Mučan hod kroz institucije
Sve je bilo dobro prošlog vikenda u zagrebačkom Musikvereinu: svečano osvjetljenje, gužva ispred ulaza zbog reportažnih kola HTV-a, opuštena atmosfera publike bez retoričkih ukrasa političke birokracije, puno mladih i zainteresiranih bez roditeljske pratnje, baš diskretno šarmantno. Program Festivala je, iako u svega tri večeri, sastavljen pomno i s dramaturgijom koja jamči spektakularan razlog za povratak sljedeće godine. Dvořákov Klavirski kvintet br. 2 u A duru, kao posljednju točku festivala, svirali su briljantni muzičari Susanna Yoko Henkel i Boris Brovtsyn na violinama, Guy Ben-Ziony na violi, Jing Zhao na violončelu i Gabriela Montero na klaviru. Pijanisticu Laumu Skride i klarinetista Chena Halevija pamtit ćemo pak po iznimnom tonu čitave godine, do njihova pretpostavljenog povratka na istu pozornicu.
Šesti po redu Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe ili, kraće, Zagreb kom, uspio je na svim umjetničkim – estetičkim i etičkim – razinama i načelima. Kraj osvrta. Kome je stalo, a nije sudjelovao u publici, neka piše Službi za gledatelje HTV-u da u što pristojnije vrijeme objavi čitave (!) snimke koncerata, a usput može na YouTubeu provjeriti festivalsku “arhivu” koju je vidjelo više od sedam stotina tisuća duša.
“Nedovoljno hrvatski”
Glazbena kritika komornog muziciranja ionako je slab, gotovo oksimoronski pojam, jednima teološka disciplina, drugima povod za raspravu o kulturnim identitetima, trećima okidač za kunsthistoričarski pozitivizam i tome slično. Ovom prilikom, ipak, ne mičemo se dalje od pojma i uloge zagrebačkog Musikvereina ili Hrvatskog glazbenog zavoda iz 1827. godine, kao najstarije glazbene institucije u zemlji.
Doselivši se u grad prije sedam godina, Zagreb kom su osnovali supružnici Susanna Yoko Henkel i Dalio Despot s jednostavnom i strogom idejom: dovest će samo one muzičare koje smatraju najboljima, probudit će mlohavi život domaće glazbenokomorne scene. I, šestogodišnja festivalska povijest je pokazala, uspjeli su onako kao što je Zagreb Dox uspio podići dokumentarce na pijedestal vrijednog a ne tek sekundarnog i bastardnog filmskog rada; postali su kvalitetna kulturna činjenica izvan državnih granica, šminkerski must i lokalnopolitički “palac gore” u istom paketu.
Istina, u sva su festivalska izdanja uložili većinom vlastiti novac, ali se financijska podrška resornog ministarstva i grada godinama povećavala, bildao se optimizam napretka. Nitko nije previše mario za kuloarske socijalne disonance: domaći glazbenici su uglavnom u širokom luku izbjegavali Festival, čitavo se vrijeme nešto kavanski muljalo o “nedovoljno zagrebačkom”, a onda i “nedovoljno hrvatskom” festivalu. Recesija je zatim stigla naglo, i to proljetos: Festival je ostao bez šezdeset posto sredstava, a tadašnja izjava sve popularnijeg predsjednika Gradskog vijeća za glazbu Gorana Končara direktoru Despotu o tome da Zagreb kom “ugrožava domaće glazbenike” smatrana je posprdno antologijskom. Ali vrag je uzeo tračeve, to nisu sitnice nego supstrat nekog nejasnog i opasnog prezira.
