Što je nama socijalistički humanizam

Na skupu koji je o časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi (1963-1974) u organizaciji Zaklade “Rosa Luxemburg” za jugoistočnu Evropu održan od 13. do 15. oktobra u Korčuli, sudjelovao je i Božidar Jakšić, profesor i suradnik mnogih naših socioloških i filozofskih časopisa. Zbog teksta objavljenog upravo u Praxisu, kao mladi je znanstvenik 1972. udaljen s Univerziteta u Sarajevu. Kasnije je bio suradnik, pa i direktor Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu. Napisao je mnogo knjiga o raznim sociološkim temama, a i svojevrstan je kroničar Praxisa, o čemu objavljuje studije i knjige. Razgovarali smo u pauzi korčulanskog skupa.

Kako vidite problem istovremenosti kontinuiteta, koji za one koji znaju ipak postoji, recepcije i kritike Praxisove škole s jedne strane i diskontinuiteta s druge strane? Jer, ipak je ova misao pala u drugi plan, s obzirom na suvremene diskusije u filozofiji i društvenoj teoriji koje se sada u nas vode?

– Kulture južnoslavenskih naroda su kulture diskontinuiteta. Gotovo svaka generacija bori se da iznova osvoji prostore slobode kulturnog stvaralaštva. U tim se borbama rijetko tko oslanja na dostignuća prethodnih generacija, tako da su napori da se sistematično analiziraju prethodni tijekovi izuzetak, a ne pravilo. Slično je i s analitičkim uvidima u kulturnu historiju. Najčešće počinju ab ovo. Čak i “tradicionalisti”, “čuvari nacionalnog imena”, ljudi koji se pozivaju na tradiciju koju uglavnom izmišljaju a ne poštuju, paradoksalno, doprinose diskontinuitetu kulture.

Kada je riječ o Praxisu, koji je bio izložen stalnim političkim napadima i osudama, kako u socijalističkoj Jugoslaviji tako i u etnonacionalnim državama “nasljednicama”, moj bi prvi impuls bio da se rasprave o toj značajnoj zajednici i instituciji filozofije, nauke i kulture “izvuku” iz sfere politike i “smjeste” u područje kulture. Praxis nije samonikla pojava u kulturi Jugoslavije. Otpori autoritarnoj vlasti, ali i dogmatizmu u tzv. revolucionarnom pokretu nisu počeli s Praxisom. Da nije bilo prethodnih pokušaja – kao što su Pogledi u  Zagrebu, Perspektive u Ljubljani, Danas u Beogradu… – da nije bilo značajnih djela u  književnosti, slikarstvu, filmu, arhitekturi.., ni Praxis ne bi bio moguć. Kao što ni neki noviji pokušaji ne bi bili mogući bez vrijednosti i iskustava Praxisa i Korčulanske ljetne škole.

Da se bar uljudimo

Nije li upravo kulturalizacija sjećanja danas problem? Prošlost, pa i ona Praxisa, istraživat će se samo kao depolitizirana priča odvojena od povijesti društvenog i političkog života?

– Tu je problem što su sve ex-jugoslavenske historije pisane kao političke historije. Historija političkih zbivanja do te je mjere dominantna u tim kulturama, da su socijalna i kulturna historija najčešće “protjerane” na marginu ili izvan margine osnovnih “tijekova  povijesti”. Teško se i u Hrvatskoj i u Srbiji mogu naći iole solidne studije o povijesti različitih obrta, na primjer, postolarskog ili pekarskog. Još teže je naći solidne knjige o povijesti kulturnih institucija. To su obično svečarske stvari. Stereotipno ispričane povijesti kraljeva i careva, pretvaranje političara, npr. predsjednika, u nekakve kulturne veličine, samo su pokazatelji nerazvijenih, pa na izvjestan način i primitivnih kultura.

Možda moramo reći da sve te sfere života trebamo osloboditi politikantskih obračuna, da bismo došli do prave društvenosti u kojoj ima i prave politike?

