Hrvatski investicijski fol

Dok je potpredsjednik Vlade za investicije Domagoj Ivan Milošević prošlog tjedna okupljao potencijalne strane ulagače na Vladinom forumu “Invest in Croatia”, njegov kolega, ministar gospodarstva Đuro Popijač vodio je razgovore s predstavnicima američke kompanije CMC, koja je odlučila prodati ili zatvoriti sisačku Željezaru i otići iz Hrvatske.

Milošević je na investicijski forum uspio dovesti neka zvučna imena, pa su se mediji uhvatili zbrajati s koliko milijardi zajedno raspolažu katarski šeik Muhamed al-Thani, turski poduzetnik Ferit Sahenk, kanadski industrijalac Frank Stronach, nasljednici Andronika Lukšića i drugi sudionici. Istovremeno, Popijač je morao uvjeravati 1.130 radnika Željezare Sisak da neće ostati bez posla nakon što im je vlasnik najavio da će, ukoliko uskoro ne pronađe kupca za tvrtku, potpuno ugasiti proizvodnju. Popijač je radnicima poručio da njihova mjesta neće biti ugrožena i da će njegovo ministarstvo biti maksimalno na raspolaganju u traženju novih ulagača. Izrazio je vjeru da bi novi vlasnik, iako ga još nema na vidiku, mogao čak povećati broj zaposlenih.

Kraj crne metalurgije?

Nema sumnje, Popijač za optimizam koji širi među radnicima ima jake argumente. Tvrdi da je Željezara atraktivna za tvrtke kojima je, za razliku od CMC-a, taj tip proizvodnje “core business”. Za odlazećeg američkog vlasnika ima samo riječi pohvale, pa kaže da je uredno izvršavao obaveze prema radnicima, državi i dobavljačima, a da je u modernizaciju pogona uložio 70 milijuna eura.

Međutim, postoji jedan krupan problem, a taj je što je CMC objavio da unatoč tim ulaganjima nije uspio dovesti Željezaru do profitabilnosti. Amerikanci kažu da su potrebna još znatna ulaganja, što bi praktički značilo da bi Željezaru morala preuzeti neka potentna i po svoj prilici velika međunarodna tvrtka. Nekoliko dana nakon izbijanja krize u Željezari, Vladin potpredsjednik za investicije Milošević javio se s informacijom da već postoje neki kontakti. No kao što se moglo primijetiti na njegovom investicijskom forumu, tamo baš i nije bilo ljudi zainteresiranih za industriju.

Šeik je tu radi LNG terminala, Turčin i Čileanac Lukšić radi hotela, a turizam je ono što zanima i Kanađanina, premda mu je “core business” proizvodnja auto-dijelova. Jedini sudionik foruma kojeg uz turizam zanima i industrija bio je Danko Končar, ali taj se već ponudio za kupnju triju velikih brodogradilišta – 3. maja, Brodotrogira i Kraljevice – u koje bi uložio 200 milijuna eura, pa čeka ne bi li hrvatska administracija konačno dovršila kupoprodajni proces, koji je započeo prije više od dvije godine.

Nekako se s vremenom održavanja foruma i odlaskom CMC-a iz Siska poklopila i vijest da je za kraj listopada oglašena prodaja imovine Željezare Split u stečaju, koja ne radi pune dvije godine, otkada je Hrvatsku napustio još jedan strani investitor, njen vlasnik, poljski Zlomrex. Više od 400 radnika otada je nebrojeno puta slalo svoje sindikaliste u Zagreb, pa i štrajkalo glađu, no proizvodnja više nije bila pokrenuta. Iako je ova Željezara znatno manji zalogaj od sisačke, do danas se nije našao ulagač, a dogodi li se isto i u Sisku, Hrvatska će ostati bez crne metalurgije, a istovremeno godišnje uvozi preko četiri milijarde kune željeza i čelika i još toliko metalnih proizvoda.

