Otimačina dolazi na naplatu

Pretvorba društvene imovine u državnu i privatnu imala je svoj značajan rukavac u otimačini velikog broja stanova nekadašnje JNA, a što je bio posebno efikasan ratni stimulans za određeni tip pripadnika Hrvatske vojske. Otvoreni lov na kvadrate nepoćudnih obitelji – mahom srpske nacionalnosti, jasno – bio je remećen tek zalaganjem šačice civilnih aktivista koji su se godinama opirali takvoj praksi, no krajem prošlog mjeseca stigla je hrvatsku državu i jedna pozna šamarčina iz Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, kojem se profesionalni vojnik-oficir Petar Orlić iz Rijeke obratio još nakon deložacije prije sedam godina.

Početak krađe

Orlić nije odmah tokom rata, dakle, naglavačke izletio na ulicu, kao što je bio uvriježeni narodni običaj, nego se godinama povlačio po hrvatskim sudovima koji su mu na koncu naložili da se iseli. Tu zadršku vjerojatno ima zahvaliti činjenici da je u listopadu 1991. prešao iz JNA u HV, no pokazat će se da mu na koncu ni to nije bilo dovoljno. Prevladat će u korist šikaniranog stanara tek strasbourški sud; uz njegovu odluku zacijelo se vuče logična implikacija po sve mnogobrojne slične slučajeve. A njih je pak bilo na desetke tisuća, budući da su vojni stanovi činili tek manji dio ukupno oduzetih nekretnina temeljem uskraćivanja stanarskog prava i prava na otkup golemom broju hrvatskih Srba.

Točnije, procjene kazuju – u nedostatku precizne dokumentacije nadležnih tijela – da je vremenom oduzeto do 30 tisuća stanarskih prava, a zasad se tek s vremena na vrijeme poneki proces završavao u korist žrtava. Srđan Dvornik, jedan od najupućenijih aktivista u tome području, mišljenja je da bi valjano elaboriran odgovor na naše pitanje o pravnoj uteme-ljenosti državnog uzurpiranja stanarskog prava zahtijevao čitavu knjigu: “To je bilo ‘pokriveno’ velikim brojem zakona, podzakonskih propisa i kojekakvih paralegalnih akata po-put programa, vladinih zaključaka i odluka itd. Gotovo svaki od tih propisa i ‘propisa’ je više puta mijenjan”.

Dvornik tu pojavu drži svakako teškim kršenjem ljudskih prava u najvećem dijelu slučajeva. Što se tiče vojnih stanova, najprije su bila poništena sva JNA-rješenja o stanovima donesena nakon 24. srpnja 1991. godine (to se odnosilo i na Petra Orlića), premda je ta odredba bila suprotna obavezi Hrvatske da do 8. listopada ne poduzima nikakve jednostrane akte. U to doba, sve do kraja naredne godine, preoteta je i većina “napuštenih” stanova; jedna od spomenutih odredbi tiče se mogućnosti poništavanja stanarskog prava zbog duljeg izbivanja stanara, pri čemu je uvelike zloupotrebljen i strah srpskih obitelji uslijed opće atmosfere u, najčešće, urbanim sredinama na neokupiranom dijelu Hrvatske.

Nasilna izbacivanja

Drugi veliki val otimačine traje od siječnja 1993. do veljače 1994. godine, s najvećim brojem nasilnih izbacivanja velikog broja stanara iz bivših JNA-stanova, bez obzira na ma kakvu prethodnu sudsku odluku.

– Procjenu broja od gotovo tisuću takvih stanova samo u Splitu, pomogao nam je odrediti ondašnji vojni tužitelj Mladen Bajić – rekao nam je Tonči Majić, čuveni splitski branitelj deložiranih sugrađana.

– U čitavoj Hrvatskoj oteto ih je tako oko 3.000, najčešće sa svom imovinom u njima. Tu se radilo o najbrutalnijem vidu čitave te priče, s poticanjem užasne atmosfere panike i bespomoćnosti žrtava u desecima tisuća vojnih stanova na neokupiranom dijelu Hrvatske – kaže Majić, te zaključuje da je takva aktivnost izvođena u funkciji etničkog čišćenja.

