Položaj Srba daleko je od proklamiranih obećanja

Kako ocjenjujete posljednje četiri godine mandata?

– Bez razmišljanja ću reći da sam nezadovoljan učinkom u zadnjem mandatu. Nakon što smo kao zajednica stali na noge i mi kao njeni politički predstavnici izborili aktivan politički status, uz poziciju da imamo potpredsjednika Vlade iz srpskih redova, stvorena je pretpostavka i da se teški problemi koje imaju pripadnici srpske zajednice počnu ozbiljnije rješavati. Trebao nam je program na kojem ćemo raditi svi i povezano, aktivirati ljude koji će nositi pojedine zadatke i da to, unutar zajednice, učinimo javnim. Bez toga se ne može raditi ozbiljan posao. Jednako nužna pretpostavka bila je da se o svemu tome, kroz što širi krug ljudi, povede otvorena, pa i kritička rasprava o cilju i programu, da se na izgrađenom povjerenju traži rezultat. To je izostalo, ostala je improvizacija. Ponajvažnije, nije ostvarena prilika regionalnog razvoja, u okviru čega su morala napredovati područja povratka. To je kriterij za ocjenu koliko su se stvorili uvjeti povratka, ali i opstanka Srba na tom prostoru, što je cilj svih ciljeva.

Vlast je bila nesklona pomagati pripadnicima srpske zajednice, prostorima i lokalnim zajednicama gdje oni žive, ali ni Srbi u cjelini nisu dovoljno energično, uporno i znalački pritiskali da se njihovi problemi rješavaju. Vlada nije respektirala obveze u procesu povratka, iako se na to obvezala i time se povremeno hvalila. Ne radi se samo o tome koliko će se ljudi vratiti, već o tome mogu li povratnici normalno živjeti. Ministarstvo i novac za regionalni razvoj nisu služili proklamiranoj svrsi, već kao paravan za druge kombinatorike koje osporavaju povratak izbjeglih i za stranačka trošenja. Na prostoru gdje žive Srbi za stvaranje uvjeta održivog povratka, u odnosu na ukupna trošenja i u odnosu na obveze prema povratnicima, uložene su samo mrvice. Kad se govorilo o ulaganju i troškovima, uvijek su se zbrajala ulaganja u obnovu i stambeno zbrinjavanje svih kategorija. Za druge kategorije, osim povratničkih, uloženo je mnogo više. Bilo je tu brojnih ideja, zahtjeva i zalaganja, ali oni, u velikoj mjeri, nisu dovedeni do kraja. Sitna izdvajanja u desecima hiljada kuna pokrivala su troškove “hladnih pogona” i sitne popravke. Gospodarskog oporavka i razvoja nije bilo. Značajan dio dobivenih sredstava je pronađen u proračunskoj pričuvi, što najbolje govori o ugledu tih stavki. Mogu prihvatiti i nešto krivnje za to, ali više me je sramota. Nismo u tome djelovali ni planski ni uporno. Unutar zajednice, na jednom nivou pravljeni su pretjerani i truli kompromisi, a na drugom je bilo političkog šverca u kojem je žrtvovan interes nas svih za nečiji sitni privatni interes. Uostalom, zbog toga sam otvoreno nezadovoljan već više od tri godine.

Cijeđenje suhe drenovine

Možete li usporediti rezultate prvog i drugog mandata?

– Prvim mandatom sam zadovoljan. Stekli smo politički integritet u dobroj mjeri, počela se mijenjati atmosfera, o problemima Srba počelo se drukčije razgovarati, razbijena je fama da se sa Srbima i o Srbima nema što razgovarati. Otvorena su neka važna poglavlja, kao što su obnova, elektrifikacija, provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. U razgovoru s Vladom vladala je pozitivna atmosfera, u evropskim relacijama dobili smo simpatije, Srbija je na to dobro gledala, jer smo pomogli i njoj. Ukratko, bio je to iznenađujuće dobar start, iako smo znali da će se on procjenjivati i vrednovati po tome kakav će biti nastavak i krajnji rezultat.

Koliko ste bili ravnopravan partner u koaliciji s HDZ-om?

– Snaga našeg dijela partnerstva nije bila u broju ruku ni u nekoj drugoj političkoj snazi. U startu, pobjednička stranka je trebala nama, a HDZ-u smo trebali mi. U nastavku, trebao se ostvariti drukčiji odnos prema Srbima, u kojem je trebalo stvoriti solidne uvjete za povratak, ostanak i opstanak, jer smo u tome izrazito hendikepirani. Trebalo je realizirati brojne obveze iz zakona koji manjinama omogućavaju solidan položaj, ako će se dosljedno poštivati. S jedne strane, postojao je međunarodni pritisak na vlast u Hrvatskoj da se srpska pitanja riješe, a s druge strane, elementarna je obveza svake vlasti da provodi ono što piše u zakonima. Što se poštivanja zakona tiče, stalno se kalkuliralo i tražila su se opravdanja za odgađanje, pa je provođenje zakona u segmentu manjinskih prava ličilo na “cijeđenje suhe drenovine”. Što se tiče pregovora o pristupanju EU-u, nismo iskoristili priliku da se, koliko je u našoj moći, zaključenje pregovora uvjetuje provođenjem onoga što je utvrđeno zakonom. Pošteniji smo bili prema Vladi i prema Hrvatskoj nego što je Vlada bila prema nama i prema Srbima u Hrvatskoj. Sad se, nakon zatvaranja pregovora, postupno zaboravljaju i urušavaju manjinska prava. Glavni naš problem, čini mi se i inače, jest da ne prikupljamo činjenice i argumente koji su važni za zajednicu, da ih ne sortiramo i serviramo na stol pred vlast, koja god bila. Realne činjenice govore same za sebe i ne treba ih puno obrazlagati. Svi naši kadrovi se uglavnom drže samo priče koja, koliko god bila istinita, brzo ode u vjetar. Situacija nas tjera da razgovaramo, da budemo otvoreni i nesebični. Nažalost, malo međusobno razgovaramo, u velikoj dozi smo neiskreni i suviše gledamo svoj interes. Zato smo lak plijen.

