Tko bi premijer, sad je predsjednik
Kada je prošlog tjedna ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev na televiziji obznanio da se na predsjedničkim izborima u ožujku iduće godine neće ponovno kandidirati, već će to napraviti sadašnji premijer, a od 2000. do 2008. predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin, ta je informacija začudila rijetko koga u Rusiji i izvan nje. Štoviše, iako se Medvjedev u protekle četiri godine predstavljao kao zagovornik modernizacije i liberalizacije te kao kritičar državnog kapitalizma i “zakonskog nihilizma” u koji je zemlja zapala, ruski je predsjednik sada pohvalio “Putinov sustav”, objasnivši da je takva odluka donesena jer je Putin “popularniji od njega”. No, to nije smetnja da se on, podrazumijeva se, kandidira za premijera na parlamentarnim izborima u prosincu ove godine.
Time su se obistinile sumnje da je dogovor između njih dvojice postojao od samog početka tog “duumvirata”, koji će Rusijom vladati još najmanje do 2024, a možda i do 2036. godine, s obzirom na to da nedavne ustavne promjene predsjedniku omogućavaju dva uzastopna mandata u trajanju od po šest godina.
Smjena ministra Kudrina
Istoga dana dogodila se i smjena ministra financija Alekseja Kudrina, koji je deset godina upravljao državnim financijama i smatra se zaslužnim za stabiliziranje zemlje nakon ekonomskog kaosa postsovjetskog perioda 1990-ih. On i Medvjedev otprije su u lošim odnosima, što je kulminiralo nekoliko sati nakon objave Putinove kandidature, kada je ministar na sastanku MMF-a i Svjetske banke u Washingtonu kritizirao prekomjerno ulaganje u vojsku i činjenicu da nije provedena reforma mirovinskog sustava. Kudrin je izjavio da će radije podnijeti ostavku nego služiti u vladi premijera Medvjedeva, na što je ovaj zatražio njegovu ostavku. Nakon Putinovog blagoslova toga zahtjeva, Kudrin je ostavku i podnio, a Medvjedev se konačno riješio ministra s kojim se nije slagao, ali ga je tolerirao zbog vlastitog nepoznavanja ekonomije.
Iako cijenjen u poslovnim krugovima zbog porezne reforme koja je smanjila pritisak na poslodavce, kao i stvaranja stabilizacijskog fonda koji državi pomaže plivati kroz financijsku krizu, Kudrinova politika zapravo je konzervativna, a on sam arhitekt modela modernizacije i privatizacije koji nije bio do te mjere liberalan da bi ugrozio “nacionalne interese”. Prema nekim tumačenjima, upravo je to pravi razlog njegovog sukoba s Medvjedevim, koji se zalaže za još liberalniji privatizacijski model kako bi u zemlju ušlo što više kapitala i tehnologije. Tako analitičarka Lauren Goodrich na portalu Stratfor piše da je neslaganje oko ulaganja u vojsku zapravo bio spin, dok je pravi sukob oko ovog temeljnog pitanja uvijek tinjao između Medvjedeva i njegovog savjetnika Arkadija Dvorkoviča s jedne, te Kudrina i Putina s druge strane. Prema njezinom mišljenju, sadašnja razmjena funkcija logična je faza Putinovog strateškog razmišljanja, budući da on razumije dvije najveće slabosti ruske države – njezinu okruženost velikim silama i raznolikost stanovništva, te nepostojanje druge ekonomske baze mimo energetskih resursa. Oscilacije samog Putina, te one između njega kao agresivnog autoritarnog vođe i Medvjedeva kao prozapadnog modernizatora, stoga su uzrokovane potrebom da s jedne strane konsolidira vlast i očuva sigurnost, a s druge privuče u zemlju što više moderne tehnologije kako bi se diversificirala ekonomija. U kontekstu ekonomske krize, Putin se sada mora suočiti s tim problemom, pa se Kudrinov protekcionizam možda više ne uklapa u buduću ekonomsku strategiju.
Istih dana kada je smijenjen Kudrin, a Putin najavio kandidaturu, s čela male liberalne stranke Pravedni cilj smijenjen je oligarh Mihail Prohorov, i to nakon samo tri mjeseca na toj funkciji. Prohorovljev politički izlet bio je još jedan pokušaj kremaljskog “stranačkog projekta” u cilju stvaranja privida višestranačja, a zapravo prokremaljske opozicijske stranke koja bi za nekoliko desetaka fotelja u Dumi Putinovoj Jedinstvenoj Rusiji osiguravala podršku. No, dekadentni bogataš u međuvremenu je napravio zaokret prema agresivnom nacionalizmu i krenuo na birače Jedinstvene Rusije, što je sredinom rujna rezultiralo njegovom jednoglasnom smjenom u stranci.
U Dumi četiri stranke
Budući da Pravedni cilj ni prije smjene Prohorova nije imao šanse za prolazak izbornog praga od čak sedam posto, i u narednom sastavu Dume, po svemu sudeći, bit će samo četiri stranke: nedostižna Jedinstvena Rusije i tri male, samo nominalno opozicijske stranke, Komunistička partija Ruske Federacije, Liberalno-demokratska stranka Rusije Vladimira Žirinovskog i socijaldemokratska Pravedna Rusija.
Grigorij Golosov, politolog iz Centra za demokraciju i ljudska prava Heliks u Sankt Peterburgu, objašnjava da u Rusiji postoje dvije vrste opozicije, sistemska, koja ispunjava brojne zahtjeve zakona o političkim strankama, uključujući i najmanje 45 tisuća članova, i ima predstavnike u Dumi, te nesistemska, koja nema pristup izborima ni medijima, pa se mora služiti nekonvencionalnim oblicima političkog djelovanja, poput organiziranja prosvjeda i poziva na bojkot izbora. S obzirom na to da sistemske stranke u bilo kojem trenutku mogu izgubiti privilegije, uključujući i financijsku potporu države, te da je, piše Golosov, njihove izborne rezultate uvijek lako lažirati na razinu ispod izbornog praga jer im se realna podrška obično kreće oko deset posto, one su sklone kompromisima, a to znači da ne smiju kandidirati nikoga tko ne odgovara Kremlju. Sustav je, piše ovaj autor, postavljen tako da onemogućava suradnju jer su sistemske stranke ucijenjene, a nesistemske po prirodi stvari moraju kritizirati ove prve kao prorežimske, čime se uspješno osigurava razjedinjenost opozicije.