U zoni društvenog angažmana
Ako postoji zajednička nit koja povezuje predstave ovogodišnjeg Festivala svjetskoga kazališta, onda je to strah od starenja. Čini se da Festival, koji je sve ove godine želio biti tek estetizirani “festival majstora”, nije mogao pobjeći od mogućnosti da uđe u zonu angažirane umjetnosti. Riječ je o tome da se u današnjoj civilizaciji, koja gotovo šovinistički priznaje jedino mladost i u kojoj moraš biti lijep, uspješan i nabildan da bi uopće postojao, ideja prolaznosti egzistencije naprosto nameće kao prvorazredna umjetnička tema.
Tako se u predstavi “Opening Night”, u izvedbi Toneelgroep teatra iz Amsterdama i u režiji Iva van Hovea, radnja zbiva oko glumice koja na dan premijere komada u kojem igra glavnu ulogu shvaća da njeni životni sokovi polako kopne i da joj mladost i ljepota nepovratno prolaze; oko nje su još njezini ljubavni partneri, bivši i sadašnji, ali bora na licu sve je više i trauma zbog osjećaja da više “nije svoja” sve je veća.
Predstava je kreirana tako da ono što gledamo na sceni u isto vrijeme vidimo i na video-platnu. Filmskim fokusiranjem na izraze lica, geste i glumčevo stanje postignuta je dokumentarnost izvedbe i gledatelji osjećaju da su, poput susjeda ili bliskih prijatelja, neposredno uvučeni u intimne probleme likova na sceni.
Dokumentaristički kod
Tematski je predstava temeljena na filmu “Premijera” Johna Cassavetesa, pa miješanje scenskog i filmskog plana možemo shvatiti i kao kreativni trik Iva van Hovea, što samo doprinosi uzbudljivosti ove izvedbe. Predstavnice, uvjetno rečeno, zagrebačkoga feminističkog kruga nisu sa simpatijama ispratile dramu jedne glumice, vjerujući da su u toj drami žene predstavljene kao inferiorna bića koje poslije četrdesete jednostavno polude. Mislim da ovakvi prigovori nisu u pravu: “Opening Night” je suvremena predstava dokumentarističkoga koda, u kojoj prije svega prepoznajemo današnje vrijeme, ležerno jednako koliko i neurotično. Ipak, filozofska dilema koja lebdi nad ovom sjajnom nizozemskom izvedbom jest zašto se čovjek danas tako temeljito prestao baviti sobom, osim na način da se u očaju počeo pitati je li još uvijek mlad i lijep?
Još izrazitiji primjer narcisoidnog sindroma suvremene civilizacije bila je predstava bečkog Burgtheatera “Dorian Gray” u režiji Bastiana Krafta. Inspirirana slavnim romanom Oscara Wildea o mladiću koji, ne želeći ostarjeti, prodaje dušu vragu, predstava se (ponovno) koristi videom da bi poentirala centralnu ideju o zasljepljenošću današnjeg čovjeka svijetom
šoubiznisa i virtualnih komunikacija u kojima se gubi svaki trag individualnosti. Taj svijet ne poznaje milost, njegova filozofija je sebična i svatko je u njemu dobar dok je atraktivan.
Simbol za prezrene
Stoga je upravo fascinantno kako se ingeniozne i drske Wildeove misli spajaju s tehnicističkom idejom predstave da je u odnosima s drugima, na ekranu i u stvarnosti, sve dopušteno ako si mlad. Predstava traje tek sat vremena i zapravo je monodrama glumca Markusa Mayera, koji se multimedijalno svađa s likovima s TV-ekrana, no gledatelji imaju magičan osjećaj da traje puno dulje i da živih glumaca na sceni ima puno više. Ingenioznost jednog glumca i savršena preciznost režije, uključujući i briljantni roman za predložak, učinili su od “Doriana Graya” vrhunsku predstavu.
Festival svjetskoga kazališta završio je predstavom “Gardenia” belgijskog redatelja Alaina Platela, opet o ljudima na izmaku života koji ih i nije naročito mazio. Tema su transvestiti, osjetljiva društvena grupa osoba podijeljena seksualnog identiteta, koje su počesto predmet komičnog izrugivanja i egzotičnih zabava. U melankoličnom tonu, sa svojim navikama, načinom ponašanja i oblačenja, uglavnom stari i nemoćni Platelovi transvestiti doimaju se poput Židova sredinom prošlog stoljeća, kao simbol za sve prezrene koji na kraju života, posljednji put, pokušavaju pokazati svoje ljudsko dostojanstvo.
Ovogodišnji Festival svjetskoga kazališta demonstrirao je ono što je i ranije bila njegova najveća vrijednost: modernost u izrazu i suptilni estetski rafinman. Nova je bila tek neuobičajena fokusiranost na osjetljive društvene teme.