“Marijine” su imale sreće

Film “Marijine” svojevrsna je dokumentarno-igrana mjuzikl-komedija u kojoj tri sestrične – Nina, Željka i Danira – pozivaju tipično netolerantne stanare jedne sasvim obične riječke zgrade na druženje povodom sjećanja na njihovu nekadašnju susjedu i prijateljicu, sada pokojnu Mariju Violić, inače baku protagonistica. Prije no što šaroliko društvo uroni u patetične i lažne sentimente, film se pretvara u pravi reality show, uz performans unajmljenih, gostima nepoznatih muzičara, češke dance-electro-trash grupe Midi Lidi. Cilj okupljanja je neispunjena obveza obitelji prema preminuloj.

Nedavno premijerno prikazan na ZFF-u, film “Marijine” bio je povod za razgovor s glumicom Ninom Violić, jednom od glavnih protagonistica ovog ostvarenja i inicijatoricom njegova nastanka.

Može se i bez love

Film “Marijine” svojevrstan je hommage životu vaše bake, ali i još jedan vaš uspjeli umjetnički eksperiment?

– Već godinama sve što radim na ovaj ili onaj način ima veze s mojim privatnim životom,  sve je uvijek nekako duboko intimno. Moja rodica Željka Sukova, koja je film režirala, dolazi iz likovnog svijeta, a baka ju je na neki način inspirirala i prije nego što je otišla u Prag, još dok je studirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti: prvi su njeni radovi bili potaknuti bakinom sljepoćom, pa ne čudi što je tu temu izabrala za svoj prvi film. Osim nezaboravnog tuluma nakon bakina pogreba, za to su bile presudne snimke koje je naš djed napravio svojom “superosmicom”. Ti njegovi kadrovi, poetika njegove ruke, to je potpuno suludo; ritam i fokus koji je kamerom birao za vrijeme naših obiteljskih proslava pružili su nam mogućnost da zavirimo u intimnu priču.

Kako ste se odlučili za dokumentarni prikaz i kako ste se snašli u ulozi producentice filma? Vidite li sebe i u drugim, ne nužno umjetničkim poslovima?

– U producentskom poslu se ne vidim. Sve poslove oko filma odradili smo sami samo zato što nismo imali love. Tako je Željkin muž, redatelj Aleš Suk, snimao, montirao, miksao, prebacivao film i radio postprodukciju slike, ukratko, napravio je desetak poslova i još u  “Marijine” ulupao lovu koju mu je mama stavila na štednju. S druge strane, uspjeli smo za  10.000 kuna snimiti film koji će ove i iduće godine proputovati svijet. Znači, može se.

Kritike su pozitivne, a potvrđuju ih i nagrade. Je li to znak da “klansko-prijateljski” odnosi i sustav vrijednosti napokon napuštaju domaću scenu?

– Bilo bi mi drago da u Hrvatskoj bude hvalospjeva kao u Torontu i Karlovym Varyma. “Variety” je objavio genijalnu kritiku, ponosni smo na nju. Nama, na svu sreću, nije presudno što će pisati domaća kritika, ali znam za filmove koje je kritika zakopala, pa ovdje nisu ostvarili nikakvu gledanost, a nisu imali sreće ni s festivalima. To je grozno, nedopustivo je da država potroši toliku lovu na proizvodnju filma, a onda se kasnije uopće ne brine hoće li ga tko gledati. Danas su ionako jedini kriteriji gledanost i PR. Mi se neprekidno borimo protiv takvog sustava vrijednosti.

Rafalno i raspadnuto

Što mislite o financiranju filma u Hrvatskoj, toj u suštini vrlo neravnopravnoj i  nepoštenoj raspodjeli novca i favoriziranju određenih redatelja? Kada će se u tom segmentu kulturne politike nešto promijeniti?

– Već se promijenilo, vjerujte. HAVC radi svoj posao za sve nas. Prije tri godine prestala je politika dodjeljivanja velike love nedodirljivima, puno je mladih ljudi dobilo priliku. Najvažnije su se promjene posljednjih godina dogodile kod prvih filmova: upravo je HAVC u Berlinu prikazao “Marijine”, a onda je stigao poziv za glavnu konkurenciju na Hot Doxu. U  trenutku kada smo film konačno montirali na ovu minutažu, nismo pojma imali što i kamo s njim. Mogli smo sjesti i kukati da nismo dobili dovoljno novca, svađati se s medijima i potpirivati ratove, ali nismo. Bilo nam je zabavnije uzeti kameru i snimati. A imali smo sreće: dobili smo genijalan materijal od kojeg je nastao “dugi metar”, što nam u početku nije bio cilj.

Što vam, u odnosu na početke karijere, danas znači gluma? Kako je bilo na filmu izložiti svoj privatni život? Jeste li uopće stvorili neki odmak?

– Moji su se stavovi oko glume već nekoliko puta u životu drastično promijenili, ali najvažnije je to što se promijenio i moj odnos prema glumi. Prije je to bila neka igra, ispitivanje granica, a sad je to zaista moj poziv. I baš me briga što to zvuči ozbiljno i ne više tako cool. A s izlaganjem privatnog života nikada nisam imala problema, to sam unazad deset godina u kazalištu, naročito u &TD-u, toliko često radila da mi je u jednom trenutku čak i dodijalo. Bilo je predivno baviti se susjedama, pričom, sinopsisom koji je napisan u sedam rečenica, predmetima, kostimima, pićem, hranom, vodila sam računa o svemu tome, osim o sebi. Zato sam i zadovoljna: mrzim u filmu vidjeti sebe u kadru u kojem nešto hoću.

Pored stalnog angažmana u ZeKaeM-u, kakvo biste kazalište voljeli raditi? Kojoj se vrsti uloga veselite?

– Željela bih uskoro raditi neki težak monolog iz zajebane literature, recimo B. M. Koltesa ili Jeana Geneta. Radila bih ponovno Sarah Kane, Elfriede Jelinek, Igora Rajkija… nešto rafalno i raspadnuto.