Preskupo predizborno milosrđe

Mjesecima je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Petar Čobanković uvjeravao bivše radnike propale mlinsko-pekarske industrije Đakovština da ne postoji zakonit način da im Vlada isplati otpremnine, a onda ih je, koncem prošlog tjedna, najednom osobno posjetila premijerka Jadranka Kosor i obznanila da je pronađeno rješenje.

Kada je Đakovština otišla u stečaj dugovi su joj dvostruko premašivali vrijednost imovine, pa je bilo jasno da se neće uspjeti naplatiti svi kojima je ostala dužna. Nakon što su se iz 220 milijuna kuna namaknutih rasprodajom imovine namirili kreditori, za radnike, koji su potraživali ukupno 43,5 milijuna kuna, ostalo je samo 15,5 milijuna kuna. Vlada je u utorak donijela odluku da im se iz proračuna isplati ostatak od 28 milijuna kuna, čime je problem radnika unaprijed riješen, a Vlada je preuzela na sebe njihova stečajna potraživanja.

Čobankovićeva laž

Međutim, kako je “Novostima” kazao stečajni upravitelj Đakovštine Perica Mitrović, imovine više nema, pa bi do kraja godine stečaj mogao doći u fazu zaključenja.

– Jedino što bi se još moglo naplatiti su sudski sporovi vrijedni oko 40 milijuna kuna, koji se odnose na višestruke kompenzacije i cesije s nekim tvrtkama, koje su se događale dok je Đakovština bila u blokadi, što nije bilo legalno i što ćemo utužiti – kaže Mitrović.

Riječ je, dakle, o sredstvima iz kojih bi, da su ostala u Đakovštini, radnici imali pravo da se u stečaju naplate prije tvrtki koje su ih iz Đakovštine izvukle kroz kompenzacije, a da se na taj način nisu smjele namiriti dok je ona bila u blokadi. Iako stečajni upravitelj vjeruje da su te tužbe naplative, jasno je da je Vlada ovdje preuzela rizik dugotrajnih i neizvjesnih suđenja. Stoga je, iako se pokazalo da je Čobanković lagao kada je tvrdio da Vlada nema zakonskog načina da ih obešteti, Vladina odluka o isplati radnika u najmanju ruku sporna kada je riječ o trošenju proračunskog novca.

Kako je od gotovo 500 radnika, njih manje od pola nastavilo raditi u pogonima Đakovštine koje su preuzeli novi vlasnici, isplata otpremnina će im, bez daljnjega, olakšati situaciju u kojoj su se našli. No sada, kada je ta priča na taj način zaključena, otvara se i jedna druga priča, ona o neodgovornoj i rasipničkoj HDZ-ovoj vlasti, koja je radi kupovine glasova u posljednje četiri godine već spiskala na Đakovštinu preko 200 milijuna kuna koje državni proračun više nikada neće vidjeti, ali i priča o tome kako je u Đakovštini, uza svu naklonost, popustljivost i potporu države, ovom nagodbom neslavno skončala ideja radničkog dioničarstva.

Đakovština nije bila u većinskom vlasništvu države i država nije imala obavezu da te otpremnine isplati, jer je to bila stvar stečajnog postupka. No radnici su iskoristili činjenicu da je Vlada u Đakovštini ipak imala 30,75 posto dionica kako bi je mogli prozivati za suodgovornost za propast tvrtke i time dati legitimitet svojim zahtjevima za državnim obeštećenjem. Čobanković im je na to uzvraćao da su oni bili većinski vlasnici Đakovštine, pa je u jednom trenutku čak bio kazao da bi se moglo postaviti pitanje njihove odgovornosti za propast tvrtke.

Predizborna isplata

Iz Čobankovićeva upornog odbijanja da njihove zahtjeve prizna, jasno je da su oni na koncu upalili samo zbog približavanja izbora. Radnici su u Đakovu oformili “Vladin logor” i odatle slali poruke o tome kako su izmanipulirani, opljačkani i prevareni, kako su napušteni od Vlade. Imali su podršku HDSSB-ovog gradonačelnika Zorana Vinkovića, čija je stranka opasan HDZ-ov rival u Slavoniji, a počeli su im se pridruživati sindikati i radnici drugih propalih tvrtki, zbog čega su dobivali sve više medijske pažnje. Vladajuća stranka shvatila je da joj taj đakovački logor nije potreban usred kampanje i da joj je najpametnije odriješiti državnu kesu pa isplatiti nesretnike.

