Šta je zaista rekao “Anonimus”

Obećavam da u ovom tekstu neću reći nijednu reč o političaru i piscu, koji bi trebalo kao u Čehovljevoj dramaturgiji da ostane u pozadini, a da pritom kao lik ne izgubi na učinkovitosti niti dramatici. Uostalom, to je njegova već utvrđena rola. Razlog zbog kojeg se ponovo dotičem ove teme iniciran je aktivističkim radom grupe “Anonimus” na internetu u minutima neposredno pre proglašenja Nobelove nagrade za književnost za 2011. godinu. Naime, pokušaću najpre da iz lične perspektive rekonstruišem tih dvadesetak minuta besmrtnosti da bih potom prešao na medijske reakcije u Srbiji koje mogu biti i te kako zanimljive za čitanje.

Minuti pometnje

Tog ranog popodneva imao sam poslovni sastanak na kome se raspravljalo o budućem nastupu na Beogradskom sajmu knjiga. Oko pola jedan, na vratima se pojavila moja koleginica S. donoseći vest da su mediji, osobito njeno veličanstvo B92, objavili da je Ćosić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Priznajem, bili smo zatečeni. A ja sam se u trenutku setio da sam upravo od S. pre osam godina čuo vest o atentatu na premijera Đinđića. Bilo je nekog nemilog preklapanja u njenom tonu onda i sada. Razmenili smo poglede, pitajući se da li treba pakovati kofere polako ili učiniti nešto drugo. Otišli smo brže-bolje na sajt Nobelove fondacije i ustanovili da je odbrojavanje u toku. Slika zaleđena, a do proglašenja još 19 minuta i tridesetak sekundi. Međutim, neki drugi sajtovi su uveliko prenosili vest o novom neočekivanom “laureatu”.

– Ma, šta vam je, ljudi – rekao je neko – zamislite samo Ahtisarija i Ćosića zajedno. Oksimoron… Pa nisu valjda poludeli da mu je daju.

– Da, da – rekla je S. – Treba, ipak, sačekati ove iz Nobelovog komiteta.

Potom smo potražili vest na B92, ali odatle je već bila skinuta. U međuvremenu su počeli da zvone telefoni. Ljudi su zbunjeno pitali da li smo čuli ovo i ono. RTS je u kajronu uveliko vrteo informaciju o Nobelu, onako kako se usred programa, recimo, obaveštava pučanstvo da je Novak Đoković osvojio još jedan Gren slem. Na sreću, “uzdrmani” poredak vrednosti ubrzo je vratio predstavnik Nobelovog komiteta izgovarajući ime Tomasa Transtremera.

Medijski šum

Ne znam ko je prvi od domaćih medija naseo na dezinformaciju. Rekao bih da je to bila baš B92, koja je prethodno ustanovila da je njegova visost “Gardijan” objavio vest o srpskom nobelovcu. A kada “Gardijan” nešto objavi, onda ne treba časiti časa, ima da se objavljuje po kratkom postupku. Tako je lansirana vest o laureatu: “poslednjem disidentu XX veka, svedoku kraja jedne epohe i proroku vremena koje dolazi”. Izvor ove dezinformacije bio je sajt-dvojnik: www.nobelprizeliterature.org na kome će ubrzo, po zvaničnom proglašenju dobitnika, aktivistička grupa “Anonimus” preuzeti odgovornost za jedinstvenu subverziju na globalnoj mreži. Za B92, poveli su se RTS, www.trojka.rs, dok su agencija Beta i “Blic”  uporno pokušavali da stupe u kontakt sa SANU i samim “laureatom”. Ni Wikipedia nije ostala imuna. Srećom, troma “Politika” nije imala vremena da se snađe u svemu tome, pa je sačekala udobnost narednog dana da o svemu prosudi sa distance i znalački (“Prevara za Nobela”). RTS je ubrzo lansirao izvinjenje svojim gledaocima, objašnjavajući da “gospodin Ćosić nije dobio Nobelovu nagradu” i da ovo ipak nije “veliki dan za Srbiju”, kako je ranije bilo objavljeno. B92 je nastavila da radi kao da se ništa nije dogodilo, “puneći” svoju kulturnu rubriku novim informacijama, slikama zbunjenog Transtremera i reakcijama iz sveta na novog laureata.

Talas ogorčenja u medijima nastupio je sutradan, kada je u štampi dominirao vokabular: prevara, sprdanje s vrednostima, hakerska zavera. U tome su prednjačile “Večernje novosti”, inače najnaklonjenije srpskom “nobelovcu”. Sam “laureat” je ostao po strani, dostojanstveno izjavivši kako nije poverovao u novinarsku patku jer ga niko zvanično nije obavestio. Sve ostalo je prepustio SANU, koja je oštro reagovala, naglasivši da će ceo slučaj biti predat Ministarstvu unutrašnjih poslova i Javnom tužilaštvu, tj. Specijalnom odeljenju za visokotehnološki kriminal. Tom aspektu pravnog gonjenja web aktivista dosta pažnje je posvetila “Politika”, čiji novinar je istraživao kako na celu stvar gledaju eksperti za visokotehnološki kriminal. Analitičar Slobodan Antonić je dodao i to da sve to liči na drugosrbijanski diskurs.

Pobuna protiv…

Očigledna je želja za državnom odmazdom nad nepoznatim aktivistima koji su se drznuli da se poigraju sa nacionalnom veličinom, ali i sa medijima koji su ispali smešni u brzometnom igranju šaha, zaboravivši pritom na pravila novinarske profesije. Međutim, manje brine to što mediji u Srbiji nisu proveravali informacije koje su objavljivali. Nije im to bio ni prvi ni poslednji put. Na dezinformisanju javnosti izgrađene su brojne novinarske karijere. I nikome od njih ništa nije falilo zbog toga, osim dotičnoj iskrivljenoj javnosti, odnosno svima nama zajedno. Ono što bi trebalo da brine je čitanje obrazloženje “Anonimusa” zbog čega je to učinjeno. Stiče se utisak da su mediji iz svega toga izvukli samo dve stvari: bestidno igranje sa nacionalnim vrednostima i kako sankcionisati visokotehnološki kriminal. Međutim, niti je to bio smisao poruke “Anonimusa” niti je ostavljeno prostora za iskrivljenje značenja ove subverzije, što mediji u Srbiji uporno čine.

Naime, domen sajta www.nobelprizeliterature je, prema istraživanju, registrovan 5. oktobra u 15 časova. Otprilike u isto vreme kada su demonstranti pre jedanaest godina u Beogradu upali u saveznu Skupštinu i zapalili lažne glasačke listiće. Subverzija je izvedena sutradan, 6. oktobra u podne, u danu koji se u srpskoj politici nikada nije dogodio. Kao meta političke subverzije izabrana je ličnost iz politike i kulture koja predstavlja simbol nacionalističkog projekta u Srbiji, ratnog razaranja i zločina. Set vrednosti koji je sa njom preživeo sve tranzicijske promene u jednom času je stavljen u svetsku žižu. Ovo bi trebalo da bude opomena i pobuna protiv sistema koji održava stanje stvari iz vremena pre 5. oktobra 2000. Takođe, trebalo bi da zabrine i to što svest o značaju tog istorijskog datumu i propuštenoj prilici da se srpsko društvo zaista transformiše pokazuje jedino “Anonimus”, neprofitna, samoogranizovana grupa ljudi. No možda je to put pravih transformacija u Srbiji. I ne samo u njoj. Mimo protoka kapitala. U samoinicijativnom činu koji, bar na dvadeset minuta, suspenduje društveni poredak.