Neke je iznenadilo vaše glasanje u Mandatno-imunitetnom povjerenstvu povodom zahtjeva za skidanje imuniteta zastupniku Željku Jovanoviću?

– U ovom slučaju koji je izazvao pažnju, HDZ je htio skinuti imunitet, iako je to bilo protivno dosadašnjim pravilima rada. Ja nisam imao nikakvu dilemu kako ću glasati. Bio sam protiv, po vlastitoj savjesti i nitko nije imao ni šansu da me nagovori na drukčije. Pitanje tzv. koalicijske poslušnosti nije me zanimalo. Inače, odbijam bilo kakvu poslušnost koja se kao unaprijed podrazumijeva, ne samo u saborskim odborima i ne samo u radu Sabora. Ne prihvaćam odluke povodom kojih mi se uskraćuje prilika da i sam razmislim i odlučim o njima.

Glasam po vlastitoj savjesti

Jedini ste iz koalicije bili suzdržani u glasanju o rekonstrukciji Vlade?

– U glasanju sam se ponašao po vlastitoj savjesti. Najčešće sam poštovao koalicijske prijedloge, ako se nije radilo o nečemu s čim se izrazito ne slažem. Takvih neslaganja je bilo prilično, pa sam relativno često glasao protiv ili bio suzdržan, bez obzira na sugestije i poglede sa strane. U glasanju za nove članove Vlade, ovog proljeća, bio sam protiv, jedini iz koalicije. Nisam povjerovao da promjena u Vladi donosi i promjenu ponašanja vlasti, kako prema stanju u Hrvatskoj tako i prema položaju i potrebama manjina, posebno prema problemima i potrebama Srba. Već od 2009. prestao sam vjerovati Vladi, jer su se brojni razgovori, dogovori i obećanja, u kojima sam i sam učestvovao, nedugo zatim zaboravljali. Zato je glasanje o kojem me pitate bilo izraz mog nezadovoljstva. Nisam se ustručavao to javno iskazati. Uostalom, uvijek sam bio nezavisan i jasan, bez obzira na pravila i kompromise koje se, s vremena na vrijeme, moralo praviti.

Kako ocjenjujete posljedice ljetošnjih odluka Ustavnog suda?

– Nisam učestvovao u stvaranju prijedloga koje je Ustavni sud poništio. Mislim da je taj prijedlog dogovaran s nesolidnim partnerima za koje se unaprijed moglo pretpostaviti da će ga sabotirati, bez obzira na to što su glasali za njega. Moguće je da su ti isti partneri kumovali odluci Ustavnog suda. Što se samih prijedloga tiče, oni nisu bili dovoljno utemeljeni, pa su ostali vrlo ranjivi, što ih je na kraju i oborilo. U paketu izmjena nije se vodilo računa o tome što može proći, a što može zapeti, pa nije prošlo ni ono što bi, u drugim okolnostima, ostalo u zakonu. Kao da se išlo na sve ili ništa. O motivima ne mogu govoriti. Moram biti pošten prema struci, pa kazati da tvrdnja kako Ustavni sud nije smio mijenjati propise godinu dana prije izbora predstavlja zamku. Ustavni sud nije ništa samostalno mijenjao, on je samo utvrdio da materija nije sukladna Ustavu. Ne može se odrediti da Ustavni sud određeno vrijeme, u nekoj materiji, ne brine o ustavnosti.

Na političkoj sceni retorika je sve radikalnija, kako to komentirate?

– U izborima je upotrebljava radikalna retorika da se “nagrdi” suparnika, da se manipulira činjenicama i podacima, da se prikrije istina, da se zavara birače. Takva retorika je više znak slabosti nego manifestacija snage. To se pokušava plasirati kao zamjena za argumente. Mržnja prema Srbima gubi većinsku podršku. Ostale su posebne grupacije i neke sredine kojima je to još važno. One time brane svoj goli interes, uglavnom materijalni. Tri su problema bitna. Jedan je što većina koja ne misli tako šuti i svojim oportunizmom omogućava da se oni drugi i dalje čuju. Drugi, važniji, jest taj što se vlast ponaša nezainteresirano i ne iskazuje jasan stav o tome niti šalje javnu poruku da je mržnja neprihvatljiva. Treći je što mediji koji formiraju javno mnijenje češće dolijevaju ulje na vatru nego što razložno analiziraju i obrazlažu situaciju. S vremena na vrijeme, u posebnim prilikama, stručnjaci, analitičari, ratnici, političari, novinari, koriste mogućnost za povijesne “analize” u kojima su Srbi “uzročnici svega”, “krivci za sve” i, u konačnici, opravdanje i pokriće za sve što su drugi nedopušteno napravili, uključivo i zločine.

