Štednja nam se piše

Netom objavljeni pristupni ugovor između Europske unije i Hrvatske ima jednu upadljivu, a ključnu sličnost s predizbornim kampanjama glavnih domaćih stranačko-političkih snaga. U oba slučaja, naime, jasno se otkriva da nam odgovorni subjekti, kada bodro kazuju o ekonomskoj budućnosti zemlje, lažu. Ne samo da načelno muljaju, već to čine i kada je posrijedi konkretan sadržaj procesa, bilo da se radi o revitalizaciji Hrvatske u kontekstu EU-a, ili bez obzira na taj okvir.

Navest ćemo dva primjera za ilustraciju te lažljive prakse; prvo, u prilogu sporazuma s EU-om posvećenom brodogradnji i hrvatskim obvezama, opravdavaju se ukratko sva znana strahovanja da će se nauštrb te naše strateške djelatnosti ploditi interes jačih eurounijskih partnera kao nelojalne konkurencije. “Smanjenje kapaciteta provest će se kroz trajno zatvaranje navoza, određivanje navoza koji će služiti isključivo za vojnu proizvodnju u smislu članka 346. Ugovora o funkcioniranju EU i/ili kroz smanjenje površine brodogradilišta”, navodi se, pri čemu zacrtano smanjenje ukupne proizvodnosti hrvatskih brodogradilišta iznosi oko 22 posto.

Laži, laži, laži me…

A dugo se, kao što to dobro pamtimo, javnost uvjeravalo da eventualno smanjenje kapaciteta hrvatske brodogradnje nije bilo predmetom pregovora s EU-om, kamoli uvjet.

Poljoprivreda, pak, još jedna iz najužeg kruga strateških djelatnosti u Hrvatskoj, stavljena je tokom pregovora u naročito nepovoljan položaj, budući da će se kroz prvih pet godina većinski dio poticaja isplaćivati iz domaćeg budžeta, a ne iz EU-fondova, kao što se pričalo. I tu se nepopustljivost Brisela tumači povlaštenim statusom velikih europskih privrednika.

Drugi primjer se odnosi na prezentaciju programa koalicije SDP-HNS-IDS-HSU, održanu prošlog tjedna, s raširenim dojmom kako taj program naprosto vrvi općim mjestima. “Novinari su očekivali da će netko u političkom programu najaviti otpuštanje polovice ljudi u upravi ili zatvaranje dvjesto tvornica”, konstatirao je nešto kasnije na HTV-u ekspert Branko Grčić, kojeg se naziva i ekonomskim strategom SDP-a, da bi zatim poentirao: “Onaj tko bi se na taj način prezentirao javnosti, nikad ne bi dobio izbore.”

Jedini način da se dođe na vlast i ostane tamo, dakle, sudeći po taktici relevantnih faktora na političkoj sceni, jest uporno laganje onome tko eliti izdaje demokratsku legitimaciju – samom narodu. Nitko ne najavljuje masovna otpuštanja, rezove i likvidacije, ali možemo sa sigurnošću očekivati da će ih biti, pa još i gore od spomenutog; o tome se dosta ranije govorilo, ali ne ovako blizu izbora. Priča o ulasku u EU je u biti vezana uz tu perspektivu, naglašava i ekonomist Dragoljub Stojanov s Ekonomskog fakulteta u Rijeci.

– EU je integracija ekonomske, ne političke naravi. Naši političari su se bezrezervno ubacili u igru eurounijske i globalne ekonomije, pa sad moraju igrati po njihovim strogim pravilima. Zato će se pogodovati krupnome privatnom kapitalu, na račun onih s druge strane, koji ga nemaju. Uostalom, ni sam naš ulazak u EU ne forsira se radi nas, nego radi velikih međunarodnih igrača. A domaći političari su neiskreni prema tržištu izbornih glasova – jer tako oni gledaju na društvo – jednostavno zato da bi se u opisanom poslu uspješno održali na površini – kaže Stojanov.

Što, međutim, s druge strane obećava i najavljuje HDZ, koji je također siguran u izbornu pobjedu, ništa manje od oporbene koalicije? I ta je stranka u svom formalnom programu znatno mekša, apstraktnija negoli bi se očekivalo po njezinu stalnom tematiziranju određenih reformi. Ako je za vjerovati isturenom programu – ako takvi programi uopće imaju neke veze sa stvarnošću – fiskalna politika ostaje na praktički istim pozicijama, od kapitalnih investicija se navode dubiozni trofeji iz međustranačkih obračuna, poput Brijuni rivijere, a najavljeno ozdravljenje zdravstva pršti od dobrih želja, no bez ijedne suvisle upute za njihovu provedbu.

