Svatko nosi potencijal za malu diverziju

Ivana Sajko, dramska spisateljica i dramaturginja, performerica i redateljica, diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a magistrirala na Filozofskom  fakultetu, na kojem trenutačno sprema doktorat iz komparativne književnosti. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramsku književnost, uključivši tri nagrade “Marin Držić” za drame “Naranča u oblacima” (1998), “Rebro kao zeleni zidovi” (2000) i “Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu” (2002). Članica je uredništva časopisa za izvedbene umjetnosti “Frakcija” i književnog časopisa “Tema”. Suosnivačica je izvedbenog kolektiva  BADco., s kojom je kao redateljica i dramaturginja surađivala do 2005. Drame su joj izvođene u kazalištu i na radiju te objavljene na desetak jezika. Drama “Rose is a rose is a rose is a rose”, postavljena u ZeKaeM-u u proljeće 2010., praizvedena je 2008. na festivalu Steirischer Herbst u Grazu. “Prizori s jabukom” postavljeni su 2009. u bernskom Stadttheateru, a ove su godine izvedeni i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Povod ovom intervjuu je autoričina zadnja knjiga koja uskoro izlazi u izdanju “Meandra”:  simbolična naziva “Trilogija o neposluhu”, ujedinjuje djela “Rose is a rose…”, “Prizore s jabukom” i “To nismo, to je samo staklo”, dramu objavljenu ljetos u “Zarezu”, zajedno s  uvodnim tekstom “Uvod u disjunkciju”.

Grijeh nečinjenja

Vaša “Trilogija o neposluhu” doima se poput poetičnog vodiča za neku vrst političkog neposluha, premda ne daje konkretna rješenja?

– Prije je riječ o skromnoj arhivi promašenih pokušaja neposlušnosti, pa bi se jednako tako mogla zvati i “Trilogija o porazu”, no to bi značilo da rezignirano izjavljujem neuspjeh, na što ne mogu pristati, iako doista ne nudim rješenja, nego se možda samo zalažem za upornost. Jednostavno ne mogu promišljati poziciju svijeta u kojemu danas živimo bez ozbiljne doze intelektualnog i građanskog neposluha, kao jedine moguće korekcije sumnjivih odluka i nebuloznih naloga kojima smo podvrgnuti. No, trilogija kao pretpostavke uzima ljudske situacije i socijalne uvjete kojima mi osobno nismo izloženi, nego se krećemo po njihovim marginama, nadajući se da će nas prave konzekvence ekonomskih i političkih mašina zaobići. Većina nas ionako živi u uvjerenju da im se ne događa ono što im se zapravo događa; da nisu potlačeni, da nisu manipulirani, da nisu obespravljeni i da nisu slijepi. Usuđujem se tvrditi drugačije. Radi toga centralni dio trilogije, tekst “Prizori s jabukom”, i parafrazira biblijski mit o prvom grijehu, izokrećući ga u grijeh nečinjenja, u promašenu priliku da se bude neposlušan.

Što mislite da je danas politički neposluh?

– Mislim da on počiva na individualnom trudu mišljenja vlastitom glavom, na aktiviranju vlastitoga društvenog potencijala i suočavanju s nezadovoljstvom koje je čitko upisano u socijalna previranja i krize posljednjeg desetljeća, što upućuje da je situacija postala nesnosna te da dio odgovornosti nosi i naša vlastita pasivnost i ciničnost. Neposluh u omjerima naših osobnih mogućnosti možda je nadomjestak za artikulirani revolucionarni akt koji još nismo sposobni provesti a da time jednostavno ne urušimo aktualni sistem, ostavljajući ga bez alternative, kao što je i upitno bismo li se mogli ujediniti i složno aktivirati kada bi neka spasonosna ideja novog društva i postojala. Ako put iz takve okamenjene pozicije postoji, onda je njegovo trasiranje odgovornost svakoga od nas da se ne prepušta rezignaciji te da svojim mišljenjem i djelovanjem na svakodnevnoj razini ne propušta priliku da čini ono što može, tj. da ne čini ono što smatra krivim. Svatko od nas nosi potencijal za malu diverziju kojom utire još neizgovoreni, ali definitivno zajednički, treći put.

