Od Napoleona do Al-Kaide

Kazališni spektakl “Rat i mir” Tomaža Pandura na sceni zagrebačkog HNK-a

Konačno dobra predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu – redatelj Tomaž Pandur, specijalist za kazališne spektakle, pokazao se kao pun pogodak za onemoćalu teatarsku kuću, koja u posljednjih 25 godina nije proizvela ništa estetski relevantno. Ništa manje nego Tolstojev “Rat i mir” (u dramatizaciji Darka Lukića) bio je prava mjera za ovog majstora  glamuroznih teatarskih inscenacija. Pandura se sjećamo po mega-projektu “Šeherezada” iz 1989. i kasnijima, kada je u Mariboru (kao 26-godišnjak, najmlađi direktor kazališta u SFRJ),  nizao uspjeh za uspjehom: od Goetheova “Fausta” i Shakespeareova “Hamleta” do Danteove trilogije “Božanstvena komedija”. Potom je, sa svojim privatnim kazalištem, 2002. godine u Sloveniji i Srbiji postavio “Hazarski rečnik” po romanu Milorada Pavića, te “Sto minuta”, po prozi Dostojevskog, u Madridu.

Pandura bije glas da se njegove predstave plaćaju suhim zlatom, da on, gdje god režira,  kazališni budžet zavija u crno. S takvim iskustvom, svi su očekivali da će zagrebački “Rat i mir” biti čudo kazališnog pogona s desecima statista, agresivnom pirotehnikom i specijalnim efektima na granici nemogućega. Ništa od svega toga nije se dogodilo.

Hod po tankoj žici

Prva Pandurova varka “Rata i mira” krila se u tome što se njegova grandomanska fantazija sastojala tek od prozračnih slika, igre svjetla i lelujavih zastora na golemoj HNK-ovoj pozornici – što vizualno djeluje zaista fascinantno. Tu je opsesivnu sliku nadopunjavala  zlokobna muzika grupe Silence i “prazna” scenografija Svena Jonkea i Nikole Radeljkovića. Drugo, Pandur se nije zadržao na zavodljivoj rekonstrukciji Tolstojeva romana i opisu titanskog sraza dviju armija. To je napravio Sergej Bondarčuk na filmu i u neku ruku Pjotr Fomenko u kazalištu, svojom briljantnom glumačkom studijom ruskog realizma.

Slovenski redatelj odlučio se za hod po tankoj žici preokretanja Tolstojeve priče u ironiju o povijesti koja nas neprestano vara i u kojoj su pojedinci sićušna bića nošena hirovima sudbine ili političkih moćnika. Da bi to postigao, Pandur je zadržao svoja najbolja oružja, vizualnu magiju i igru u golemom prostoru, kako bi pokazao da u nečemu tako beskonačnom povijesni lomovi i slavne ličnosti djeluju banalno i trivijalno. Ljudi koji su u rukama držali ključeve sudbine naroda, Napoleon i Kutuzov, u ovoj predstavi djeluju nervozno, nesigurno i nimalo slavno. Kontrapunkt velikoj povijesti su obični ljudi, sa svojim strastima, brigama i slabostima i oni u Pandurovoj viziji izgledaju kao vječni putnici koji se prilagođavaju svim nedaćama, sistemima i načinima života.

Zato u predstavi, nakon svega što se s ratom i mirom dogodilo, gledamo i dodatak, ironični treći čin: što bi se s Tolstojevim protagonistima dogodilo danas? Na kabaretski način, u kojem se naslućuje današnja tajkunska Rusija “raskrečena između cara i revolucije”, Pandur nam poručuje da bi romantični junaci opet bili nespretni sudionici svjetske povijesti, terorizma i nasilja, kao što su i nekada bili. Zaključak koji se nameće jest da od povijesti ništa nismo naučili i da danas jednako zbunjeno stojimo pred novim kataklizmama.

Metafizička atmosfera

Osim činjenice da izvedba traje četiri sata, najslabiji dio ove grandiozne epopeje bili su pojedini glumci koji, neprestano patetično vičući, nisu bili u stanju igrati na taj crnohumorni način, “pod vješalima”. U galimatijasu velikog ansambla najbolje su se snašli Zrinka Cvitešić kao Natalija Rostova i Livio Badurina kao neka vrst ceremonijal-majstora, a Goran Grgić, Alma Prica, Milena Zupančič, Bojan Navojec, Pero Kvrgić i drugi bili su tek rutinirani izvođači redateljske autorske fantazije.

Ono što će publika pamtiti, unatoč iscrpljujućoj duljini predstave i svim njenim manama,  bez obzira na to je li razumjela Pandurov koncept, jest vizualni aspekt izvedbe: beskrajne lelujave površine, teatar sjena, metafizička atmosfera i Tolstojeve pametne misli činili su rijetko viđen teatarski doživljaj. Što se tiče HNK-a i njegove repertoarske politike, trebat će još barem tri ovakve predstave da bismo povjerovali u novu orijentaciju, koja je svježija od one učmale i dosadne na kakvu smo od te teatarske kuće dosad navikli.