Popijačevi neuspjesi

Posljednje dvije godine Popijač je ministar gospodarstva, a Milošević potpredsjednik za investicije skoro godinu dana, pa im nije uspjelo dovesti u Split novog ulagača. Stoga je ipak uputno s ozbiljnom rezervom dočekati optimizam koji šire oko pronalaska investitora koji će spasiti radnike sisačke Željezare. Popijač nije uspio pronaći rješenje ni za Dioki, oko kojeg se posljednjih mjeseci naročito trsi, pa za neuspjeh optužuje nerazumnost Diokijeva vlasnika Roberta Ježića, aktera kriminalnih transakcija povezanih s bivšim premijerom Ivom Sanaderom.

Osim spašavanja posustalih tvrtki, čija je lista poduža, još je niz krupnih pitanja s kojima se u posljednje dvije godine morao suočiti ministar Popijač. Trebao je, primjerice, nagovoriti MOL, mađarskog investitora u Ini, da pristane na izmjenu spornog dioničarskog ugovora, no kako mu to nije pošlo za rukom, Vlada Jadranke Kosor posegla je za promašenim pokušajem donošenja zakona kojim bi se vlasništvo u Ini ograničilo na ispod 50 posto dionica, a koji se slomio čim su ga recenzirala gospoda iz Bruxellesa.

Drugi težak Popijačev neuspjeh bio je pokušaj da donese izmjene Zakona o radu, na tragu poduzetničkih zahtjeva o kresanju javne potrošnje kakve je zagovarao dok je, prije no što će biti postavljen za ministra, bio direktor Hrvatske udruge poslodavaca (HUP). Ušao je zbog toga u žestoki sukob sa sindikatima i bio poražen, a zajedno s izmjenama Zakona o radu time je do kraja mandata aktualne Vlade bila pokopana i svaka druga ideja o provođenju “bolnih rezova”. Možda su predložene izmjene spomenutog Zakona ušle u to osjetljivo područje na pretjerano slonovski način da bi uopće bile provedive, no zadatak koji je Popijač svakako morao napraviti, a još nije, jest restrukturiranje brodogradilišta, odnosno njihova privatizacija.

No ni taj proces u dvije godine njegova mandata nije dovršen. Navozi su u međuvremenu opustjeli, a nakon što su ponude Danka Končara i drugih interesenata prošle verifikaciju Europske komisije i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, nacrti kupoprodajnih ugovora Končaru su počeli stizati tek ovog tjedna, dok je ugovor nešto ranije stigao samoborskom DIV-u, koji želi preuzeti Brodosplit. Iz njihovih reakcija na prispjele nacrte ugovora, u kojima su im neke od ključnih odredbi neprihvatljive, a svaka bitna izmjena zahtijeva novo odobrenje Europske komisije, može se zaključiti kako će proces privatizacije škverova potrajati još dobrano iza parlamentarnih izbora.

Katalog propuštenih šansi

Za razliku od Popijača, Milošević je u Vladu došao prekasno da bi po svijetu lovio investitore za preuzimanje škverova, a po općoj ocjeni prekasno i da bi postigao bilo kakav opipljiv učinak. Njegov zadatak bio je da privuče investitore i pokrene projekte, a kada se u siječnju ove godine pojavio s katalogom investicija, donio je popis koji je Vlada predstavila četiri mjeseca prije njegova dolaska. Bez daljnjeg, posao sistematizacije projekata nešto je što je trebalo obaviti, no time je tek nastao katalog HDZ-ovih propuštenih šansi. Milošević je većinu vremena proveo u pripremama, a od opipljivih rezultata, koji se ne svode samo na to da se Vladu dovodi u vezu s rijetkim privatnim projektima koji se unatoč svemu odvijaju, može se pohvaliti tek s nekoliko raspisanih natječaja, poput onih za Zračnu luku Zagreb ili Brijuni rivijeru, čiji je ishod neizvjestan.

Miloševićeva jednogodišnja investicijska ofenziva tako je svoj veliki finale imala u spomenutom investicijskom forumu, na kojem su on, Popijač i premijerka Kosor nastojali buditi optimizam gradeći dojam da su okupljeni ulagači, od kojih se mnogi prije svega moraju brinuti da im ne propadne ono što su ovdje već uložili, spremni sasuti milijarde u Hrvatsku. Kao što je rekao Milošević, cilj tog foruma je ostvaren, a to je da se investitorima pošalje poruka o poželjnosti Hrvatske za ulaganja. Dakle, ništa konkretno, jer konkretno bi trebalo doći tek nakon izbora.