U romanu “Povijest moje obitelji” u istu ravan, kao revolucionare i naivne sanjare, stavljate Brunu Bušića i Ivana Gorana Kovačića?

– Nisam se bavila legitimnošću ideja koje povijesne ličnosti u tom romanu zastupaju, u tom bi slučaju tretman bio potpuno drugačiji. Zanimalo me sukobiti oprečne ideološke pozicije podjednako iscrpljujući motive svih spomenutih strana: primjerice, u slučaju Kovačića i Bušića, odluka da se otme avion s naivnom namjerom bacanja letaka iz zraka ili ona da se u šumu ode sa zbirkom francuske poezije umjesto puške nosi jednaku dozu zasljepljenosti i dubokog uvjerenja u svoju misiju. Vrijednost knjiženog teksta upravo i jest mogućnost da se govori i s onih krivih, tabuiziranih strana, iz pozicija koje možda ne razumijemo, ali pišući ili čitajući razotkrivamo njihove izvore i genezu. Ne namjeravam si oduzeti pravo na tu vrstu rakursa, jer pišući ne produbljujem samo vlastite stavove, nego otkrivam i stavove koji mi nisu bliski, a koji podjednako, a možda i češće, prevladavaju u stvaranju vrijednosnih kriterija našeg društva.

Proizvoljnost povijesti

Vaš bi se rad mogao svrstati pod angažiranu umjetnost, koja podrazumijeva i neku vrst političke poruke: kada biste je morali sublimirati, kakva bi ta poruka bila?

– Pokušala bih se ograditi od medalje angažirane umjetnice jer mi je neprimjereno pridavati si počasti glasnogovornika koji zastupa pravdu ili istinu. Ne znam jesu li moji stavovi točni, kao što i sumnjam da svojim radom provociram političku svijest javnosti, s obzirom na to da djelujem unutar književne i kazališne scene, koja dopire do manjeg broja ljudi. Što se tiče poetoloških smjernica, mislim da odabir određenih političkih ili povijesnih motiva ne iscrpljuje tematska polja unutar kojih se krećem, kao ni moje interese u vezi pisanja i kazališta. U puno me većoj mjeri zanima izgradnja jezika nego artikulacija političke poruke, pa se možda upravo u insistiranju da pišem van čistih formi i bez dovršenih značenja spontano oblikuje i politički stav.

Kako, u stvarnom i u fikcionalnom svijetu, promišljate recentnu povijest, a kako politiku?

– Bavljenje poviješću u književnom kontekstu na neki način razotkriva fikcionalnost povijesti u kontekstu znanstvenog diskursa, gdje preduvjeti te fikcije uvelike ovise o aktualnim političkim potrebama vremena u kojem se ta povijest iznova proizvodi. To je barem ono što mene zanima kada se služim povijesnim materijalima, upućivanje na njihovu izvornu proizvoljnost. Sukob koji smo iskusili devedesetih djelomice je i bio legitimiran kao borba za uspostavljanje novih povijesnih istina i povijesnih prava, predstavljenih kao preduvjet nacionalnom suverenitetu, pa i osobnom identitetu građana Hrvatske. Cijenjeni švicarski novinar s kojim sam ovog proljeća imala prilike razgovarati u Zürichu pripovijedao mi je o iskustvima koje je kao mladi politički izvjestitelj imao tijekom haških pregovora što su prethodili raspadu Jugoslavije. Uz grotesknu informaciju o litrama šljivovice i viskija ispijenih za tih diskusija, njegov je glavni dojam bio da se ne raspravlja o budućnosti regije, nego o njezinoj prošlosti. Na kraju našeg razgovora upitao me je: “Koliko daleko treba ići u vašu povijest da bi se shvatilo o čemu debatirate danas?” Mislim da je pravilno detektirao opasnu spregu povijesne fikcije nacionalnog identiteta i njegove suvremene reinkarnacije, koja je u ovoj regiji imala razarajuće posljedice. Strastveno bavljenje tim literariziranim povijesnim subjektom dugo je godina micalo fokus javnosti od konkretne političke i gospodarske zbilje u kojoj se živjelo, a čije konzekvence danas dolaze na naplatu. Šuplje frazetine te retorike mogle su se čuti i na posljednjem, iritantno slavljeničkom saboru HDZ-a, kao što se, s nešto manje nacionalnog patosa i pompe, ali s jednakim volumenom šupljine, mogu čuti i u izjavama drugih stranačkih predstavnika. Stoga se s pravom možemo osjećati kao budale. Prevareni smo, pokradeni i prepušteni frustrirajućem zadatku da biramo između stranačkih opcija koje doista možemo smatrati podjednako kompromitiranima i nesposobnima.

