Lažna dilema

Postoji moment istine u desničarskom plašenju EU-om kao nekom novom Jugoslavijom koja će nas doći glave. No, tom momentu odmah je dodano i vječno stanje – a ne više moment – mržnje na svaku međunarodnu federaciju koja je ikad postojala. Moja nacija – bila u pravu ili u krivu – to je sva mudrost takvog autističnog samozatvaranja. Takvi, dakle, ne razlikuju Jugoslaviju u posljednjim godinama njene dekadencije – kada joj federativnost nije više bila prednost, već put u pakao popločen lošim međurepubličkim namjerama – od socijalističke federativne republike, koja je decenijama bila odličan okvir za razvoj svih njenih naroda. Pa čak ne vide očito: da je njihov “izabrani” narod tada bio najbliže ideji povijesnog subjekta, što “osamostaljenjem” nije ni zadržano, a kamoli da je nadmašeno.

Mi koji smo danas radikalno kritični spram projekta EU-a našli smo se – različito od stanja u državama koje zlikovci, domaći i strani, prije 20 godina nisu učinili raspadnutima – u dvostruko nezahvalnoj ulozi. Ukopani, moramo i dalje braniti neke od bitnih socijalističkih tekovina jedne države koju su naši, sada navodno evropski integrirani vođe, razorili. A s druge strane, moramo još i tim razoriteljima, onima koji su se decenijama hranili šovinističkim i rasističkim “negativitetom”, osporavati sada samododijeljenu novu, napokon “pozitivnu” graditeljsku ulogu. Ulogu integratora u nekakvo međunarodno udruživanje. Zato naši kritičari – oni koji nisu ni lijevo ni desno, već uvijek u srcu vladajućeg sistema – i likuju podmećući kako su desnica i ljevica zamijenile mjesta. Pa su, dakle, jednake – nepovijesne. Jer sada ljevičari trebaju neku konceptualizaciju pojma naroda, ne bi li gradili nove narodne frontove, nova savezništva “gubitničkih” klasa protiv “vladajućih” u svojim novonametnutim zemljicama. Dok desničari, oni na vlasti, a ne na ulici, uživaju u trenutku svoje sveevropske, “međunarodne” dominacije.

No, taj obrat zavarava. Nema ničega uistinu internacionalnog u globalnoj povezanosti svjetske buržoazije i njenih pomoćnika i izvršitelja. A borba radništva, i kada je nacionalna po svojoj formi, uči nas Komunistički manifest, ona to NIJE i po svome sadržaju! Radničke klase današnjice – potpuno jednako kao i one jučer – jedina su istinska internacionala, sposobna pokrenuti još jedno odumiranje: osim država, nacionalnih i višenacionalnih jednako, i ono nacija, pa i rasa!

Zato je dilema koja se u sadašnjoj krizi EU-a postavlja, da evropske države treba biti više, da ona treba imati više ovlasti ili je, ostane li ovakva kakva je sada, vrlo brzo više neće biti – lažna dilema! Kao i u slučaju tužnoga kraja Jugoslavije, ne radi se tu primarno o pitanju kvantitete, količine – koliko Evrope? – već prvenstveno kvalitete. O kakvoj, kojoj i čijoj Evropi mi govorimo? Sada kada iza slika sve manje spektakularnih sastanaka moćnika, prije svih Angele Merkel i Sarkozyja, saznajemo o novim i novim javnim i tajnim dogovorima, za spašavanje eurozone danas, za nešto drugo sutra, sve je jasnije da godinama spominjani evropski demokratski deficit počinje davati ogromne plodove. U naslovima medija povezanim s donošenjem ekonomskih mjera nazvanih “Six Pack”, a koji govore o “tajno izglasanoj ekonomskoj diktaturi”, neistina je samo da je ona više bilo kome tajna. Ako je Evropska komisija, na čelu s Barrosom, dobila pravo odlučivati o proračunima zemalja članica, politici zapošljavanja, odnosno otpuštanja radnika, dijelovima porezne politike i sl., onda ne samo da su države članice, i one koje bi to htjele postati, svoj sada ekonomski suverenitet podijelile s Bruxellesom, što nije novost, već su obesmislile i stranačku politiku, do razine razvlaštenih parlamentarnih predstava, nacionalnih ali i evropskih, za sve manje zainteresiranu publiku.

Pišući i prije obznanjenog problema s ekonomskim mjerama koje donosi “Six Pack” o dilemi između više ili manje “Evrope”, grčki ekonomist Yanis Varoufakis odmah je dao do znanja da je to još samo lažna dilema. EU kao sustav koji nije zamišljen za rješavanje ekonomskih kriza koje nas potresaju posljednje tri-četiri godine, neće se u ovoj trci s efektima krize spasiti jačanjem evropske federacije. Najgori aspekt te federalne opcije je, tvrdi Varoufakis, što je ona samoporažavajuća. Način da se spašava federacija, vidimo to na zadnjem primjeru povećanja ovlasti Evropske komisije oko “Six Packa”, jest da se ona samoukida! Zašto je tome tako? Pa zato što je ta trka između sila koje jačaju i sila koje dezintegriraju EU za EU vjerojatno već izgubljena. Koliko god brzo mi trčali prema federalističkim rješenjima, kriza će nas pretrčati. Eurozona će prije kolabirati negoli što se države članice konstruktivno dogovore oko novog osnaženja glavnih ugovora. Ako se ti novi ugovori i dogode, kao i u slučaju jalove rasprave o federativnoj pretvoreno u konfederativnu Jugoslaviju, neće biti dovoljno zajedničkog sadržaja koji će se moći federalizirati.

Tome postoji i drugi razlog, nastavlja grčki ekonomist: federacija je, kao oblik zajedničke države, suviše važna stvar da bi bila podređena nekakvoj vatrogasnoj, ad hoc borbi oko spašavanja velikih evropskih banaka i činjenja javnih dugova “održivim”. Umjesto toga, Varoufakis predlaže projekt jedne “decentralizirane evropeizacije”, koja obuhvaća tri sfere koje bi imalo smisla integrirati i “evropeizirati”. To su: 1) zajednički menadžment postojećih javnih dugova; 2) zajednički bankarski sektor; 3) zajednička investicijska politika. Tako bi “naši” dugovi, “njihove” banke i “tko zna čije” investicije, svi napokon postali problemi sviju nas – Evropljana. Zamislimo Evropsku investicijsku banku koja osigurava da se evropski viškovi vrijednosti investiraju u profitabilna poduzeća, tamo gdje ona nedostaju. Zamislimo da Evropska centralna banka racionalno upravlja postojećim, sada evropskim, dugom. Ne tako što će otkupljivati dijelove dugova pojedinih država članica ili što će štampati nove eure, već tako što će posredovati između međunarodnih investitora i država članica. Zamislimo novi evropski ugovor o financijskoj stabilnosti, kojim bi se banke držale u kontroli i dokapitalizirale samo kada je to nužno i ekonomski svrhovito.

Zamislimo – i vidjet ćemo da Evropa već ne postoji. Ostaje samo visiti u zraku pitanje tko će i kako ući u taj “ispražnjeni” prostor, koji nikakva privremena diktatura Evropske komisije ne može ispuniti?