Jedan čovjek, jedan Puhovski

“Aktualna pitanja zaštite nacionalnih manjina u RH” naziv je tribine što je u sklopu 15. Etno smotre proteklih dana održana u Rijeci. Na višesatnoj su tribini sudjelovala eminentna imena iz svijeta politike, prava i filozofije, no na kraju je svedena na pitanje srpanjskih odluka Ustavnog suda o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Ton raspravi dao je predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, koji je istaknuo kako je Ustavni sud svoje odluke donio osam dana nakon odlaska sudaca na ljetni raspust te nekoliko tjedana nakon što je Hrvatska zaključila pregovaračko poglavlje o pravosuđu i vladavini prava, čime se, zapravo, i konačno kvalificirala za završetak pregovora o ulasku u EU.

Ustavno-pravni fiškaluk

– Meni je sasvim jasno da se Ustavni sud oglasio tek onda kada je procijenjeno da će njegove odluke Hrvatskoj nanijeti najmanju štetu, ali uopće nije vodio računa o tome kako će u cijeloj priči proći nacionalne manjine, kao što o tome ni dotad nije vodio računa – naglasio je Pupovac, a potom se osvrnuo i na same odluke.

– Odredba Ustavnog suda protuustavna je zato što je suprotna čl. 5 Ustavnog zakona o provedbi Ustava, koji kaže da se Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor može mijenjati najkasnije godinu prije održavanja izbora. No, Ustavni je sud, u najboljoj maniri tipičnoga hrvatskoga ustavno-pravnog fiškaluka, sebi nekoliko mjeseci ranije jednim mišljenjem omogućio da to može promijeniti. Nažalost, nitko (ni predsjednik države, ni saborski zastupnici, ni dobar dio javnosti), osim nas predstavnika nacionalnih manjina u Saboru, nije pokazao naročiti sluh i založio se da za sve u Hrvatskoj vladaju ista pravila. A sada ne vladaju i stoga jer se nije smjelo mijenjati nešto što će utjecati na karakter općega izbornog tijela, na biračka prava hrvatske dijaspore, ali se, eto, smjelo ono što se tiče nacionalnih manjina. I zato te odluke smatramo ne samo protuustavnima nego i diskriminatorskima. A ustavnopravni stručnjaci u Hrvatskoj ne bave se odlukama Ustavnoga suda, nego nama drže lekcije jesmo li korumpirani ili nismo, ulazimo li u političke trgovine ili ne, jesmo li grbavi ili nismo… O tome koliko je grbav Ustavni sud, ti časni profesori po hrvatskim sveučilištima uopće ne govore. Možda zato što bi tada vidjeli kolika je njihova grba – rekao je Pupovac i dodao kako je Ustavni sud zapravo derogirao Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. koji, ustvrdio je, cijelo vrijeme nitko ni ne primjenjuje, ni Sabor, ni ministarstva, ni općine i gradovi, pa ni sam Ustavni sud.

Profesor političke filozofije Žarko Puhovski smatra da je rasprava o odlukama Ustavnog suda zapravo rasprava o skupini načela bez kojih demokratski poredak, ili sustav općenito, ne može funkcionirati.

– Ono što se posljednjih mjeseci događa za mene je obična politička katastrofa, jer jedino u čemu se, kada govorimo o konkretnom primjeru, Sabor suglasio, jest povreda temeljnog načela demokracije, a ono glasi “jedan čovjek, jedan glas”. Bez toga naprosto nema demokracije i tko god misli drukčije, protivnik je demokracije – uvodno je rekao Puhovski i tako bacio rukavicu u lice Pupovcu i ostalima koji misle kao on.