Tržišne očiglednosti
Uoči Festivala razgovaramo s Despotom o strukturnim postavkama njegova posla i ništa nije više smiješno: Schubertov Oktet se dobro čuje iz podruma Musikvereina u Gundulićevoj, muzičari moraju na sekundu iskoristiti satnicu jer Festival plaća pristojnu naknadu za najam podruma matičnoj zgradi. “Ured” Festivala je u garderobi institucije, na pultu gdje inače odlažete kapute, a internet sporo curi jer domaći Musikverein festivalskim organizatorima ne dopušta korištenje “njihove” internetske infrastrukture. Despota, međutim, ne nerviraju previše “tržišne očiglednosti” javne institucije kakva je Glazbeni zavod većinu svojega dugog radnog tjedna: tužna zgrada zanemarene ljepote i svrhe u kojoj studenti vježbaju u zahodima, a pozornica zjapi svečarski prazna.
Anegdotu o slučajnom susretu s potencijalnim sponzorom iz Todorićeva klana prepričava Despot sasvim rezignirano: megasponzorima nije, naravno, važan “sadržaj” festivala, nego “jednostavno nema šanse da ulažu bilo što u ovako neatraktivnom prostoru, tko bi tu došao?”. Festivalske ulaznice slabo se prodaju, “recesija i neka vrsta kulturnog resentimana, što drugo”, kaže Despot mirno i depresivno, ponavljajući da bez podrške institucija privatni napor njegove supruge i njega nema više nikakvog smisla.
Ali, koliko točno smisla ima jedino stalno medijsko mjesto u spominjanju ovog komornog festivala, sažeto u pitanju o “postotku domaćega u međunarodnom”? Pod firmom brige za kulturni nacionalni proizvod i “krhko nacionalno kulturno tržište” sve češće se, naime, javljaju zabrinuti glasovi iz hladnih kuhinja domaćih kulturnih industrija. Primjerice, u vrijeme nedavnoga zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta odjednom je postalo sasvim razumno i normalno javno zapitati nešto što je i 1990-ih bilo somnabulno i većini komično, nešto poput “zašto nema domaćeg teatra na festivalu, ako Hrvatska već jest u svijetu?”. Sljedeći korak bila bi možda analiza kulturnog kadra u domaćim institucijama, pomogle bi tu i domovnice, kako je sugerirao jedan novinarski provokator kad je nedavno, iz čiste intelektualne dosade, bacio medijsku kost o “presudnoj kvaliteti slovenskih redatelja koji spašavaju hrvatski teatar”.
Osjećaj dužnosti i krivice
Kulturni provincijalizam i potkožna ksenofobija najotrovniji su kad stanuju u institucijama: što onda može neki usamljeni projektić, neka kulturnjačka inicijativa, koja to odbija i radi na ekskluzivitetu? Na primjeru organizacijski malenog i okretnog komornog festivala Zagreb kom, hod kroz institucije čini se mnogo težim poslom od usklađivanja satnice klasičarske svjetske elite.
Za razliku od svih drugih umjetničkih disciplina u Hrvatskoj, produkcija takozvane klasične ili ozbiljne glazbe događa se isključivo putem državnih institucija: glazbenici nisu stvorili mrežu nezavisne kulturne proizvodnje, nikakav oblik otpora reprezentativnoj etatističkoj politici. Poput slijepe pjege na kulturnom reljefu Hrvatske, rijetki nezavisni organizatori – tzv. privatni poduzetnici klasičarskih festivala i koncertnih ciklusa – posluju povremeno, kao sateliti institucijama, ali uvijek bez volje za suradnjom s ostalim alternativcima u glazbenoj produkciji.
Velike domaće kulturne institucije na osebujan način shvaćaju tržišnu ekonomiju: pod skupim iznajmljivanjem prostora, korisnicima podvaljuju osjećaj dužnosti i krivice. Zato će Musikverein iz Gundulićeve 6 radije naplatiti svoj podrum muzičarima za probu orkestra, nego unajmiti, primjerice, glazbenu pedagoginju Susannu Yoko Henkel, koja bi ondje voljela raditi s djecom iz zagrebačkih vrtića i škola.