– Potpuno se slažem. Nikad se nisam bavio politikom, mada sam bio njen predmet i objekt represije. U studiji koju pripremam postoji vrlo obiman odjeljak o Praxisu kao objektu propagandnog rata između Istoka i Zapada. To mi je bilo zanimljivo raditi. Nisam podlegao maniru mnogih malograđana, zapravo podanika, da svaku politiku smatram “prljavom”. Smatram da je politika vrijedna ljudska djelatnost, mada današnje političke prilike na Balkanu ne daju osnove za takvu tvrdnju. Ali to mora biti politika koja ima punu svijest o tome što je javno dobro, što je to res publica. Samo takve političke poslenike mogu da poštujem, ali priznajem da ih danas ne vidim na javnoj sceni.

Pitanje je kako otvoriti politički prostor koji stranke uništavaju, pomoću kojih organizacionih oblika?

– U tome i jest problem. Kritička tradicija Praxisa je i prekinuta upravo da se onemogući otvaranje tog prostora. Ne tvrdim da je Praxis uspješno otvarao taj prostor, ali je i bio onemogućen da do toga ne bi došlo. Kolektivističkom autoritarnom sistemu “realnog socijalizma”, kao i novim autoritarnim kolektivističkim nacionalno obojenim sistemima, ne odgovara praksisovsko nastojanje da kultivira slobodno kritičko mišljenje, pa je teško zaključiti kome je Praxis više smetao – starom ili novim političkim sistemima.

Nije samo on. Neki danas istražuju fenomen singularnosti Jugoslavije, jedinstvenog konteksta između Istoka i Zapada. I na ovom skupu spominjale su se pretpostavke za postojanje grupa kao što je bila ona oko časopisa Praxis. Kontekst je bila jedna autentična socijalistička revolucija i s njom povezana antifašistička tradicija, koje praksisovci nisu negirali. To nije bilo klasično građansko disidentstvo?

– Teško da mogu prihvatiti ideju o singularnosti Jugoslavije. U zajedničku jugoslavensku državu ušli su etnički srodni narodi koji nikada u svojoj historiji nizu živjeli zajedno, nego su se nalazili u sastavu suprotstavljenih imperija. Činili su pet ekonomskih, političkih i kulturnih krugova, koji se nisu dobro uklopili. Zajednička država imala je i tu nesreću da nikad nije bila demokratska. Nemojmo se zavaravati. Ni Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ni Kraljevina Jugoslavija, ni ta tzv. samoupravna Jugoslavija, a niti ove današnje patuljaste države, praktično sve pod patronatom, nisu bile a ni danas nisu demokratske. Ovdje zapravo nikad nije omogućeno da se stvori demokratsko društvo. Sloboda je na ove prostore dolazila kao rijedak i kratkotrajan gost. Balkanske kulture nemaju neki velik demokratski potencijal.

Kultura po sebi nije demokratska. No, ne bih se složio da u socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo nikakvog demokratskog potencijala, što govori i slučaj Praxisa koji je, doduše, zabranjen nakon desetljeća rada,  no danas jedan svjetski relevantan marksistički časopis ovdje nije ni zamisliv?

– Praxis nije zabranjen nego je ugašen, “pridavljen”, a slažem se da nacionalistički režimi teško mogu da podnesu marksističke časopise. Priželjkujem da svaka od ovih pojedinačnih državica postane bar malo demokratska. Starohrvatski jezik ima jedan fini izraz za kulturu: uljudba. Da se uljudimo, uh, to bi bilo sjajno! Nakon svih mojih životnih iskustava, bio bih zadovoljan da živim u “pristojnom društvu”.

Od “mišljenja revolucije” došli ste do pozicije “stranke umjerenog napretka u okviru zakona”? Taj film danas nećemo gledati.

– Eh, bravo! Još kada bih mogao izabrati dobrog vojaka Švejka za predsjednika, u tu bih se stranku učlanio. No, slažem se s vama da za to nema mogućnosti.