Nakaradna situacija

Postoje razlozi, nastavio je Puhovski, da se demokracija ograniči, a oni mogu biti moralne, povijesne ili ekonomske naravi, ali u ovoj situaciji mora se postaviti pitanje koje su teške argumentacijske strategije koje opravdavaju nijekanje tog temeljnog načela demokracije. Onog časa kada je realna ugroza manjina prestala, netko se sjetio štititi ih, onog časa kada su se pozicija i opozicija mogle usuglasiti, postavlja se pitanje po čemu su to pripadnici nacionalnih manjina ugroženiji od nezaposlenih, umirovljenika ili invalida.

– Prema kojoj bi to moralnoj argumentaciji netko tko pripada etničkoj manjini imao neko pravo koje nema neki pripadnik neke druge manjine, recimo manjine životnoga stila? – upitao je Puhovski, posebno ističući Rome kao doslovno jedinu političku, kulturnu, socijalnu, pa i “higijensku” manjinu.

– Nigdje u svijetu ne niječe se načelo “jedan čovjek, jedan glas”. Situacija je jednostavna, jer da Ustavni sud nije reagirao, 4. prosinca na izborima imali bismo četiri vrste prava glasa: ono hrvatskih državljana, pa hrvatskih državljana koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, zatim pripadnika nacionalnih manjina kojih ima manje od 1,5 posto i, na kraju, onih kojih ima više od 1,5 posto. Tvrdim da se na taj način ne mogu održati demokratski izbori, a mi već danas imamo situaciju da jedan saborski zastupnik iza sebe ima 45 puta ili 4.500 posto manje birača od ostalih, a ima jednaka prava u Saboru, i to je pravo moralno pitanje. Više je nego legitimno upitati se ima li takav zastupnik pravo na poziciju jezička na vagi u donošenju nekih fundamentalnih i vrlo bitnih odluka ili zakona u Saboru – rekao je Puhovski. Po njemu, takvim bi zastupnicima trebalo uvesti određena ograničenja, recimo gubitak prava glasa kod glasanja o povjerenju Vladi, opozivu predsjednika države i budžetu.

– U nas vlada nakaradna situacija u Saboru, pri čemu je cijena takve privilegije, a ovdje jest riječ o privilegiji, svojevrsni politički striptiz u kojem pripadnik nacionalne manjine pred glasačkim odborom mora javno istaknuti pripada li kojoj manjini ili ne i želi li glasati na “normalnoj” listi ili onoj “njihovoj” – ustanovio je Puhovski.

– Mislite li da smo mi htjeli taj politički striptiz? Mislite li da smo mi željeli takvu segregaciju i da je to naša volja? Zar smatrate da je zastupnik Nazif Memedi zaslužan za broj Roma u Hrvatskoj i da on ne bi volio biti biran sa 16.000 tisuća glasova kao prosječni zastupnik? Molim vas, nemojte vrijeđati – odgovorio je Pupovac.

Nečista savjest

Puhovski je potom zaključio kako bi Hrvatska svakako trebala imati nečistu savjest zbog svega što je nacionalnim manjinama činjeno posljednjih 20 godina, ali i da se ta nečista savjest ne može sprati izbornim sustavom.

Elvio Bakarini s riječkog Filozofskog fakulteta mišljenja je da se dvostruko pravo glasa može braniti i da se na načela, pa i na ono “jedan čovjek, jedan glas”, ne može gledati apsolutno i to upravo radi bolje zaštite načela jednakosti.

– Niz je primjera kojima možemo obrazlagati tezu da nije dobra ona demokracija koja se svodi na puko nadglasavanje, nego su najbolje one demokracije koje se razvijaju na temelju zastupanja svih glasova u smislu slobode glasnog izražavanja mišljenja i iznalaženja najboljih razloga i, posljedično, najboljih rješenja. I, naravno, sada treba postaviti pitanje zašto baš nacionalnim manjinama omogućiti takve privilegije. Osnovni je odgovor: potrebe tih manjina su sustavne. Ne tiču se samo pojedinih fragmenata života nego života u cjelini i to je ono što nacionalnu pripadnost razlikuje od ostalih – zaključio je Bakarini.