Živjeti za pisanje

Kako vidite poziciju umjetnika i kritike u suvremenom društvu?

– Morali bismo se prije dogovoriti oko toga što je to umjetnost, kako bismo joj – uz autorsko istraživanje i napor prema autentičnom izrazu, koji bi se trebali podrazumijevati – mogli namijeniti i neku društvenu ulogu ili utjecaj. Ta se uloga, vjerujem, ne ostvaruje samo u odnosima djela i kritičara, nego u dinamici cjelokupne kulturne scene koja teži za stručnošću, u njezinu uzdizanju na kritički nivo koji ravnopravno održavaju i dijele svi sudionici, u planskom radu institucija koje nisu zagađene malograđanskim vrijednostima i konformističkim tradicionalizmom te u suradnji s medijskim prostorom kojim ne vladaju politički oportunizam i intelektualna apatija. Nemoguće je govoriti o umjetnosti koja estetski i politički komunicira sa svojim vremenom i prostorom ako oni odbijaju izazov vlastitog trenutka i smještenosti, kao što je nemoguće govoriti o kritici ako je vidljivost dana samo onoj umjetnosti koju je moguće asimilirati u populistički ukus. Ne kažem da ova situacija dokida pojavljivanje dobrih djela ili analitičkih diskursa, nego da ih marginalizira, čineći da ono što bi trebala biti težnja jedne kulturne scene, postaje njezinim izuzetkom.

Što danas znači status “slobodnog umjetnika”? Kakve on ima veze sa slobodom, a kakve s umjetnošću?

– Iza simbolična naziva stoje najosnovnije beneficije, znači pravo na zdravstveno osiguranje u omjerima onoga što hrvatsko zdravstvo uopće može pružiti i priznanje radnoga staža s nekom minimalnom osnovicom. Ironična nije toliko priroda tog statusa, koliko pokušaji da se kriteriji za njegovo dobivanje unaprijed utvrde kvotama koje ne mogu odgovarati realnoj situaciji i kriterijima potpuno neprimjenjivima za specifične djelatnosti koje bi trebali prosuđivati. Želim reći da taj status ne garantira nikakvu umjetničku izvrsnost, baš kao što ni ne osigurava egzistenciju, samo legitimira određenu djelatnost.

Živi li se od pisanja ili za pisanje i mora li postojati to “ili”?

– Živi se od svačeg pomalo i to na osnovi života za pisanje. Financijski uspjeh zaista nije kriterij nečije umjetničke vrijednosti. Naravno da postoje uvjeti koji olakšavaju umjetničku produkciju autorima koji nemaju poslovnog dara i talenta za samopropagandu, no ti su uvjeti rezultat promišljene kulturne politike i tradicije koju jedno društvo gaji prema vlastitom kulturnom identitetu izgrađenom na osnovi njegova razvoja, a ne muzealizacije, o čemu u Hrvatskoj nema ni riječi. Ja uistinu živim od pisanja, tj. od onih stvari koje su se tijekom godina izgradile oko tih tekstova, a podrazumijevaju i kazališni rad i čitanja i predavanja, kao i činjenicu da ne radim samo u Hrvatskoj. No, taj integritet bolje zvuči no što se trpi, jer mi ne pruža nikakvu sigurnost, niti za sobom donosi mnogo slobodarskog šarma. On jednostavno zahtijeva puno kondicije, tvrdoglavosti, discipline i imuniteta na okolnosti u kojima moram raditi. Živjeti za pisanje je radikalan izbor koji je nepotrebno propitivati nakon što je jednom napravljen. Ako sutra ne budem u stanju živjeti od pisanja, to ne znači da ću se smatrati neuspješnom ili da ću prestati pisati, to zapravo znači da ću imati još više razloga da činim upravo to.