Govor mržnje je naša svakodnevica

Zašto potomci partizana veličaju NDH, mora li biti toliko branitelja i kako teče proces pomirenja neke su od tema o kojima smo razgovarali s Hrvojem Klasićem s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Klasićeve aktivnosti odvijaju se na relaciji između Siska gdje živi, Zagreba gdje predaje i Beograda gdje učestvuje u postavljanju izložbe o Jugoslaviji. Razgovor počinjemo pitanjem kako vidi proces izgradnje društva mira nakon zadnjih ratova.

– Možda zvuči patetično, ali ja bih izdvojio vrijeme kao faktor koji se pokazao presudnim. Moramo pričekati da vrijeme odradi svoje, ali u čekanju ne smijemo biti pasivni, već to vrijeme što kvalitetnije koristiti, i političari i prosvjeta i mediji, ali prvenstveno civilno društvo u kome živimo. Danas živimo u društvu koje je estradizirano i u kome su autoriteti češće sportaši nego znanstvenici, odnosno veći je autoritet pjevač koji govori o Drugom svjetskom ratu nego netko tko je na tome doktorirao. Većina nastavnika završavala je fakultete u razdoblju socijalističkog samoupravljanja i Jugoslavije, pa o razdoblju Drugog svjetskog rata i poraća nisu učili ili su slušali malo, a i ono što su slušali bilo je ideološki obojeno. Ni kvantitativno ni kvalitativno nije nastalo dovoljno radova koji bi se bavili kontroverzama u tim razdoblju, jer nije bilo u interesu vrha tadašnje države da se time bave.

Doktorirao sam na 1968. godini, koja djelomično obuhvaća studentske demokracije i tada sam shvatio koliko je bila moćna propaganda tadašnjeg establišmenta, jer je i danas percepcija studenata, sudionika tih događaja, ali i praksisovaca, negativna. Kad analizirate dokumente tog vremena, vidite da u gibanjima 1968. nije bilo radikalnog ljevičarenja, ali je ono što se tražilo, a to je bila demokracija, bilo opasno za vlasti. Zato i danas, kad pitate intelektualce što misle o tom vremenu, dobivate negativne i kritičke odgovore. Napravljena je i distinkcija između sudionika događaja 1968. i 1971. jer su oni prvi označeni kao unitaristi i projugoslaveni, a ovi drugi nacionalno osviješteni i hrvatski orijentirani. A zapravo oba perioda nisu dovoljno istražena, pa se zaključci često stvaraju na temelju memoara sudionika tadašnjih događaja.

Nebuloze o antifašistima

S obzirom na to da su studenti imali važnu ulogu u zbivanjima 1968. i 1971., često se kroz prizmu kasnijih tumačenja provlači teza da se u Zagrebu više protestiralo zbog cijene ručka ili doma, a da su u Beogradu protesti imali esencijalno politički karakter.

– Postoje dvije vrste studentskih protesta, kaže beogradski profesor Predrag Marković, ističući da postoje “menzaški” nemiri koji su borba za bolji status, od nižih cijena do bolje prehrane, i oni drugi, politički. I u Zagrebu i u Beogradu bilo je i jednih i drugih, ali treba reći da su demonstracije 1968. u Beogradu i Zagrebu najmanje bile okrenute egzistencijalnim problemima, dok su događaji 1971. politički orijentirani jer su govorili o društvu i “čistim računima”. Tokom 1990-ih, pa gotovo sve do danas, u Beogradu i Srbiji studenti su bili više politički angažirani, dok su protesti u Zagrebu više cehovski, odnosno vezani uz prava studenata. Jedni druge cijene zbog one dimenzije koja je kod njih manje izražena.

Koliko je aktualna predizborna retorika HDZ-a o “crvenoj opasnosti” i “srpskim agresorima” prijemčiva za mlade ljude?

– Predizborna retorika traje mjesec do dva prije izbora, ali govor mržnje nije ekskluziva predizbornog vremena, već svakodnevica, u ovom ili onom obliku. Dok ne ispraznimo cijeli stadion ili tribinu s kojih se viče “Ubij Srbina” ili “Za dom – spremni”, do tada ispada da se govor mržnje smatra prihvatljivim. U Hrvatskoj taj govor mržnje izgleda nikog ne smeta, kao ni brojne nebuloze na račun antifašista. A kad mladi čuju od pjevača da govori riječi koje bi trebale biti sankcionirane, a on ne da nije sankcioniran, veće je nagrađen društvenom pozicijom ili novcem, onda to ne samo da nije prihvatljivo, već je i opasno, jer bi kod mladih moglo dovesti do revizije povijesti.

Otkud povijesna ili nacionalna “nabrijanost” među mladim ljudima?

– Na utakmici Hrvatska – Latvija publika na stadionu je skandirala “Za dom – spremni” usred Rijeke, koja ne samo da s NDH nema ništa, već su Rijeka i Primorje bili jezgra antifašističkog pokreta. Čak da preskočimo pitanje kako itko može podržavati pokret koji je sistematski uništavao i ubijao ljude jer su bili drugačije vjere ili nacije, ili kako se kao heroje može slaviti ljude koji su djecu nabijali na bajonete i masakrirali njihove majke, nije jasno kako se može veličati država i osoba koja je poklonila dio hrvatskog teritorija Italiji. Siguran sam da su preci većine tih ljudi, koji se sada okreću u grobu, bili pripadnici partizanskih formacija, čime se trebaju ponositi.