I među kritičarima Praxisa, pritom ne mislim na diskvalificirajuće kritikante, koplja su se lomila oko problema “apstraktnog humanizma”. U svojoj opravdanoj borbi protiv staljinizma, ovi su mislioci, po mišljenju nekih drugih marksista, upali u pretjerani revizionizam. Problem je nastao polaženjem od pojedinca kao početka i kraja društvene analize – od pridavanja beskonačne važnosti subjektivnosti. Puno je manje pažnje posvećeno uvidima u klasnu podjelu u društvu, ulozi masa u historiji, da o kritici ekonomskih zakonitosti i ne govorimo?

– Znate, praxis-orijentacija je jedno dosta fluidno područje i postoje velike razlike između pojedinih praksisovaca, čak i onih koji su osobno bili najbliži, npr. između Gaje Petrovića i Milana Kangrge. Te razlike su filozofski veoma značajne i velike, a ljudi to zaboravljaju. Prema tome, teško da postoji nešto što bi se moglo nazvati jedinstvenom praxsis-filozofijom. Ne postoji čak ni nešto što bi se moglo nazvati jedinstvenom praxsis-grupom. To su bile aktualne ili naknadne floskule. Upravo to bogatstvo razlika koje se pojavilo u Praxisu davalo je društvu neku šansu da postane demokratsko i otvoreno.

Naravno, praksisovce je objedinjavala težnja da slobodno misle “svojom glavom”, da javno iznose svoje kritičke uvide. Bila je to liberterska, praktično humanistička orijentacija. Bio je to i pokušaj da se stvara autentična i od režima nekontrolirana intelektualna zajednica, nezavisna od partijskih, republičkih, nacionalnih i vjerskih ograničenja. Praksisovci su stekli veliki međunarodni ugled, neovisan o oficijelnoj državnoj propagandi, kao što je bio običaj u zemljama realnog socijalizma. To nije bila “promidžba” državnog modela, nego ljudskoga slobodnoga kritičkog mišljenja. Zato su Praxis i Korčulanska ljetna škola bili ukinuti i zamijenjeni državno-propagandnom tribinom u Cavtatu. A tu je jedna sesija koštala državu koliko cijelo desetljeće Korčulanske škole. Mislim da bi poslije toliko godina, pa i decenija, trebalo i ova pitanja analizirati hladne glave. Protiv sam svake idolatrije, i Praxisa i Korčulanske škole.

Kada pogledate spisak suradnika Praxisa i sudionika Korčulanske ljetne škole, dođe vam da se počnete ironično smijati zbog toga tko se tu sve pojavio. Netko se pojavio s istinskom željom da nešto pridonese, netko jer je u tome vidio zgodan način da se malo promovira. A velik broj sudionika, to ne treba zaboraviti, bili su ljudi koji su radili za određene institucije, prije svega represivne i ideološke, a zatim i određene kabinete. Tako je npr. Kardelj slao ljude iz svoga kabineta, a pojedine ideološke komisije svoje ljude. Oni su ponekad i sudjelovali u raspravama. Sve to bio je jedan konglomerat u kojem pokušavam razaznati ono što bi bilo od koristi za budući demokratski razvitak suvremenih društava.

Slijepi kolosijek

Recimo da smo mi ta budućnost: trebamo li Praxis smjestiti samo u akademsku i stručnu povijest filozofije i sociologije ili i u poluprošlu povijest alternativnih političkih subjekata, koji ne bi bili samo građanska alternativa postojećem? Upravo socijalistička alternativa može biti ono što zanima današnje čitatelje Praxisa. Dakle, mogućnost diskontinuiteta, ali i kontinuiteta revolucije?

