Pravo na zločin

Mora se priznati, žena je iznenadila gotovo neviđenom, vulkanskom strašću i energijom. Na licima svih ostalih vodećih HDZ-ovaca čita se tupa, blazirana ravnodušnost, na nekima i prvi znakovi pomirenosti s porazom na skorim, decembarskim izborima. Samo Jadranka Kosor isijava eruptivni polet. Pretvorila je političku scenu u ring i ispunila sobom svaki njegov centimetar, vjerojatno i zato što sluti da bi izborni poraz lako mogao biti njen politički kraj, a možda joj nanijeti i neku još ozbiljniju štetu. Zato su joj pretjerivanja sve češća i sve veća.

Vidi sučelice sebi toliko neprijatelja – SDP, Kukuriku koaliciju, Beograd, čak, istina više fingirano, Vatikan i Bruxelles – kao da je na nju u galopu nasrnula ljuta Buđonijeva Crvena konjica a, bogami, jednim dijelom tako nekako i izgleda. Utuvila je, naime, da se protiv nje urotilo sve što se u Hrvatskoj smatra, mda, lijevim, od Ive Josipovića do Zorana Milanovića, pa govori o puzajućoj opasnosti od “crvene Hrvatske”, koju je za ovu priliku teatralno digla iz groba. Zato joj se u javnosti podsmjehuju i to je, naravno, zaslužila. Ali, red je reći da su neki pripadnici te tobožnje “crvene Hrvatske” intelektualno toliko zeleni da su joj se podmetnuli – kao budući izgledni šef policije Ranko Ostojić glupim intervjuom u “Globusu”, u kojem je natuknuo da bi Ustavni sud mogao razmotriti daljnje postojanje HDZ-a – za dosad najspektakularniji protuudar. Optužila je SDP i koalicijske partnere da će u slučaju da dođu na vlast poslati nju i ostale iz vrha HDZ-a na – Goli otok.

To je značilo da su rukavice definitivno skinute i da se prešlo na obračun golim šakama, a po svemu izgleda kako je Jadranka Kosor to i čekala. Na ruku su joj išle i one nesretne optužnice protiv Šeksa, Glavaša, Merčepa i Vekića, koje su kao naručene doletjele iz Beograda. Na to je smjesta pretvorila državni aparat u tvrđavu koja će obraniti zemlju od te nove opasnosti s istoka, iniciravši donošenje zakona kojim će biti poništene sve optužnice i drugi akti JNA, SFRJ i Srbije koji se tiču Domovinskog rata. Zaludu su je pokušavali zaustaviti neki u Vladi (Slobodan Uzelac) podsjećanjem da su na bazi takvih optužnica suđeni i počinitelji masakra na Ovčari. Još manje se osvrtala na mišljenje nekih pravnih stručnjaka da će prekidom suradnje s Beogradom od Hrvatske napraviti “veliki kazamat”, jer ratni veterani neće više smjeti ni pomoliti nos izvan zemlje bez straha od mogućeg hapšenja.

Kako bilo, premijerka se stavila na čelo neke vrste neimenovanog kriznog štaba za obranu od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, demonstrativno zabranivši da se u tom svetom ratu broje žrtve. Tako je još nitko nije obavijestio, pa ovim putem to čini ovaj tjednik, da je upravo napravila i veliku štetu obrani Ante Gotovine u Haagu. Njegovi odvjetnici zahtijevaju, naime, da im se iz Beograda dostavi zapisnik sjednice Vrhovnog vojnog savjeta iz ljeta 1995. godine koji, tvrde, pokazuje da su se u “Oluji” srpski civili povukli ne zbog hrvatskih granata, nego zbog naredbe krajinskih vojnih vlasti. Iz Beograda odgovaraju da takvog zapisnika nemaju, pa im Gotovinini branitelji prijete sub poenom, ali u tome im sigurno neće pomoći to što je odlukom Zagreba srbijanska vojna dokumentacija, hm, proglašena ništavnom. Doduše, u toj odluci dopušta se da ta dokumentacija bude uvažena ako je u skladu s hrvatskim zakonodavstvom. Ali, na to u Beogradu mogu, kladim se da i hoće, rezonirati ovako: e ne može, prihvatite sve ili ništa, nema biranja, nije ovo Kalenića pijaca.

