Marksizam za ponavljače

Dirljivo je bilo pratiti najeksponiranije domaće kolumniste u danima nakon globalnih prosvjeda 15. oktobra, kada je sintagma “kraj kapitalizma” pripuštena na tržište medijski potrošivih ideja, socijalizam se, nakon dvodesetljetnog jednokolumnoumlja, iznenada prometnuo u uvjerljivu alternativu aktualnom sustavu, a Karl Marx bio jednoglasno inauguriran u najreferentnijeg teoretičara današnjice, bez kojeg orijentiranje u političko-ekonomskim zavrzlamama tranzicijske zbilje postaje unaprijed izgubljenim pothvatom. Dirljivo, jer svi su ti profesionalni komentatori medijskih ciklusa stvarnosti Marxa i marksističke autore, čini se, posljednji put prelistali još tamo krajem osamdesetih, u međuvremenu temeljito zaboravili, pa sada, nakon što pobuna s Wall Streeta i njezin svjetski odjek potvrđuju pomicanje koordinata političke rasprave ulijevo i nakon što su zapadni magazini nametnuli neke nove stare teme, domaći se kolumnisti, nezgodno prikliješteni zahtjevima medijske pomodnosti, dovijaju i naprežu ne bi li iz davne prošlosti vlastitog intelektualnog razvoja iscijedili pokoji upotrebljiv naslov ili pojam. Pa nabadaju, onako po sjećanju, abecedu marksističke misli: malo o sredstvima za proizvodnju, malo o višku vrijednosti, malo o proletarijatu…

Razmetanje neznanjem

Davor Butković, tako, u tekstu “Kraj kapitalizma? Ne, trijumf!” (“Jutarnji list”) uspijeva iz voluminoznog Marxova opusa prizvati tek definiciju po kojoj se u kapitalizmu sredstva za proizvodnju nalaze u privatnom vlasništvu. Ono što slijedi argumentacija je utemeljena na prekjučerašnjim vijestima o globalnom širenju kapitalističkog sustava (doznajemo, između ostalog, i tako aktualne podatke poput onoga da su – iznenadit ćete se – “Rusija i Kina danas bitno kapitalističke zemlje”), na prozivanju svakog povoda za društvenu pobunu aberacijom inače besprijekornog sustava – bila riječ o ekonomskoj krizi ili o autoritarnom modelu kineskog kapitalizma – i tako dalje, i tako dalje, sve dalje od Marxa i još dalje od elementarne logike… Jer trebalo bi, primjerice, uzeti u obzir da je spomenuti kineski model trenutno uvjerljivo efikasniji od zapadnih, što ga – barem dok dokaze o poželjnosti kapitalizma izvodite ex post facto, iz njegove učinkovitosti, kao što to čine i Butković i većina zagovornika statusa quo – skupa s jednopartijskom vlašću i suženim radničkim slobodama valjda čini paradigmom sustava, a ne njegovom malformacijom.

Ali dobro, to je samo jedan u nizu argumentacijskih raskoraka teksta; pitanje na koje je kudikamo teže odgovoriti glasi: zašto se, kvragu, u sve to uopće moralo uvlačiti nesretnog Karla, i to na ovoj početničkoj razini “privatnog vlasništva” i “sredstava za proizvodnju”? Zar se do istih tanašnih zaključaka o globalnoj dominaciji kapitalizma nije moglo doći na temelju bilo kakve definicije tog sistema ili – s obzirom na teorijske dosege kolumne – bez ikakve definicije? Zar je Marx zbilja postao tako en vogue da ga se ne može izbjeći čak ni onda kada za njim nema nikakve potrebe dohvatljive razlozima zdravog razuma?

Čini se da je tako: spominje ga, eno, i Ante Tomić u “Slobodnoj Dalmaciji” (tekst “Ljudi moji, propade nam kapitalizam”), uglavnom da bi zahvalio svom nekadašnjem sveučilišnom profesoru Mislavu Kukoču jer ga ovaj, krajem osamdesetih, na faksu nije gnjavio izvornim Marxovim knjigama, nego mu je u obaveznu lektiru iz marksizma stavio samo trotomne “Glavne tokove marksističke misli” Leszeka Kolakowskog, u kojima je studentima fino – i pravodobno, taman uoči žuđenih demokratskih promjena – objašnjeno kako Marxova misao izravno i neizbježno vodi prema “gulazima, golim otocima i poljima smrti”. Tomiću je, čini se, otkad je profesorovom ideološki programiranom benevolencijom pošteđen čitanja napornih knjižurina, ostala navika da ponosno dijeli s javnošću uvide u vlastito neznanje: u istom nas tekstu obavještava i kako je u međuvremenu zaključio da s tim marksizmima i socijalizmima stvari možda ipak stoje nešto bolje, a poziva se pritom na nedavni bestseler Terryja Eagletona, uz malu ogradu: “Eagletonovu ‘Zašto je Marx bio u pravu’ nisam čitao, ali svi tvrde da je izvrsna.”

Kolumnistička internacionala

Ima, doduše, i ambicioznijih pokušaja od razmetanja popisom nepročitane literature ili sricanja osnova marksističke terminologije: Renato Baretić se u “Nacionalu” (tekst “Ustajte prezreni na svijetu”) prisjeća dijalektičke figure o kriminalu koji pokreće društveni napredak iz “Teorija o višku vrijednosti”, ali odatle uspijeva doći tek do zamornog refrena prošlosezonskog šlagera o nesposobnosti današnjih prosvjednika da artikuliraju jasne političke zahtjeve. Ako se taj prigovor donedavno i moglo ozbiljno shvatiti, sada, kada smo vidjeli kako društvena i politička zbivanja artikuliraju oni koji su za to plaćeni, on postaje prilično deplasiran. Naspram refleksnog grupnog povratka ovdašnjih opinion-makera u godine kasnog socijalizma i vlastitih ranih intelektualnih jada, naspram njihova prostodušnog uvjerenja da o kapitalizmu sada i ovdje ima smisla govoriti na osnovu mutnih prisjećanja na kampanjski spremljene fakultetske ispite otprije dva ili tri desetljeća, čak i lapidarne parole s prosvjedničkih transparenata, naime, djeluju kao minuciozni politološki elaborati.

Na sreću, spontano je okupljanje Kolumnističke internacionale donekle opravdano ponekim ozbiljnijim ili, barem, duhovitijim tekstom – mislim prvenstveno na Borisa Dežulovića u “Globusu” i Marinka Čulića na T-portalu – pa, pribrojimo li im nedavni korčulanski skup o “Praxisu”, niz recentnih znanstvenih studija o jugo-socijalizmu i veliku izložbu o istoj temi koju upravo priprema zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, postaje očit pomak u režimu kolektivne percepcije: što god mislili o sudbini kapitalizma, naime, ne možete previdjeti da barem napuštamo ono razdoblje njegove neupitnosti uokvireno poznatom šalom Fredrica Jamesona po kojoj je kraj kapitalizma postao teže zamisliv od smaka svijeta. A ako je cijena koju treba platiti da bi se vladajući sistem podvrgnuo javnoj raspravi šalabajzanje ponekog kolumnističkog ponavljača povijesti marksizma, neka tako i bude: barem smo, evo, dobili sasvim originalne dokaze stare Marxove teze da se ponavljanje povijesti, hoćeš-nećeš, na kraju uvijek pretvori u farsu.