– Kontinuitet revolucije manje, diskontinuitet više. Vidite, ništa ne uspijeva tako dobro kao uspjeh. Praxis je uspio steći autentičan međunarodni ugled, vrlo visok, i nije čudo da se za njega onda svašta ljepilo i da su neka očekivanja bila potpuno nerealna, rekao bih. To je jednostavno jedan pogrešan kolosijek. S druge strane, nije Praxis imao snažan utjecaj. Tiraž je bio oko 2.200 do 2.300 primjeraka, koliko se sjećam. Od toga je više od polovine odlazilo u inozemstvo, ali je upravo to državi strašno smetalo. Ideal državne propagande bila je zapravo Istočna Njemačka, u kojoj je sve bilo funkcionalizirano: od sporta do svake kulturne manifestacije i trgovinske transakcije. Državni represivni i ideološki aparat nastojao je da samo država bude istaknuta, od Pokreta nesvrstanih do ne znam čega…

Ali kada objavljuju u Njemačkoj, praksisovci svoj zbornik nazivaju “Jugoslavija misli drugačije” (Jugoslawien denkt anders), ne bježeći od toga da ih se identificira s jugoslavenskim identitetom?

– Naravno. Mogu vam ispričati i jedan lični doživljaj. Na poziv britanskih mladih liberala, 1968. godine zamoljen sam da na više britanskih univerziteta studentima govorim o Jugoslaviji. Desilo se da se i ovdje i u Britaniji pojavila teza da sad netko propagira Jugoslaviju. Nisam govorio patriotski, u smislu velikih političkih fraza. Govorio sam između ostalog i o tome kako se pravi pita od bundeve. Htio sam da pokažem kako mi nismo nikakvi divljaci, da smo ljudi od krvi i mesa. Da imamo neke političke zasade različite od ostalog istočnog bloka, ali da je Jugoslavija bila također zemlja realnog socijalizma. Nemojmo to zaboraviti. Samoupravljanje je bila zastava. Ali, ispod te zastave se krio jedan “debeli” staljinizam. To se može dokazati.

Danas opet imamo problema s teorijskim promišljanjem staljinizma. On nije puka opreka građanskom Zapadu – tako je u pukim hladnoratovskim kategorijama, koje dalje žive, najviše u tranziciji – no u smislu ideja on je i vrsta građanske restauracije.

– Potpuno se slažem. Tu je Rudi Supek u pravu kada upotrebljava pojam “staljinistički pozitivizam”. U pravu ste kada naglašavate da je staljinizam konzervativna, rekao bih i reakcionarna orijentacija. Silom prilika, te sam probleme dosta dugo studirao i došao do banalnog zaključka da je teorijski potencijal bilo koje od staljinističkih orijentacija vrlo, vrlo skroman. Iz te krave ne možete namusti puno mlijeka.

Postoji mišljenje da je uništavanjem svoga objekta, Jugoslavije, Praxis izgubio kontekst. Ili je, možda, sačuvao jedan jugoslavenski višak, koji nitko više ne želi? Neki članovi grupe sudjelovali su u pokušaju spašavanja, drugi u uništavanju svog odlikovanog objekta, jugoslavenskog društva. No ono se raspalo, uglavnom neovisno o volji ovakvih filozofa i znanstvenika. Prigovor, npr. Žižekov, jest da bi ta filozofija i nakon kolapsa režima nastavila biti djelatnom da je vrijedila.

– I ja pišem o insuficijenciji Praxisa u otvaranju novih perspektiva. Štoviše, moja je teza da onog trenutka kada nestane socijalni kontekst disidentstva, i samo disidentstvo postaje bespredmetno. Historijski nestanak režima disidentsku poziciju čini bespredmetnom. Tretirati Praxis kao neku mogućnost disidentskog otvaranja novog tijeka, slijepi je kolosijek u istraživanju. Praxis je tu pokazao očiglednu insuficijentnost. Pronašao sam samo jednog autentičnog praksisovca koji je predvidio tragični proces raspada jugoslavenskog društva, Andriju Krešića. Hoćemo li govoriti istinu, to moramo reći: nitko od nas nije predviđao krvavi raspad zemlje.