Pitanje je što će Đuro Popijač i Domagoj Ivan Milošević moći reći da su postigli otkako su ušli u Vladu, osim što su se uskoro potom učlanili u HDZ i, čini se, osigurali si dovoljno visoka mjesta na listama da se nakon izbora ugodno smjeste u saborske klupe. Sa stranačkim stažem od svega godinu dana Popijač je dogurao čak do HDZ-ovog koordinatora u jednoj od izbornih jedinica, a čini se da je i Miloševićev unutar saborske kvote, s obzirom na to da revno obilazi izborne jedinice predstavljajući HDZ-ov program.

Moglo bi se ipak reći da u Miloševićevom slučaju saborska fotelja i nije neko postignuće, jer je vlasnik relativno velike tvornice vatrogasnih aparata Pastor i nekih drugih tvrtki, pa ta vrsta uhljebljenja ne izgleda kao nešto što bi zadovoljilo njegov apetit. Ipak, kako je u prošlom broju objavio “Večernjakov” tjednik “Forum”, Milošević je za kratkog mandata postigao još nešto. Suvlasnik je tvrtke Cargo Centar Zagreb, koja je nositelj projekta gradnje velikog distributivnog centra u Dugom Selu, vrijednog 230 milijuna eura, a koji bi se trebao graditi na zemljištu što ga je ista ta Vlada čiji je Milošević potpredsjednik za investicije, ustupila Gradu Dugom Selu. Iako je ovdje riječ o jednom vrlo konkretnom investicijskom projektu za koji je višestruko zaslužan, Milošević si ovaj put za to ne prisvaja zasluge kako bi spomenom listu mogao odgovoriti da u tome ne vidi sukob interesa.

Muke po ministru

Što se tiče Popijača, mediji dosad nisu otkrili neko slično postignuće za njegova ministarskog mandata. Postojala je, doduše, mogućnost da se okoristi kada je zajedno s Miloševićem i ministricom financija Martinom Dalić bio u timu koji je s bankama dogovarao model za olakšavanje otplate kredita u švicarcima, s obzirom na to da je i sam 2007. godine podigao kredit od 507.000 franaka, pa mu je zbog divljanja tečaja rata dobrano premašila iznos ministarske plaće. Zanimljivo, 194.000 franaka posudila je 2008. i supruga drugog Vladina pregovarača, Miloševića, no ne može se reći da su se on i Popijač poslužili pregovaračkom pozicijom da bi si olakšali otplatu kredita, jer model kakav su dogovorili s bankama nikome nije bio od pomoći.

Ipak, za Popijača bi se moglo reći da mu je buduća saborska fotelja zadovoljavajuće postignuće za ministarskog mandata. On je čovjek koji je veći dio karijere proveo u tuđoj službi, najprije u državnoj agenciji Fini (nekadašnji ZAP, odnosno SDK), za koju je u Bjelovaru počeo raditi još 1984. godine, da bi 1993. došao u Zagreb, pa 2001. postao njen glavni direktor, tada kao čovjek HSS-a, koji je u to vrijeme bio dio SDP-ove koalicije. Nakon pada vlade Ivice Račana, Popijač se skrasio kao direktor HUP-a, gdje ga se smatralo čovjekom Ivice Todorića, a s te je pozicije dospio izravno u Vladu kako bi rješavao goruće probleme privrede.

Do parlamentarnih izbora preostalo je manje od šest tjedana, a čini se da se problemi samo gomilaju, pa što izbori prije dođu, to bolje. Drugi će morati naći rješenje za opću nelikvidnost, za Željezaru Sisak, Dioki i ostale ugrožene tvrtke, izboriti se s Mađarima oko Ine, dovršiti prodaju škverova, suočiti se sa sindikatima oko radnog zakonodavstva, doći do načina da privuku investitore u još nerazrađene velike projekte. Odlaskom u Sabor, gdje je posao dobar, a para laka, Popijač će se riješiti svih tih stresnih ministarskih muka.