Suhi kruh i marketinške igre

Citate biramo umjesto nepouzdanih sjećanja: “Potrošačka košarica koju mjesečno izrađuju sindikati nije realna i njome se obmanjuje javnost jer se želi prikazati kako hrvatske obitelji žive na granici siromaštva. Sindikalna košarica politički je instrument kojim sindikati šalju pogrešnu sliku u javnost o životu građana, stav je Hrvatske udruge poslodavaca koja je od Vlade zatražila da potrošačku košaricu izrađuje Državni zavod za statistiku” (“Jutarnji list”, 6. listopada 2010.). Tako su prije godinu dana medijski oblici neoliberalne satire na hadezeovski način cementirali odnos prema nečemu tako prozaičnom kao što je egzistencijalni obiteljski minimum. Stvari se nisu promijenile nabolje, osim što ove godine, tko će znati zašto, ne čujemo salvu interventnih truizama HUP-a i njegova ekonomskog savjetnika Emila Kuhtića, koji poučava: “Jedna prosječna plaća nije jedino primanje. Gdje su božićnice, regresi, zarada od iznajmljivanja stana, novac od ‘ujaka u Njemačkoj’, zarada od fušanja ili rada na crno.”

Smisao podsjećanja na prošlogodišnju medijsku eksplicitnost HUP-a nalazimo i u tužnoj usporedbi, statistici koja nakaradno korespondira s tobože prokazanom “kokošarskom” obiteljskom ekonomijom u Hrvatskoj. Slabo primjetan financijski fakat četveročlane obitelji svjedoči da od 6.362 kune čitave potrošačke košarice tek 834 kune prosječna obitelj iz Zagreba u kolovozu 2010. troši na “kulturu”. Medijski još manje uočljiv jest ovogodišnji izračun, gdje prema sindikalnim podacima prosječna potrošačka košarica za kolovoz 2011. iznosi 6.724,55 kuna što je za 0,06 posto više nego u srpnju, a četveročlana obitelj iz Zagreba za “kulturu” izdvaja tek 377 kuna. I što je sad tu solventno: debatna misao o “živoj metafori sveopće naše kulture u društvenopolitičkom kontekstu” ili križaljka uz tehnikalije o određenoj robi, kulturnim proizvodima najšireg radijusa, što se mogu podvesti pod nekoliko stotina kuna?

Ravnodušni prema publici

Umjesto kratke zabave o popisu kulturno “relevantnih” stvari koje bi se dale konzumirati za 377 kuna, sindikati imaju objašnjenje. Troškovi kulture obuhvaćaju samo jedan obiteljski odlazak u kino, redovito čitanje jednoga mjesečnog časopisa i svakodnevno čitanje jednog dnevnog lista. Čega bi se onda prosjek hrvatske inteligencije još mogao odreći? Vrijedi jedino supstitucija: umjesto domaćeg tiska, elektronički nacionalni medij; umjesto kina, kablovska televizija; umjesto kulture, pršuta i vina…

Ali stvar je neizostavno malograđanski cinična, kad svaki oblik kulturnog smještamo u tablice na dvije decimale, tek da bi se zadovoljio standard zapadnoeuropskoga kulturnog provoda. Možemo, kao u genijalnom Chabrolovom filmu “Izvršenje”, špilati korektnu buržoaziju koja u dolby surround sistemu gleda Mozartovu operu držeći se za ruke, ali to bi negdje mogao biti krajnji karikaturalni doseg. Sljedeća je opcija u drugačijem fokusu: problem strukture i svrhe, a ne financija. Možda više nemamo mentalne snage za spori tijek kulturnih zabava. Fizički preskupe, idejno tupe i ideološki zazorne, kulturne predstave i proizvodi u većini domaćih slučajeva (možda) samo jedu nerve i kruh, podsjećaju na izgubljeni dignitet raznolike i svima dostupne kulture u doba odrastanja.