Po strani od toga, premijerka Jadranka Kosor upustila se u borbu za već izgubljenu Inu, najavivši donošenje zakona o ograničavanju stranog vlasništva u toj firmi, na manjinski udio. Kritičari toga njezinog poteza, međutim, svrstavaju ga među tipične predizborne, populističke trikove, objašnjavajući kako bi takva legislativna mjera bila derogirana preuzetom, obvezujućom pravnom stečevinom EU-a iz poglavlja o slobodnom tržišnom natjecanju. I da bi nam Inu moglo povratiti jedino suđenje na kojem bi se dokazalo kako je prepuštena mađarskome Molu pod kriminalnim okolnostima, a slučaj se u tome smjeru baš i ne razvija odveć uvjerljivo.

Uloga monetarne politike

Ljubo Jurčić, ekonomski stručnjak i lider nove stranke Hrvatska ekonomska inicijativa, mišljenja je da i vlast i opozicija opslužuju ekonomski model koji im pruža mogućnost vođenja alibi-politike. Taj model, kako nam je objasnio, obično se naziva neoliberalističkim i zasnovan je na tezi da tržište samo rješava sve odnose, a vlada postaje tek kontrolor poslovanja, ne više onaj koji nešto usmjerava s društvenim prioritetima na umu. Za sve izlike u tome svijetu, dakle, domaćim se političarima dovoljno pozvati na EU.

– Ako želite riješiti gospodarske probleme po tome modelu – riječi su Jurčića – jednako u Hrvatskoj ili u EU, pa čak i globalno, bar donedavno, jedino što vam preostaje jest da najšire slojeve stanovništva uvjerite da prihvate nova odricanja, nove rezove, a to ne ide bez obmanjivanja. No, taj model se posljednjih godina urušava, dok naši političari ne uviđaju da ostaju na brisanom prostoru. Ne shvaćaju da valja mijenjati model tako da vlada prihvati odgovornost za proizvodnju i konačno povede aktivnu ekonomsku politiku.

Naši sugovornici, profesori Jurčić i Stojanov, pouzdano se sastaju na istoj točki pri determiniranju ključnog problema hrvatske ekonomije, a to je monetarna politika. Znamo li da je riječ o najapstraktnijem ekonomskom području, onome gdje se – matematički rečeno – jedna nepoznanica objašnjava drugom nepoznanicom, i gdje roba postaje sama robna simbolička, papirnata protuvrijednost, to javnost često ne uočava kardinalnu poziciju monetarnog aspekta u ekonomskom sustavu poput hrvatskog. Pa se, recimo i to, glavnog servisera čitavog mehanizma, guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, nerijetko doživljava kao spasonosnu i općenito korisnu personu, a istu politiku u bitnom podržavaju i HDZ i oporbena koalicija.

Za potrebe ovog članka dovoljno je reći kako dugogodišnji dosljedni intervencionizam HNB-a u smjeru održavanja fiksnog tečaja kune naspram eura ide na ruku prvenstveno bankama i trgovcima, odnosno uvoznicima, a izravno šteti proizvođačima, odnosno izvoznicima. Štoviše, oni se u toj formuli ne pojavljuju tek kada svedemo proces na posljedice, nego se može reći da bankari i veliki trgovci upravljaju hrvatskom monetarnom politikom, a svi se daljnji politički segmenti gospodarstva nužno ravnaju po tako zadanim odnosima.

– Zato bi bilo dosta priče o prednostima tzv. interne devalvacije, koja znači samo prebacivanje grešaka vlade na građane. Aktivni ekonomsko-politički pristup u hrvatskom slučaju znači okretanje prioriteta, s čime bi na prvo mjesto došla industrijska politika. Njome bi se odredilo što ćemo proizvoditi, s obzirom na naše resurse, prirodna bogatstva, znanje i tradiciju. Regionalnom politikom bi se uredili infrastrukturni uvjeti, a zatim bi na red došla fiskalna politika. Tek na kraju, mjesto je monetarnoj – ističe Jurčić.

MMF je samo simptom

Favoriziranje sadašnjeg poretka vrijednosti je kritički opservirao i Međunarodni monetarni fond, taj globalni bauk kojim nas plaše svaki put kad se suočimo s golemim hrvatskim dugom. Čak i MMF, naime, uočio je da notorna valutna klauzula generalno predstavlja najveći rizik za banke, premda im u međuvremenu jamči zamamno visok profit. Naravno, daleko smo od pretpostavki reprogramiranja i djelomičnog otpisa dugovanja, kao i od javnog saniranja građanske zaduženosti onako kako su javnim novcem sanirane raspojasane privatne banke po svijetu. Ali, MMF je tu samo simptom koji ne treba uzimati kao novi politički alibi u trenutku naplate štete.

– MMF je s razlogom postao babaroga, jer zahtijeva nemilosrdnu štednju kada ga pozovete u pomoć, no štednja nas ionako neminovno čeka, s njim ili bez njega – kaže Dragoljub Stojanov.

– Treba samo pažljivo vidjeti na čiji će teret pasti veći dio te štednje. Interna devalvacija ili deflacija, ono što se dosad zagovaralo i provodilo, pomaže onom tko drži krupni kapital, dok bi klasična devalvacija potaknula proizvodnju i, samim tim, zapošljavanje. Ali, nisam siguran da je politička elita spremna za takvo, socijalno rješenje – zaključuje Stojanov.