Svega ima, osim para

Putovanje iz Šibenika za Benkovac u starom “fići” uklapalo se u stil legendarnog sajma, koji se već punih stotinu godina, svakog desetog u mjesecu, održava na visoravni poviše Benkovca. Sad kad je “fićo”, penjući se na tu visoravan, izgubio snagu i svojim se slabašnim motorom naprezao da se, makar i u drugoj brzini, popne na vrh, što je iza mene učas stvorilo kolonu kudikamo mlađih i robusnijih automobila, nekako više i nije bilo fora. Ovi iza su trubili i psovali, a policajac ispred energično je kružio s “lizalicom” u ruci, gestikulirajući da požurimo. Uzalud. “Fićo” je diktirao tempo.

Na vrhu bandićevska politika: ledina opasana konopcem, parking deset kuna. Bilo je tek osam, a parking već gotovo pun. Zadarske, šibenske, splitske i njemačke registracije. Ove posljednje isključivo na “mercedesima”.

– Može li pet? “Fićo” je…

– Ne može! Plati deset il’ vozi dalje – odrezao je odgovorni za parking i slomio nam prvi pokušaj cjenjkanja. I druga se trampa odmah nudila.

– Kume – vikao je vozač iz “renaulta 4” – ‘ajmo se trampiti!

– Može, al’ trebaš nadoplatit’. “Fićo” je danas, ipak, popularniji od “renaulta” – prebacujemo na šalu.

Korijen za sve

Gomila je pohrlila na sajam u većem broju nego na otvaranje šoping-centra. Benkovački sajam pojam je u ovom kraju. Oficijelni je naziv Sajam stoke i popratnih sadržaja. Na štandovima s popratnim sadržajima nema čega nema: prizor kao na Jakuševcu.

– Dide, sigurno dugo dolazite na sajam. Jel’ prije bio bolji? – pitamo jednog starca, vjerujući da će romantično hvaliti neka minula vremena.

– Ma kakvi! Nikad nije bio bolji nego sada! Sinko, meni je osamdesetprva, tu sam iz Popovog Sela i na ovaj sajam dolazim otkad znam za sebe. Nije uvijek bilo ovako. Pogledaj, danas nema čega nema. Al’ reci ti meni, što mi to vrijedi kad ne mogu ništa kupit’? Nemam! Penzija je ubi’ bože! Jedino što svaka tri-četiri mjeseca kupim metlu. Ostalo mogu samo gledati – komentira Jure Robić.

Zagledao se Jure u balote na štandu Marka Kunca iz Potravlja, sela iz Sinjske krajine.

– Dobre su – komentira Jure.

– Jesu, dobre su. Od klena su – odgovara balotašima oko svog štanda Marko Kunac. Kaže da je klenovina najbolje drvo za balote i da ih sa svojom ženom radi dulje od trideset godina.

– Ja ih tokarim, a žena u njih zabija brukve, da budu teže.

– Onda žena ima dobru desnicu – bockamo Kunca.

– Itekakvu – ponosno će Marko – zabije ona godišnje 200 kila brukava.

– ‘Ajmo, nova kolekcija! Preko 50 modela iz najnovije kolekcije jesen-zima! Još danas na akciji, samo 100 kuna!

Navalio svijet na štand s trapericama grlatog Roma kao na novu kolekciju u H&M-u.

– Pa gdje mogu probati? Da vidim kako mi stoje – pitamo da vidimo praksu.

– Ma što imaš probavati. Stajat će ti odlično jer su dobra marka, a svoj broj ćeš odabrati tako što ćeš u struk traperica staviti duljinu lakta. Nemaš greške! – odgovara prodavač.

Izgleda da pali. Ljudi guraju lakte u strukove, mjere i masovno kupuju.

Travar Bujdo Stjepan taktički je svoju igru raširio po cijelom sajmu. Njegovi štandovi su bili na svakom uglu. Na onom glavnom, negdje na sredini sajma, stolovao je sam Bujdo. “Dila” nekakav korijen, kaže ljekovit, zove ga vilin korijen.

– Za što je ovaj korijen? – pitamo Bujdu.

– Za sve – odgovara.

– E, sad za sve! Ne može biti za sve živo. Mora biti za nešto.

– Za sve, života mi! Evo sam i napisao – kaže Bujdo i pokazuje na promidžbeni plakat, pa čita s njega: “Za jednu minutu počinje djelovati. Možete isprobati na licu mjesta. Sto posto učinkovito.”

Nagovorio Bujdo djevojku Tanju, pa joj namazao ruku iscjetkom vilina korijena. Obećao joj bolju cirkulaciju. I zaista, korijen počeo djelovati za minutu. Jedva da smo odmakli od Bujdina štanda a reakcija je postala vidljiva: ruka joj se zacrvenjela, otekla i nepodnošljivo je svrbjela.

Ekološko prase

Arhetipski bazični dio sajma, onaj stočni, odvojen je od popratnih sadržaja. Krave, telad, ovce, janjad, koze, kozlići i perad. Svega u ponudi, ali sve zajedno nabrojanih grla ni upola kao svinja. A svinje nekako i najviše privukle ljude. Uskomešala se jedna u kavezu: rokće na sav glas i pravi nered. Mladić uskače u kavez i nemirnu svinju propara nogom u budući pršut. Nemilosrdan prizor.

– Reda mora biti i u kavezu – objašnjava 20-godišnji Borna Velić iz Svete Klare kraj Zagreba, gdje ima obiteljsku farmu, a do Benkovca je potegnuo s ocem. Dođu, kaže, svakog desetog.

– Dobro ide! Prodali smo 23 svinje, ostale još dvije. Al’ su prave! Pogledajte ih! – govori nam vedri mladić.

– Što ću gledat’? Nemam pojma o svinjama. Zadnji put sam je uživo vidio još u osnovnoj. Odonda samo na pladnju. Po čemu se raspoznaje dobra svinja? – pitamo Bornu.

– Po repu. Pogledajte one svinje – pokazuje Borna u susjedni kavez – vidite kako su im repovi žuti. To znači da su tovljene. Toga nema kod nas. Mi radimo sto posto prirodno! Vidite repove naših svinja.

– To bi onda bilo ekološko prase?

– Tako je! Ekološko prase – nakon kratkog promišljanja zaključi mladi svinjogojac.

“Fićo” je upalio iz prve, kao kremen. Prva, druga, treća, četvrta. Baš je fora, ako negdje do Šibenika ne stane. Za što i nisu tako male šanse.