No to nije prvi put da je HDZ-ova Vlada odriješila kesu kako bi uoči izbora sredila situaciju u Đakovu. Štoviše, onih 30,75 posto Vladina suvlasništva u Đakovštini potječe upravo iz jedne slične situacije pred izbore 2007. godine, kada je ta tvrtka državi bila dužna preko 78 milijuna kuna za poreze i doprinose, zbog čega joj je već tada prijetio stečaj. Država je u tom trenutku imala u Đakovštini samo osam posto dionica, a preko 66 posto bilo je u rukama radnika. Vladin udio porastao je samo zato što je ona tada odlučila “posušiti” svoja potraživanja pretvorivši ih u dionice, čime je spasila Đakovštinu od propasti. Vlada je koncem 2007. postala suvlasnik Đakovštine iz najobičnijeg predizbornog milosrđa, a sada je to njeno suvlasništvo iskorišteno da bi se ponovo ishodio predizborni dar.

Zakopamo li dublje u povijest radničkog dioničarstva u Đakovštini, koja počinje 1990-ih, kada su zaposlenici i kooperanti po povlaštenim cijenama stekli 70 posto dionica PIK-a Đakovo, vidjet ćemo da je država nebrojeno puta intervenirala kako bi sanirala njihove gubitke. Prva sanacija uslijedila je nedugo nakon privatizacije, a 1997. izvršeno je i restrukturiranje u kojem je kombinat razbijen na 14 poduzeća. Đakovština je iz toga izašla sa 682 zaposlena, a više od dvije trećine dionica i dalje je bilo u rukama radnika.

Gomilanje gubitaka

No tvrtka je nastavila gomilati gubitke, pa je država već 1999. po drugi put intervenirala, otpisom i reprogramom više od 50 milijuna kuna dugova, a treći put 2001., kada je tijekom konsolidacije agroindustrije Đakovštini otpisala 36 milijuna kuna dugova, reprogramirala 135 milijuna kuna, a 54,5 milijuna kuna pretvorila u svoj vlasnički udio.

Zbog tih je intervencija udio malih dioničara pao na 25 posto, a udio države porastao na 55 posto. No radnici su se vratili u igru kada su 2003. godine, udruženi u ESOP program radničkog dioničarstva, ponovo kupili od države 46,6 posto dionica za 21,5 milijuna kuna, preko tvrtke Đakovština Novi ESOP, koju je u tu svrhu osnovala sama Đakovština. Tvrtku su privatizirali uz pomoć nje same jer je Đakovština dala i jamstvo za kupnju dionica, koje su radnici obročno otplaćivali, a kako se kasnije ispostavilo, Novi ESOP imao je kod nje i kredit od 17 milijuna kuna.

Nakon te privatizacije, u rukama radnika i ranijih malih dioničara ponovo je bio okupljen vlasnički udio od čak 66,45 posto, dok je država pala ispod osam posto, pa su u nadzornom odboru Đakovštine većinu stalno imali predstavnici radnika, a što se tiče uprave, nju nitko nije ni mijenjao praktički još od 1995. godine, unatoč svim gubicima, sanacijama, konsolidacijama i izmjenama vlasnika. Ta ista uprava uskoro je ponovo dovela tvrtku u gubitke, pri čemu je financirala modernizaciju proizvodnje tako što je državi uskraćivala davanja. Do 2007. za PDV i doprinose dugovala je 78 milijuna kuna, kojih joj je država, kako smo već spomenuli, oprostila, i to pretvorivši potraživanja u vlasnički udio po sumnjivoj cijeni.

Naime, za tih 78 milijuna kuna država je dobila samo 24,7 posto Đakovštine, plativši dionice čak pet puta skuplje nego što ih je sama 2003. naplatila radnicima. Nije jasno zašto je određena takva cijena i zašto država nije za toliki novac stekla većinsko vlasništvo u Đakovštini, već se, zajedno s onim što je imala ranije, sada popela tek na 30,75 posto. Jasno je samo da je taj oprost dugova dogovoren uoči parlamentarnih izbora 2007. godine, i da je tadašnja HDZ-ova vlada, kojoj je predsjednik bio Ivo Sanader, potpredsjednik i ujedno šef Fonda za privatizaciju Damir Polančec, a ministar financija Ivan Šuker, time kupila socijalni mir u Đakovu.

Krađa žita

Đakovštinu su tako ostavili u većinskom radničkom vlasništvu i ujedno spasili od stečaja, ali samo za koju godinu, jer je poslovanje od lošeg postalo katastrofalno. Otkad je otišla u stečaj, često se moglo čuti da je Đakovština propala zato što je opljačkana. Stečaj je i započeo aferom s nestankom desetaka tisuća tona žita iz njenih silosa, za koje se činilo da su pokradeni doslovno preko noći. Međutim, financijski izvještaji Đakovštine, kao i dokazi koje je Državno odvjetništvo prikupilo u istrazi o nestanku žita, pokazuju da je Đakovština bila ta koja je ukrala državne robne rezerve iz silosa, koja je opljačkala zalihe seljaka, otuđila državni novac od stanice za tehnički pregled i uskratila državi poreze i doprinose. Drugim riječima, nitko nije opljačkao Đakovštinu, već je Đakovština pokrala koga je god stigla i mogla.

