnjosti nego povijesna sjećanja. Metaforički rečeno, tema propale zemlje pretvorila se u traumu potrage za očevima koji su se u olovnim vremenima često pokazali slabima i na taj nas način ostavili na pustoj ledini izgubljenoga ljudskog identiteta. Ili, kako je rekao Oliver Frljić, “ako se Jugoslavija već morala raspasti, to se nikako nije smjelo dogoditi na takav način. Sve novonastale zajednice iznikle su kao države s greškom, u kojima su mnogi njihovi građani, nezaposleni i obespravljeni, postali taoci svojih zabluda iz prošlosti”.
Tema o suodgovornosti starijih postala je ključno pitanje mlade generacije u kulturi, koja, bez želje za osvetom, želi od očeva svoj današnji trenutak istine. Frljićeva priča o susretu s ocem sredinom 1990-ih, kada je izašao iz jednog od bosanskih logora, bila je naročito dirljiva. “Tata, partija za koju si glasao dovela te je do tog logora”, rekao je tada ocu.
U tom smislu, tribina u Beogradu nije bila diskusija između jugonostalgičara i mrzitelja Jugoslavije, kako je rekao sarajevski redatelj Dino Mustafić, nego kritičko razmišljanje o tome kako poslije koncentracijskih logora i drugih užasa izgledaju naši životi danas.
Raspadnuti svijet
Direktorica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević ustvrdila je kako su prošli ratovi bili ratovi za pljačkašku podjelu društvenih dobara, a ne za demokraciju, koja danas na Balkanu izgleda kao nakaradna verzija tog pojma. Narodi novonastalih država više nisu u autorstvu vlastitog rada i života, a “njihove političke elite nisu kapacitirane da te zemlje izvuku iz govana”, oštro je zaključila.
Na tribini je spomenuto da je u Srbiji lani 79 malih poduzetnika izvršilo samoubojstvo, u Bosni i Hercegovini uništene su čitave privredne grane, a u Hrvatskoj bivši premijer i njegova klika u zatvoru čekaju suđenje za pljačku neviđenih razmjera. Što u takvoj situaciji može kazalište? Njega je zapala tragična uloga da u ime nove generacije odgovori na nemoguća pitanja jednog svijeta koji se raspao.