Patuljaste države

Problem puno širi od Praxisa: kako danas, nakon dvadeset godina, postupati s jugoslavenskim naslijeđem? Hoćemo li, primjerice, sada imati sedam patuljastih recepcija fenomena Praxis? Usprkos ovakvim konferencijama, naši mlađi kolege su u tim nacionalnim kućicama, iz kojih gledaju i na Jugoslaviju?

– Došlo je do parohijalizacije kultura malih, patuljastih država stvorenih prije dvije-tri decenije. Pisao sam o tome da je raspad Jugoslavije doveo do toga da postoji jedna država koja je članica EU-a – Slovenija, dvije zemlje pod direktnim protektoratom – BIH i Kosovo, jedna zemlja s poluprotektoratom – Makedonija i dvije zemlje s neoficijelnim protektoratom – Hrvatska i Srbija. Izvinite, ali situacija je i danas takva.

Hoću pitati što je jugoslavensko naslijeđe našim novim gospodarima? Lokalnim i evropskim? Evo, skup o relevantnoj jugoslavenskoj filozofiji sada nije moguć bez jedne njemačke zaklade. Ona vidi svoj interes za izučavanje naše socijalističke prošlosti, a mi sami ne. Onda se ne trebamo čuditi što smo “izrezani” iz većine suvremenih zapadnih pregleda povijesti socijalističke i marksističke misli, za koju interes ponovno raste?

– Nije ni ranije situacija bila drugačija. U britanskom su se tisku tekstovi o Jugoslaviji pojavljivali otprilike svaka dva mjeseca, kada bi se desilo nešto izuzetno. Čemu se ljudi ovdje čude? Zaboravljaju da je za nekoliko nedjelja u Ruandi ubijeno oko 700.000 ljudi, daleko više nego za četiri godine “trećeg balkanskog rata”. Ovdje je ljude Hans Magnus Enzensberger morao podsjećati na to da je u isto vrijeme vođeno 36 lokalnih ratova na mapi svijeta. Taj parohijalni, provincijalni sindrom “ovo se samo nama dešava”, kojim se odlikuju “javnosti” novih država, za mene je sasvim izvjestan. I to čini pomalo farsičnim sve ovdašnje nove vođe, i “nacionalne” i “proeuropske” orijentacije.

Što je danas živo, a što mrtvo u temama koje je Praxis pokrenuo? Ili: kako da mi današnji budemo na nivou svoga vremena onako kako je Praxis 1968. bio na nivou svoga?

– Na to je dosta jednostavno odgovoriti. Danas, pogotovo s bolonjskom reformom univerziteta, vidimo da se ne traži kritički intelektualac. A kritička orijentacija Praxisa, mislim, predstavlja trajnu vrijednost i u kulturi i u politici. “Kritika svega postojećeg” bila je samo jedno simboličko mjesto. Rudi Supek čak negdje kaže da takve kritike u Praxisu nije ni bilo toliko da bi se time mogao osobito hvaliti. Drugi element, uz kritičku orijentaciju, težnja je za slobodnim javnim izražavanjem kritičkog mišljenja, ne samo za pukom slobodom misli. Mislim da je to prostor na kojem će neke ideje Praxisa biti od koristi sadašnjim i budućim generacijama. Neka današnji ljudi slijede svoje ideje. I treća stvar, pogotovo u vezi s ekonomskom krizom: Praxisove ideje o jednom pravednom, humanom društvu, taj “utopijski”, ali praktični humanizam – koliko god ih izbacivali kroz vrata, uvijek će se vraćati kroz prozor. Te praksisovske ideje imaju potencijal za nove generacije i u kulturi i u politici. Ne može se reći, a to sam čuo u Srbiji: “Pa šta ako 200.000 ljudi umre od gladi?!” To je nedopustivo. Praxis pruža mogućnost novim generacijama da humani supstrat javnosti razviju, otvore i odu znatno dalje od onoga do čega je Praxis došao. Ja im od sveg srca želim da to i urade.