Možda se kandidiram

Zašto procesuiranje zločina ostaje problem?

– Za zločin svatko mora odgovarati. Ali, upalo se u zamku “naših” i “vaših” zločina i zločinaca. Dojam je da neki zločini i zločinci imaju ili su imali političku ili institucionalnu zaštitu. Navest ću jedan crni primjer. Prije koji dan, u Varivodama je evocirana uspomena na devetoro ubijenih. Poznati su drugi podaci o tom događaju, kao i žalosna činjenica da nema procesuiranih počinitelja. Ali “ne zna se” da je u to vrijeme, u istim okolnostima, isto u Varivodama, ubijen i Uglješa Ilijašević pok. Dušana. Imao je više od 55 godina, bio je bolestan i nađen je u bunaru u polju, s prostrijelnim ranama, tek u februaru 1996. U crnom cinizmu, to bi značilo da je za njegove posmrtne ostatke nastupila zastara. Toga nema u evidenciji.

Obje države imaju kuvertirane sumnje, optužbe ili presude, drže ih u pripremi i vade po potrebi. Dvije su grupe najvažnije. Jednu čine oni koji su počinili zločin i bježe od pravde. Broje se u stotinama na obje strane. Drugu grupu čine oni koji su osuđeni u odsutnosti, na višegodišnji zatvor, a nisu krivi. Ovi se broje u hiljadama. Izgledna posljedica je da će brojni zločinci ostati nekažnjeni, a brojni nedužni otići pod zemlju s hipotekom zločina. Ukratko, istina o stradanjima pripadnika srpske nacionalnosti ne zanima službenu Hrvatsku. Da nije tako, onda bi se prema nedužnim žrtvama jednako odnosila, jednako tražila poginule i nestale, s jednakim pijetetom obilježavala i čuvala gubilišta, u povijesno-istraživačkim knjigama bilo bi mjesta za sve žrtve. Tad bi i za Srbe iz Hrvatske bilo slobodnog mjesta u hrvatskom društvenom tkivu. Sada i još uvijek to mjesto nije slobodno, niti ima ozbiljnog truda da se ono oslobodi.

Koji su problemi Srba u Hrvatskoj još neriješeni?

– U teškim okolnostima, brojni problemi su otvoreni, a prilike nisu najbolje iskorištene. U nekim stvarima smo napravili i korak natrag. A položaj Srba u Hrvatskoj još je uvelike ispod onog što piše u zakonima i daleko od proklamiranih obećanja. Mnogi događaji i primjeri pokazuju da smo građani drugog reda, brojni su primjeri otvorene diskriminacije. Da bismo zadobili bolju poziciju, moramo biti uporniji, pametniji i efikasniji. I pošteniji prema sebi samima. Motiviran time da se treba suprotstavljati nedopuštenim kompromisima i sitnim trgovanjima, možda se i kandidiram na predstojećim izborima. Samo zato što sam nezadovoljan rezultatom i ukupnim stanjem stvari.

Dvostruki odnos prema žrtvama

Kako komentirate zabranu komemoracije ubijenima u Golubiću?

– Tog jutra, u zabranjeno vrijeme, na groblju sam zatekao mnogo policije i troje ljudi koji su došli obići obiteljski grob. A sjećanje kazuje da je u tom mjestu u subotu, 5. kolovoza 1995, u samo jedno dopodne, ubijeno 32 ljudi, mahom starijih osoba, civila po statusu, zatečenih u svom domu, nedužnih naravno. Taj događaj je i sada legitimacija istine o “Oluji”, legitimacija dvostrukog odnosa prema nedužnim žrtvama kakav danas još postoji u Hrvatskoj, legitimacija zataškavanja zločina, legitimacija nepravde koja se nanosi porodicama čiji su članovi na popisu ubijenih, ali i legitimacija trapavosti koja se događa unutar srpske zajednice u Hrvatskoj. Istražuje se tko je na spomen-ploči, a godinama se ne istražuje tko je onog dopodneva pobio Golubićane. Istražuje se tko je od njih bio zatečen uniformi, a ne istražuje se zločin. Uostalom, netko može biti vojnik, pa onda odbaciti pušku i otići kući i sutradan biti ubijen u vlastitoj kući, bez pružanja otpora. Protiv podizanja spomen-obilježja javili su se ljudi kojima je interes da se istina ne sazna, ne pamti i ne spominje. Pritom se ističe argumentacija kako to neće dopustiti branitelji koji su branili dom i domovinu, a najviše galame oni koji su obranili svoj dom i odmah potom uskočili u tuđi.