Preludij za nepravdu

Prije nekoliko dana, “Zadarski list” objavio je potresnu priču o mladoj pijanistici Mirjam Škreblin i njezinu suprugu Ivici Nekiću, nezaposlenom vojnom invalidu i njihovo dvoje djece, kojima mjesecima prijeti deložacija iz kuće u selu Smilčiću kraj Benkovca, gdje žive već nekoliko godina. Lani je pijanistica, kako bi upozorila na tešku egzistencijalnu situaciju svoje obitelji, u zadarskom Arsenalu organizirala dobrotvorni koncert.

Velik prostor u novinskom tekstu dobio je zadarski odvjetnik Marko Marinović, poznat i kao suprug Ingrid Antičević-Marinović, ministrice pravosuđa u Račanovoj vladi. On obitelj Škreblin-Nekić zastupa na sudu, putem kojeg pokušavaju odgoditi deložaciju. Odvjetnik traži da država stambeno zbrine siromašnu obitelj, jer je Nekić vojni invalid kojem je, doduše, država već obnovila obiteljsku kuću u Jasenicama, gdje žive njegovi roditelji, tako da je njegov problem, što se države tiče, riješen. Reklo bi se, obična ljudska priča, kakvih su pune novine u doba kada većina građana jedva spaja kraj s krajem, pogotovo u zadarskom zaleđu.

Šokantan povratak

No, nigdje se u tekstu ne spominje tko je vlasnik kuće u kojoj žive Mirjam Škreblin i Ivica Nekić, niti se otkriva način kako su se našli u toj situaciji. Naime, vlasnik kuće, čovjek koji je taj objekt gradio svojim rukama, zajedno sa svojom majkom, zove se Neven Crnobrnja i njegova priča nije ništa manje potresna od priče mlade pijanistice i vojnog invalida, ali za nju u “Zadarskom listu” nije bilo mjesta. Kao i deseci drugih, i ova priča počinje “Olujom”, pred kojom Neven Crnobrnja bježi u Beograd.

– Bio sam mobiliziran samo nekoliko mjeseci, a onda sam proglašen trajno nesposobnim za vojnu službu i do kraja sam radio na hitnom prijemu u kninskoj bolnici, kao medicinski tehničar – započinje priču Neven Crnobrnja.

Godinu dana nakon “Oluje”, 1996, Crnobrnja je bio među prvima koji su se pokušali vratiti. Nažalost, bio je i među prvima koji su se susreli s posljedicama HDZ-ove vlasti.

– Došao sam 1996. u Smilčić, u svoju kuću, i ondje zatekao izvjesnog Mladena Jurišića iz Zenice. Nisam mogao vjerovati: u kući koju sam gradio svojim rukama vidim čovjeka s trudnom ženom. Bilo mi je grozno – kaže.

Jurišić je jedan od desetaka tisuća bosanskih Hrvata koji su, privučeni slatkorječivošću političara poput Jure Radića, napustili svoje domove nakon etničkog čišćenja koja su u BIH-u provodili uglavnom Srbi, a djelomice i Bošnjaci, i doselili se u kuće koje su napustili  hrvatski Srbi. Jurišić je u Crnobrnjinu kuću provalio, ali pravnu državu, u kojoj je tada ministar pravosuđa bio Bosiljko Mišetić, to nije zanimalo. Ipak, Crnobrnja je pokušao nemoguće.

– Zatražio sam da mi se kuća vrati, a da se Jurišića iseli. Iz nadležnog mi je ministarstva odgovoreno da mu je kuća dodijeljena na privremeno korištenje, sve dok mu se ne riješi stambeno pitanje – prisjeća se Crnobrnja.

Uvažavamo vlasnika, ali…

Hrvatskoj je trebalo punih deset godina da Jurišiću, useljenom u tuđe, riješi stambeno pitanje: u novu kuću u Smilčiću, koju su mu izgradili porezni obveznici, useljava 2005. Naravno, time Crnobrnjin problem nije riješen, nego se otvorio novi.

– Tražio sam da mi se isplati odšteta zbog toga što je u mojoj kući deset godina živio drugi čovjek, ali mi je odgovoreno da nisam vlasnik u omjeru 1/1, jer kuća nema građevinsku dozvolu. Pitao sam ih kako su mi prije toga, kada su me obavijestili da u kući živi Jurišić, mogli izdati rješenje da sam vlasnik, ali ništa mi nisu odgovorili – kaže Crnobrnja, koji se s institucijama dopisivao dvije godine, a onda mu se, u listopadu 2007, javio Mile Bokanović, vlasnik agencije za prodaju nekretnina Dinara.

– Bokanović me obavijestio da APN (Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, op.a.) želi kupiti moju kuću i to za Ivicu Nekića. Pitao sam ga tko je sad to, a on mi je odgovorio da je to osoba koja se prije dva mjeseca uselila u moju kuću. Bio sam još jednom u šoku, ali sam pristao, jer sam vidio da me nikada neće pustiti na miru.

Međutim, prodaja kuće APN-u nije uspjela, jer se ponovno pojavio administrativni problem.

– Vlasnik sam čestice na kojoj je kuća, ali kuća, kao i stotine drugih, nema građevinsku dozvolu, koju ne mogu dobiti jer zemlja nema dovoljno kvadrata – objašnjava Crnobrnja.

Nakon toga, Crnobrnja odustaje od prodaje kuće i pokušava iseliti Nekića. Prvi put ga je zamolio da se iseli prije dvije godine, ali je Nekić iseljenje odbio, rekavši kako nema kamo otići. Naravno, Nekić je svjestan da će se jednog dana morati iseliti, a toga je svjestan i njegov odvjetnik Marinović, koji je za “Zadarski list” izjavio sljedeće:

– Uvažavam potrebe vlasnika, no želim pružiti čovjeku priliku da putem legalnih postupaka osigura egzistenciju. Zadnji dopis vezan uz deložaciju bio je početkom ove godine, kada sam odgovorio da oni ne mogu izaći iz kuće. Sada vjerojatno slijedi sudska tužba, koju će dobiti vlasnik kuće, nakon čega obitelj Škreblin-Nekić može jedino pod šator.

Preostaje im sud

Neven Crnobrnja u Beogradu živi kao podstanar. Njegova supruga Tanja radi kao službenica, a imaju i četverogodišnjeg sina Mateju. Prije nekoliko dana posjetili su Smilčić i svoju kuću.

– U Srbiji nisam zaposlen, teško živimo od suprugine plaće. Dosta mi je svega, samo se želim vratiti svojoj kući i živjeti u miru sa svojom obitelji. Nemam ništa protiv Nekića i shvaćam njegove probleme, iako mi je znao i prijetiti kada sam tražio da se iseli – kaže Neven Crnobrnja.

Nakon svega, ostaje mu samo pokušaj da uz pomoć suda iseli Ivicu Nekića i Mirjam Škreblin. No, uzimajući u obzir prilike na zadarskom sudu i utjecaj odvjetnika Marinovića, možda mu predstoji još nekoliko godina pravosudne bitke. Kako nema dovoljno novca za visoke odvjetničke tarife, u njoj bi mu trebali pomoći pravnici Srpskog narodnog vijeća, koji su upoznati s njegovim problemom.