U svakom slučaju, ovim djelomičnim zamrzavanjem pravosudne suradnje Hrvatske i Srbije odnosi dviju zemalja bačeni su ponovno kilometrima unatrag, a to će sigurno imati utjecaja i na ono što se zbiva u Haagu. Jasno je, naime, da će najnovije zahlađenje između dunavskih susjeda ući u uho Gotovininih branitelja – koji su otpočetka odabrali da budu produžena ruka službenog Zagreba – kao obvezujuće uputstvo da do kraja zaoštre bazičnu tezu svoje obrane. A zna se što je to. Da je “Oluja” bila pravedna, legitimna, blistava, i tako to, oslobodilačka akcija, u kojoj nije bilo nikakvog zločinačkog pothvata, nikakvog etničkog čišćenja, najmanje onog koje bi naredio hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom. Točka. Ovo je, naravno, puno ozbiljnije od one četiri optužnice, koliko god bilo izgledno da i iza njih stoje vrlo ozbiljni zločini. Hrvatska, naime, može koliko hoće ukidati optužnice JNA, SFRJ i njihovih sudova, jer nijedna od tih institucija neće na to trznuti iz groba. No Haag, bome, još itekako diše i funkcionira, iako je i njegov sprovod poodavno najavljen, ali se stalno odgađa.

To znači da trenutna vrela atmosfera u zemlji, pri čemu hrvatska premijerka kao da se nadahnjuje likom i djelom pokojnog američkog senatora Josepha McCarthyja, itekako dira u živo meso odnosa s Tribunalom i utječe na tok suđenja Gotovini i Markaču, posebno prvome. Gotovinini advokati su pred kraj prvostupanjskog postupka pokazivali namjeru da malo izmigolje spomenutoj bazičnoj tezi obrane, spominjući da ako je zločinački pothvat i postojao, general za njega nije znao. Ali u žalbi na presudu, objavljenoj ljetos, oni nju proglašavaju, kratko i jasno, “nerazumnom”, i tako su se spremno bacili natrag u rov koji im je, rekoh, iskopala hrvatska Vlada, kao politički poslodavac i glavni financijer. Nakon najnovijih premijerkinih verbalnih vratolomija, taj će se zapovjedni lanac samo još dodatno našpanati i Gotovini branitelji bit će dodatno ukopani u poziciji prve linije obrane ne generala nego tobožnjih hrvatskih nacionalnih interesa. Nema veze što je to za njihovog klijenta dosad imalo katastrofalne posljedice. Tko kaže da se to nije i htjelo?!

Naravno, kada se pjena iracionalnosti prelijeva iz Hrvatske u Haag, logično je očekivati da će biti i obratno. Ako je, naime, presuda Gotovini “nerazumna”, jasno je da će i u Hrvatskoj prevladati ona vrsta “razumnosti” kakvu smo gledali i dosad, samo u većoj i nakaradnijoj mjeri. Tako je HRT-ov Mislav Togonal pozvao povodom početka žalbenog postupka reprezentativni sastav četvoro novinara (Ivica Šola, Tihomir Dujmović, Branko Mijić, Jasmina Popović), koji su nas već na početku najavljenog serijala j….. u zdrav mozak ovako. Barem dvoje njih, zapravo preciznije bi bilo reći, u Tuđmanovoj maniri, dvoje i pol, izražava silnu ljutnju što Srbija skriva dokumentaciju iz rata 1991-95, ali pazi, samo zato što to ne radi i hrvatska vlast. Na prigovor jednog od četvoro da to znači zataškavanje “naših” ratnih zločina, a u Hrvatskoj napokon postoji manje-više opće priznanje da ih je bilo, svi, uključujući voditelja, primjetno su se rasrdili. Vidi zašto. Oni su zgroženi – s pravom, naravno – što nitko od generala JNA nije odgovarao za Vukovar, ali ne zato što bi to silno željeli koliko zato što bi htjeli da se isti popust prizna i hrvatskim generalima za “Oluju”.

I mora se priznati da su odlično pogodili matično političko raspoloženje u Hrvatskoj, a i šire. Na ovim prostorima Haag zbilja nikada nije shvaćen kao mjesto gdje se dijeli nekakva pravda, nego mjesto gdje se, što bi rekli ekonomisti, ostvaruje alikvotni udio u pravima na zločin. Oni su pobili ovoliko i protjerali onoliko ljudi, zar onda mi, časni sude, nismo imali pravo pobiti i protjerati svoj dio?! To je, eto, dominantni mentalni kod, za koji se u pojedinim trenucima moglo pomisliti da postaje rudimentaran i iščezava. Ali bi se onda reproducirao iz ostatka repa u vlastitoj trtici i baš to se pred dolazeće hrvatske izbore nameće kao jedno od glavnih obilježja sadašnjeg političkog trenutka. Činjenica da se zemlja nalazi na vratima Evropske unije ne mijenja tu ništa, ona samo potvrđuje da je to prešlo u trajno latentno stanje.