Više od statusnog simbola
Alice Munro: “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, s engleskoga prevele Maja i Nada Šoljan (OceanMore, Zagreb, 2011)
U kategorijalnom je aparatu medijske recepcije književne proizvodnje ustaljena figura “rafinirane literature” za famozni “uži čitateljski krug”. Najviše jednom ili dvaput godišnje, pojavi se, tako, knjiga koja živi paradoksalan medijski život: iako je hvale svi, od legitimiranih kritičara pa do voditelja kulerskih tinejdžerskih TV-emisija, od urednica “ženskih” magazina pa do etabliranih eksponenata malograđanske kulture, neprestano se ističe kako je riječ o pismu koje nije za bilo koga, koje traži istančan ukus, njegovan senzibilitet, svojevrstan čitateljski je ne sais quoi. Bez vlastite krivnje, takve knjige postaju oglednim primjerima burdjeovskih distinkcija u pitanjima književnog i kulturnog ukusa, indirektnim dokazima upućenosti onih koji ih čitaju i promoviraju: premijerni prijevod jedne od najhvaljenijih suvremenih kanadskih spisateljica Alice Munro na hrvatski jezik najnoviji je nastavak tog niza.
Profinjeni naturalizam
Zbirka “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, u izvorniku objavljena prije deset godina, donosi devet vrlo dobrih priča, smještenih često na osi provincija-veliki grad, otprilike u treću četvrtinu prošloga stoljeća, i koncentriranih redovito na intimnu stranu života, obiteljske i ljubavne odnose, skrivena sjećanja i emocije. Njezini su likovi, precizno i nijansirano psihološki karakterizirani, naivne djevojke koje ulaze u svijet “odraslih žena”, kruti mladi muškarci koji vježbaju uloge muževa i oni stariji, u tim ulogama odavno izvježbani, bračni parovi nježno i bolno raspeti između postojane međusobne upućenosti i zavodljive slutnje preljuba; njezini su ključni motivi bolest i smrt, ljubav i nevjera, prolaznost, samoća; njezin je registar snižen i prigušen i, čak i kada zahvaća široke odsječke vremena ili rubne situacije egzistencije, najčešće podešen tako da sabire paučinaste tragove svakodnevice, previđeno trunje vremena. Ona pritom nepogrešivo ukazuje na dvije temeljne karakteristike neophodne da bi se neka knjiga kvalificirala za status “popularizirane nepopulističnosti”: s jedne strane, dobitnica uglednoga Man International Bookera za životno djelo (2009) piše suptilnu, profinjenu, gustu prozu, tematski i stilski distanciranu od bilo kakve pomodnosti; s druge, u njezinim je pričama ipak dovoljno naturalizma da bi mogla biti predstavljena i “široj publici” kao primjer autorice za književne elitiste. Jer, teško da bismo u “Briljanteenu” mogli očekivati pohvalu, recimo, nekog DeLillova romana, baš kao što nijedan magazin za žene neće svojim čitateljicama preporučiti Pynchona.
Mimetičnost je pisma, dakle, nešto poput donjega praga koji knjiga mora prekoračiti da bi u okvirima mainstreama mogla biti prezentirana kao “zahtjevnije štivo”. Što, opet, često ima nezgodnu posljedicu: u prikazima i kritikama učestalo se ponavljaju predteorijski tropi o književnosti koja, navodno, prikazuje život kakav on “uistinu jest”. Poznata američka romansijerka Mona Simpson tvrdila je, tako, neposredno nakon izlaska “Službe”, kako je Munroinu prozu teško opisati jer je ona “kao život sam”; posve očekivano, i hrvatske su recenzije i preporuke vrvjele sličnim mistifikacijama o nepatvorenoj autentičnosti koja neuhvatljivo leluja negdje između redaka zbirke. Na stranu ideološki problematično poistovjećivanje “zbiljskog iskustva” sa sferama intimnog i svakodnevnog; jednako je nepoželjan učinak takvih stavova suspendiranje svakog pokušaja da se zaviri u komplicirane, zakučaste pripovjedne mehanizme Munroinih priča.
Romani u malom
A one su iznimno kompleksne – nije slučajno što ih često opisuju kao “romane u malom” – i čitateljski užitak provociraju vještim, nenametljivim ovijanjem slobodnoga neupravnoga govora oko likova, umetanjem dugih analeptičkih epizoda, duhovitim variranjem motiva, majstorskim “ubrzavanjem” i “usporavanjem” pripovijedanja koje kristalizira presudne trenutke osobnih povijesti, skrivene nabore i pregibe životâ.
Bilo da je riječ o izvrsnoj završnoj priči “Zimski vrt”, u kojoj suprugin postupni gubitak pamćenja neočekivano redefinira smisao bračne vjernosti, o uspomeni na davni preljub iz “Što se pamti” ili o ljubavnoj vezi nastaloj iz okrutne dječje šale u naslovnoj pripovijeci, Munroine su proze o neprestanim pokušajima i stalnoj nemogućnosti da se živi u okvirima društveno kodiranih privatnih uloga neuobičajeno pažljivo i detaljno građene narativne konstrukcije, pa se treba nadati da će s vremenom proizvesti elaborirana, ambicioznija čitanja, s onu stranu sezonskih promocija književnih statusnih simbola. Baš kao i da ovaj prijevod znači tek početak otkrivanja jednog od upečatljivijih suvremenih autorskih opusa ovdašnjim čitatelji(ca)ma.