Sisak, Petrinja, Gospić…

Koliko vas kao čovjeka kome su rođaci i prijatelji stradali u Petrinji pogađa što se zataškavaju ne samo srpske, nego i dio hrvatskih žrtava? Uvijek se priča o žrtvama iz Vukovara i Škabrnje, ali nitko ne govori o žrtvama iz Petrinje, čak ni na godišnjicu stradanja?

– U Hrvatskoj se danas puno piše o Vukovaru ili Škabrnji, ali ne i o mjestima gdje su ljudi također stradali, kao što su Sisak, Petrinja ili Gospić. Zapravo, što nas se manje spominje, to bolje, jer kad vas se u javnosti spominje, to su rijetko lijepe stvari. I siguran sam da bi rođaci pobijenih više voljeli živjeti normalnim životom i imati posao, nego da ih se spominje jednom godišnje. Voljeli bi i da se prestane politizirati i da se dođe do razine kakva je na Zapadu. Tamo se žrtvama odaje pijetet i pažnja koju zaslužuju, ali život ide dalje, pa se sve ne vrti oko toga tko je stradao, već oni koji su preživjeli, baš zbog onih koji su poginuli, imaju normalne uvjete života. To je važnije nego skupljanje na obljetnicama i organiziranje investicijskih skupova uz velika obećanja, pa ljudi, kad se elita raziđe, opet žive u vrlo teškim uvjetima.

Kako biste se postavili prema optužnicama iz Srbije koje su bile povod za donošenje Zakona o ništetnosti: da li bi ih bilo da je Hrvatska procesuirala zločine nad Srbima, ne samo 1995. nego i 1991. godine?

– Kao građanin, ne vidim prepreku da se kažnjavaju svi zločinci bez obzira na vjeru ili naciju, zato što ne želim živjeti u društvu u kome se oko mene slobodno kreću ljudi koji su spremni nekom sipati kiselinu u usta, mučiti ih i rezati im ruke. Ne osjećam se dobro kad oko mene šeću takvi ljudi, bez obzira na to kojoj vojsci pripadali. Da se Hrvatska još 1990-ih na pravi način suočila sa zločinima počinjenim od strane Hrvatske vojske i policije, Evropa bi to drugačije tretirala i prije bismo u nju ušli.

Kako komentirate podatak da je u Hrvatskoj skupljeno samo 20.000 potpisa podrške za REKOM, dok je u drugim zemljama regije, recimo u Srbiji, skupljeno nekoliko puta više?

– Percepcija onog što se događalo 1990-ih u Srbiji je bitno različita od percepcije građana Hrvatske i bez obzira na moje apsolutno podržavanje inicijative, treba shvatiti da prikupljanje potpisa u Zaječaru, Leskovcu ili Čačku nije isto kao prikupljanje potpisa u Vukovaru, Petrinji ili Dubrovniku. Drago mi je da je u regiji skupljeno pola miliona potpisa, ali mi nije drago da se na beogradskim ulicama davala podrška Karadžiću i Mladiću. A da li bi u Srbiji bilo toliko potpisa da su u pitanju samo odnosi s Kosovom?

Naravno, stvari su u Hrvatskoj 20 godina gurane pod tepih, a gradila se službena istina koja je bila rezultat politike i loših stvari koje su se događale. Nema rata u kome postoji jedna bezgrešna i jedna grešna strana. To što je Hrvatska 1991. bila napadnuta ne umanjuje činjenicu da je s obje strane bilo žrtava i ratnih zločina, pa postojanje loših primjera ne treba biti razlog da se proučavanju tog vremena ne pristupi otvoreno i objektivno, bez političkih uplitanja. Nikad nisam primijetio da se blati Domovinski rat, kao što neki kažu, ali imam potrebu da se procesuiraju svi koji su radili loše stvari i koji se skrivaju iza većine koja nije imala veze s tim.

Demagogija braniteljskih vođa

Kako vidite ulogu branitelja u današnjem društvu?

– Stvaranjem braniteljske kaste napravljena je velika greška za društvo, ali ne za političku elitu koja je tako imala stabilnu glasačku bazu. Odbrana domovine je ustavna odredba i ne vidim zašto bi netko zato što je proveo koji mjesec na ratištu sada dobivao povlastice za uvoz auta ili prilikom zapošljavanja. Drugo je s poginulima i invalidima, ali nije dobro da masa od nekoliko stotina tisuća ljudi ima privilegije samo zato što su u jednom momentu išli braniti svoju zemlju. Često uspoređujem branitelje s ratnim veteranima u drugim zemljama, gdje se jednom godišnje održi parada i to je to. Zato je pogrešno stvaranje kategorije branitelja; mi smo svi građani ove zemlje i trebalo bi biti bitno što i kako znamo i radimo, a ne da se nekima daje uloga u društvu zato što su bili pripadnici nečeg prošlog. Naravno da treba iskazati poštovanje onima koji su išli braniti svoj dom, ali davanje silnih povlastica i forsiranje braniteljske populacije štetni su za društvo, jer većina koja je otišla u rat ne da bi ratovala, već da brani svoj dom, nije prisutna u javnosti i vodi svoj život. A što se tiče grupe braniteljskih vođa, kad se uđe u analizu toga što govore, vidi se da su oni politički prizemni i da tu nema pravog sadržaja, već samo demagogije. Oni koji se bave “predstavljanjem” branitelja kako bi se etablirali u društvu još su uvijek, nažalost, previše prisutni.