Đakovština je, nastupom krize, propala naprosto zato što je uvijek loše poslovala, a njena je nesposobna uprava krađama pokušala odgoditi propast. Prikrivanje gubitaka naročito je eskaliralo kada su 2008. i 2009. počele divljati cijene žitarica, pa se znalo događati da tvrtka prodaje brašno po manjoj cijeni od one po kojoj je otkupila žito. Iako je Đakovština već 2008. bila nelikvidna, uprava je prikazala dobit, no 2009. više nije mogla sakriti katastrofalni gubitak od 214 milijuna kuna, a to još nije bilo sve. Kada su, nakon otvaranja stečaja, bilancu tvrtke pročešljali revizori, otkrili su hrpu fiktivnih stavki, počevši od nepostojećih potraživanja teških 50 milijuna kuna, preko materijalne imovine precijenjene za čak 174 milijuna kuna, pa do lažnog stanja zaliha koje su bile prikazane na 119 milijuna kuna, a u stvarnosti su vrijedile tek šest milijuna.

Đakovština je, s kreditima uzetima kod čak 11 banaka, bila dužna preko 500 milijuna kuna. Uza sve to, istraga o krađi žita otkrila je da je oštetila državne rezerve, kooperante i seljake za više od 60 milijuna kuna. Zbog toga su početkom 2010. bili privedeni dugogodišnji direktor tvrtke Mijo Matić, koji je lani umro u zatvoru, i član uprave Paško Gašpar, a po završetku istrage podignute su optužnice protiv Gašpara i još pet osoba, što pokazuje da je krug onih koji su znali za malverzacije bio prilično širok. Među optuženima je i Martin Župan, direktor Novog ESOP-a, preko kojeg je 522 radnika privatiziralo Đakovštinu.

Neuspjela smjena uprave

Teško je točno reći koliko je poreznog novca država ukupno spiskala u Đakovštini počevši od sanacija 90-ih, no čini se da je riječ o blizu 400 milijuna kuna. Samo od 2007. HDZ-ova Vlada najprije je pretvorila u vlasnički udio 78 milijuna kuna, koji su propašću tvrtke zauvijek izgubljeni. K tome, Đakovština je prije stečaja ponovo nagomilala 65,5 milijuna kuna neplaćenih poreza i doprinosa. Vlada je obeštetila i dio seljaka kojima je Đakovština otuđila robu, a pretrpjela je i štetu učinjenu državnim rezervama. Na koncu će još za otpremnine radnicima isplatiti 28 milijuna kuna, preuzimajući neizvjesne sporove. Time je u posljednje četiri godine u Đakovštini nestalo oko 200 milijuna državnih kuna.

Teško je, također, reći zašto rukovodstvo Đakovštine nikako nije uspijevalo racionalizirati poslovanje. Od samih radnika moglo se čuti da je uprava interese tvrtke podredila cilju očuvanja prekomjernog broja zaposlenih, a svakako jest nezgodno dijeliti otkaze kada su radnici ujedno vlasnici firme. Poznato je i to da je Vlada preko svoja dva člana nadzornog odbora pokušala 2009., doduše prekasno, smijeniti upravu, ali su se tome usprotivila četiri člana odbora koja su predstavljala radnike. Možda se u Đakovštini stvorila takva konstelacija odnosa između radnika-vlasnika, njihovih predstavnika i uprave da su sve poluge za promjene bile zakočene.

Kada je tvrtka doživjela konačan slom, radnici su počeli prozivati Vladu za odgovornost, koje ona svakako nije lišena, jer je njeno milosrđe kojim je 2007. ponovo postala suvlasnik firme bilo predizborno motivirano, a nakon toga nije poduzela ništa da tvrtku osnaži, ako nikako drukčije, onda dovođenjem potentnog i odgovornog vlasnika. No valja na kraju priče zabilježiti još jedan detalj, a to je da su radnici uz otpremnine zahtijevali od države da ih obešteti čak i za novac koji su uložili u propale dionice Đakovštine.

Sve to govori da radnici, koji nisu bili u stanju kontrolirati ni svoje predstavnike, ni nadzorni odbor, ni upravu tvrtke koju su kupili, nisu na kraju bili u stanju preuzeti niti odgovornost za propast vlastite tvrtke. Njihovo stalno utjecanje državi, koju su ovih dana zazivali da ih spasi jadikujući da su opljačkani, izmanipulirani i prevareni, stoga je bilo i konačna izdaja ideje radničkog dioničarstva u Đakovu. Sljedeći put kada radnici budu htjeli preuzeti neku svoju firmu, protivnici te ideje moći će uprijeti prstom u Đakovštinu.