Što bi danas onda bila kultura kao javno dobro, sintagmatski simpatična “kultura dostupna svima”? Šator na gradskom trgu i projekcija utakmice ili slavnog tenora svakako, a glumac Bojan Navojec u nedavnom razgovoru za T-portal predlaže i da se na pročeljima šoping-centara emitira hrvatski film, kad već domaća publika tako nevjerojatno izbjegava njegovu pojavu u kinima i prijeti krahu domaće filmske industrije. Ali ima li koji domaći kulturni proizvod takvo “pravo javnosti” da se “besplatno” marketinški nameće slučajniku? I čime se to pravo može zaslužiti?

Kulturni kreativci državne, ali i goleme većine nevladinih institucija razvili su, naime, specifičan oblik savršene ravnodušnosti prema svakoj vrsti publike i spektakularan oblik umilne ovisnosti o marketingu s medijskim i ostalim korporacijama. Kao inteligentni neoliberalni đaci, shvaćaju uzaludnost interakcije s javnošću. Domaćim proizvođačima kulture u najvećoj je mjeri sasvim nevažno o čemu i kome govori nesretna potrošačka košarica, za razliku od izborno klimavog HUP-a.

Jasno je da će hladne kulturne institucije i sljedeće godine biti etatistički zbrinute, a program će biti onoliko recesijski koliko odluči resorno ministarstvo. Profesionalci u institucijama neće lomiti noge u naporu da probude intelektualnu radoznalost i kulturnjački nerv u lokalnoj sredini, da se na nacionalnoj razini obvežu na minimum kulturne ponude dostupne osnovnim i srednjim školama. Neće mijenjati katastrofalni Zakon o HTV-u kojim se polako dokida javna TV i radijska nacionalna kulturna proizvodnja. Nezavisni kulturnjaci u najvećoj će mjeri bildati vlastite profesionalne angažmane izvan zemlje, tobože ili stvarno nesretni zbog maćehinske uloge domaćih institucija. Takva će biti situacija nakon izbora, nikakvog razloga nema da posljednji u Saboru otvori usta u korist bilo kakve naznake drugačije kulturne politike.

Po istoj špranci

Želi li “uspjeti”, domaći kulturni proizvod mora biti uporan kao provincijska starleta u TV-prilogu, treba biti besprijekorno “medijski pokriven”. Nije loše bolje poznavati “svog novinara iz kulture” i poslati pismeni marketinški sažetak da se projekt krivo ne protumači. Kad sklopiš ugovor o medijskom pokroviteljstvu, lakše ćeš naći druge korporacijske partnere. Uspiješ li, sljedeće djelo zamisli po istoj špranci, jer jedino tako funkcionira globalna kulturna produkcija.

Lokalni socijalno-ekonomski kolorit nije domena, analize posjećenosti stvar su marketinških birokrata i kritičarskih klubova, “političko prevođenje u diskurs” aktivističko je laprdanje, “pravo javnoga” tek prazna forma. “Metoda potrošačke košarice” izvorno podrazumijeva primjenu inteligentnijih računalnih sistema u menadžmentu, kojom se želi što preciznije odrediti struktura potrošača.

Domaća kulturna industrija u tu bi svrhu morala raditi na radikalnom (ideološkom) obratu. Od glamuroznog marketinga, polako i tegobno pješački, do nove akumulacije javnog povjerenja i svježega kulturnog kapitala. Od mizanscena do posljednjeg čovjeka u parteru, bez lažne socijaldemokracije i prečestog prizivanja solidarnosti, dok se ne razjasne svi naši mutni pojmovi. A dok žuđena analitika radi svoj posao, birajte između dviju slika: pasivno agresivni domaći kulturni resentiman ili “direktna” karnevaleskna akcija poput gimnazijalaca koji prolazeći pored vršnjaka u redu pred ZET-ovim prodajnim mjestima viču: “Pokaz je za pičkice!”