Subverzivni potencijal slobodnoga kritičkog mišljenja i ideja praktičnog humanizma razvijeni u Praxisu predstavljali su ozbiljnu opasnost za prethodni autoritarni režim, kao i za današnje autoritarne etnonacionalističke režime. U tom potencijalu nove generacije u svom traganju za slobodom mogu naći neku inspiraciju. U svakom slučaju, vjerujem da to neće biti “traganje za izgubljenim vremenom”.

Marković čovjek interesa, Tadić čovjek emocija

Poznata je različita sudbina praksisovaca u Zagrebu i Beogradu krajem 1980-ih i tijekom 1990-ih. Institut za filozofiju i društvenu teoriju, kojemu ste jedno vrijeme bili na čelu, dao je ne samo stare i nove politički aktivne mislioce, nego i niz novih srpskih vladara, sve do premijera Đinđića. A i svojedobni praksisovac Ljubomir Tadić otac je sadašnjeg predsjednika Borisa Tadića. Disidenciji se uvijek može desiti da dođe na vlast?

– Ukratko: Zoran Đinđić bio je mladi lijevo i liberalno orijentirani intelektualac, kasnije i političar, ali ne praksisovac. Nažalost, neki od mojih kolega, koji su radili u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i koji su bili veoma respektabilni praksisovci, pokazali su se u tragičnim ratnim zbivanjima na jedan način koji je za mene bio zapanjujući. To da čovjek koji je u svijetu bio jedan od najpoznatijih praksisovaca, Mihajlo Marković, postane ideolog Miloševićeve partije i piše njen program, za svaku je osudu, kao što su za osudu i mnogobrojna difamiranja Praxisa u Hrvatskoj na osnovi tog “slučaja”.

Filozof Ljuba Tadić piše 1980-ih knjigu “Je li nacionalizam naša sudbina?” da bi se onda i sam upregao u to kolo?

– Bio sam recenzent te knjige. Moram reći da imam različit odnos prema Tadiću i Markoviću. Ljubomir Tadić je bio nešto drugo od Mihajla Markovića. Marković je bio emotivno hladan – bio je čovjek interesa, dok je Tadić bio čovjek emocija. No, kao što su ga emocije vukle na jednu stranu, pa smo ga mi svi voljeli, tako su ga odvukle i na drugu stranu, pa smo digli ruke od njega.

Vratimo se Institutu. Kada su moji kolege krenuli u politiku, ja nisam htio da ih slijedim. A oni su zastupali različite političke opcije. Mi smo imali upravljanje Institutom na kolegijalnoj osnovi, kao dekanstvo, a netko je trebao biti direktor. I onda je “na mrzanu kuća ostala”. Jedva su me namolili da postanem direktor. Rekao sam da hoću, ali pod uvjetom da ja odlučujem u Institutu, a ne oni iza scene. To je bio jedan uvjet, drugi je bio: “Vi koji ulazite u Institut, zaboravite svoje političke razmirice.” Političkih svađa u Institutu ne smije biti, tko hoće svađu, eno mu partijske tribine, televizija, novine… Institut je naučna institucija. Međutim, poslije šest mjeseci tom svom tvrdom stavu morao sam da dodam i amandman. Ne samo da stavljam veto na vaše međustranačke razlike, nego i na unutarstranačke razmirice. Pokazalo se da su unutarstranački sukobi žešći od međustranačkih.

Pravo je ljudi – ja u to nisam ulazio, a u hrvatskim medijima me na budalast način “prozvao” Goran Milić – da zastupaju neku političku opciju, da pokušaju nešto uraditi itd. Veoma sam kritičan prema načinu na koji su neki od mojih kolega ulazili u politiku. Ali, ne mogu da osporim da su izvjestan politički antiratni angažman imali i Nebojša Popov, Miladin Životić i Zaga Golubović, na primjer. Takav angažman mogu razumjeti i potiho sam ga, sa strane, podržavao. Ali spram angažmana kao što je Markovićev i Tadićev imao sam ne samo velike rezerve, nego i velike javne kritičke otpore. Podsjetio bih da sam već 1988. u časopisu Gledišta s Markovićem polemizirao oko njegova političkog obrata.