Revolucija se vraća kući

Višednevni njujorški prosvjedi, najavljeni kao “Okupacija Wall Streeta”, ipak nisu prerasli u masovni pokret niti će, kako sada stvari stoje, imati ozbiljnijega političkog učinka: nekoliko tisuća ljudi, okupljeno prvog dana akcije, u subotu 17. rujna, brzo se svelo na stotinjak najodlučnijih, koji kampiraju i marširaju ispred simboličke utvrde globalne financijske moći. Početno prizivanje egipatske revolucije i protesta španjolskih indignadosa pokazalo se, dakle, promašenim, a upozorenja gradonačelnika Michaela Bloomberga da New York ne smije reprizirati kairske i madridske nerede pretjerano opreznim. Pa opet, i takav je, sasvim slabašan otpor sistemski legitimiranoj plutokraciji bio dovoljan razlog za agresivno povlačenje poluga represivnih aparata države: osmoga dana prosvjeda, policija je uhitila stotinjak sudionika, a internetske livestream snimke i promptno postavljeni clipovi na YouTubeu instantno su svjedočili o nemotiviranoj primjeni sile NYPD-ovaca.

Optužba za neartikuliranost

Tek je ovaj neočekivani obrat inače mirnih prosvjeda privukao nešto pažnje srednjostrujaških medija: ono što su entuzijastičniji ljevičari euforično najavljivali kao početak urušavanja nepravednog sistema dominacije izrazito bogate manjine nad sve siromašnijom većinom, a radikalni desničari histerično prokazivali kao novi napad na “američke vrijednosti”, mainstream novine i televizijske postaje složno su i spokojno ignorirale. Ako im mali broj sudionika prosvjeda pritom i daje za pravo, teško je ne složiti se s ciničnom primjedbom novinarke Amy Goodman, suosnivačice i urednice neovisnoga programa Democracy Now: da je Wall Streetom tih dana slučajno prošetalo 2.000 članova desničarsko-populističkog Tea Partyja, odmah bi se pojavio jednak broj izvjestitelja. A i cijela bi stvar vjerojatno bila prikazana kudikamo ozbiljnije; ovako, nakon što je priča, zahvaljujući snimkama privođenja, dobila na medijageničnosti, prvi su krokiji okupacije Wall Streeta u “utjecajnijim” novinama nepogrešivo iscrtani iz patronizirajuće perspektive u kojoj demonstranti brzo postaju zaigrana skupina razmaženih klinaca i posthipijevskih redikula, nesposobna artikulirati jasne i koherentne zahtjeve. “Manjak kohezije u grupi i njena očita želja da glumi progresivnost umjesto da je demonstrira znanjem”, podučava tako “New York Times”, “zabrinjavajuća je u svjetlu izazova s kojima se mnogi pripadnici ove generacije susreću.”

Nije da prosvjednici nisu dali povoda takvim komentarima: na Wall Streetu se posljednjih dana vikalo i protiv kapitalističkog sustava i protiv njegove neoliberalne inačice, i protiv smrtne kazne i protiv zabrane lakih droga, i protiv kršenja prava etničkih manjina i protiv uništavanja prirode… Pa ipak, znakovito je kako se optužba za neartikuliranost perpetuira povodom svake izvaninstitucionalne akcije socijalnog otpora, neovisno o njenoj masovnosti: bila riječ o ovoljetnim londonskim nemirima, španjolskim protestima ili proljetnim “facebook-prosvjedima” u Hrvatskoj. Njezina neizrečena premisa uvijek je ta da se politički relevantan zahtjev može formulirati isključivo u okvirima postojećeg sistema; ona stoga počiva na potpunom zanemarivanju ciljeva i specifične dinamike spontanih činova kolektivnog otpora. Naposljetku, niti jedno uspješno rušenje sistema pobunom “odozdo”, od Francuske pa do Oktobarske revolucije i dalje, nije se zbilo kao implementacija unaprijed zadane doktrine, nego kao zamršena, neočekivana provala nezadovoljstva koje se ideo-politički artikuliralo kroz sam proces, u sukobu različitih interesa i stavova i bez garantiranog ishoda, da bi tek retroaktivno bilo interpretirano unutar kategorija pobjedničke ideologije.

To se osobito zaoštreno pokazuje kada se pobunjeno mnoštvo organizira na načelima direktne demokracije, bez hijerarhijskog ustroja, oslanjajući se uvelike na tehnologiju suvremenih društvenih mreža; onako kako su, inspirirani brojnim recentnim svjetskim pobunama, pokrenuti i kako se odvijaju njujorški prosvjedi. Inicirao ih je, doduše, popularni “kulturnodiverzantski”, antikonzumeristički magazin “Adbusters”; kanadski su aktivisti prvi pozvali na “okupaciju”, ali sve što se potom događalo ulazi u polje nepredvidljive sinergije motiva i taktičkih odluka sudionika prosvjeda i barem donekle izmiče prvotnoj intenciji – od svlačenja simpatične gospođe Zuni Tikka, koja je odlučila golim grudima privući pažnju medija na “našu stvar”, pa do javne podrške ozloglašene haktivističke skupine Anonymous, čiji je angažman izazvao popriličnu zabrinutost službenika državne sigurnosti.

Urušavanje umjesto rušenja

Ništa od svega ovog, ipak, nije dovoljno – barem za sada – da se prijeđe kritična točka nakon koje entuzijazam prosvjednika postaje ozbiljnija prijetnja sustavu: započevši kao ogledni primjer horizontalno umrežene mobilizacije nezadovoljnih, okupacija Wall Streeta iz dana u dan klizi naniže, prema novoj potvrdi nadmoći vladajuće klase, agresivno demonstriranoj policijskom brutalnošću i trijumfalistički potvrđenoj posprdnim medijskim komentarima. Ako se niz nedavnih globalnih pobuna i protesta – s izuzetkom, donekle, onih arapskih – vidi kao rastući pokret otpora neoliberalnim modelima ekonomije, onda njujorški prosvjedi moraju djelovati kao razočaravajući antiklimaks: revolucija je, izgleda, došla kući, pred vrata institucija koje su nekažnjeno uzrokovale recesiju i gurnule ispod praga ekstremnog siromaštva desetke milijuna ljudi, samo da bi tamo bila ignorirana, poražena i ismijana.

Što, na sreću, ipak nije razlog za ozbiljniju zabrinutost: dok slušamo sve glasnije i sve utemeljenije najave novog udara ekonomske krize, o kojem govore MMF, Svjetska banka, George Soros, Nouriel Roubini i niz drugih institucija, biznismena i stručnjaka, postaje sve očitiji apsurd zamisli da se iz recesije pokuša izići smjerom koji nas je u nju doveo – zaoštravanjem neoliberalnih reformi. U skladu s tim, zapravo, i nije osobito važno što stotinjak prosvjednika pred Wall Streetom ne znači prijetnju sistemu; s druge strane barikada, u uredima velike burze, sasvim je dovoljno menadžera, brokera i činovnika koji svakodnevno i predano rade na tome da taj sistem konačno i nepovratno sruše.