Njegovo osobno iskustvo na licu mjesta u brojnim slučajevima uključuje i premlaćivanje od strane hrvatskih vojnika, ali i kobnu pasivnost tamo prisutne policije i drugih državnih službenika. Još jedan Majićev sudrug, ovaj put sa zagrebačkih poprišta deložacija, Zoran Pusić, također se dobro prisjeća svega.

– Bilo je i sukoba s policijom koja nas je odnosila iz tih stanova – kaže Pusić – mada treba naglasiti da je dobar dio deložiranja izveden zapravo posve ili najvećim dijelom ilegalno, bez sudskih rješenja. Međutim, državni organi nikad nisu spriječili nijedan takav slučaj.

Pusić je u to vrijeme pisao i kardinalu Franji Kuhariću, e da bi se potonji kritički obratio predsjedniku Sabora. Deložacije iz vojnih stanova svejedno nisu minule sve do svibnja 1994. godine, kada Vojna policija dobiva mig da ih prestane podržavati, no dotad se njima već namirilo na tisuće uzurpatora. Razni sudski postupci zatim će se rastezati godinama, baš kao i političke rasprave o svemu tome, ali problem u cijelosti nije riješen – niti približno – sve do danas. Tek povremeno, kao što smo već konstatirali, poneka presuda domaćeg sudišta ili Strasbourga u korist žrtava, podsjeti na mogućnost barem djelomičnog ispravljanja nepravde.

Rat i privatizacija

O jednom zanimljivom primjeru u istom kontekstu pisao je prije nekoliko dana i portal H-alter: obitelj Vidić sa zagrebačke Trešnjevke dočekala je prošlog mjeseca, nakon dugogodišnje sudske bitke od Zagreba do rečenog Europskog suda, neočekivanu zadovoljštinu. Naime, bez obzira na procese koji im nisu ulijevali puno nade, Ministarstvo obrane RH najednom je Vidićima samostalno – mimo pravosuđa – poslalo rješenje kojim se toj obitelji dopušta otkup vojnog stana, a gdje žive još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Teško je s pouzdanjem reći ima li to nekakve veze sa skorim parlamentarnim izborima, naročito znamo li kako se i aktualna hrvatska premijerka dokopala stana u kojem živi do danas.

Pri svemu tome naročito treba obratiti pažnju na ključno pitanje restitucije: dvojbu o karakteru stanarskog prava, koje mnogi svrstavaju pod obligacijske odnose ili – riječima Srđana Dvornika – kao samo malo “jači” oblik najma. Stanarsko pravo, međutim, a oko toga se već dugo lome koplja, gotovo je istovjetno vlasničkom pravu. Tome u prilog idu i razne odluke međunarodnog pravosuđa, prvenstveno jedna veoma jasna odredba Europskog suda, koja faktički sravnjuje navedena dva oblika prava. Dosljedna primjena tog zaključka, dakle, dovela bi do revizije desetaka tisuća oduzetih stanarskih prava, i do obaveze nadoknađivanja velikih materijalnih gubitaka za one koji su bili oštećeni u cjelokupnom procesu.

Hrvatska će tako možda i generacijama plaćati obeštećenje žrtvama otimačine stanova iz pretprošlog desetljeća, toga svojevrsnog ratnog zločina u kojem je privatni materijalni interes već dobrano politički motiviranih pojedinaca, korišten kao dodatni zamašnjak jednog oružanog sukoba. Bila je to ujedno i međunacionalna osveta, ali nemoguće je poreći lavovski udio plijena – osvajačkog, naime – u poticanju onoga što se na pobjedničkoj hrvatskoj strani oduvijek službeno naziva isključivo obranom. Odatle i naša startna kontekstualizacija u okviru pretvorbe i privatizacije, razvlašćivanja i pljačke za čiju je nesmetanu izvedbu također iznad svega poslužila ta naprosto idealna činjenica rata.