Vodi me unutarnji vid

Foto: Dario Belić

Oko je ime umjetnice kojoj su galerija gradski zidovi, prolazi, stajališta. Studirala je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje će uskoro magistrirati na Odsjeku novih medija, a ove je godine nominirana za ARTAQ, European Urban Arts Award.

Fotografirate se uglavnom s maskom ptice, čestim motivom na vašim radovima. Što je razlog takvoj potrebi za anonimnošću?

– Maska ptice i ime Oko udaljuju sve od mene kao osobe, kojoj netko zna čitav život, hobije, sve. Ljudi teško drugima dopuštaju rast. Kada imaš novo, “zamjensko” ime, imaš i novi identitet, koji ti omogućuje da se stalno mijenjaš, daje ti slobodu… Po prirodi sam sramežljiva, pa mi je ovako lakše nešto izreći.

Pseudonimom se referirate na svoje unutarnje oko: što iz svakodnevnice njime vidite, na što reagirate?

– Unutarnje oko je ono koje sve gleda kroz duh, osjetiš stvari i ljude oko sebe… kao da postoji čitav jedan paralelni svijet oko nas, ali ga ne čujemo i ne vidimo. Gledam stvari iz drugog kuta, kako se neka situacija razvija dok se u tvojoj glavi istodobno odvija nešto sasvim drugo. Kad hodam ulicom, moje fizičko oko vidi fasadu, zgradu, ulicu, ljude, a unutarnje gleda male crteže na tim fasadama, krila na tim ljudima… Ništa nema samo jedan fizički sloj, puno je drugih slojeva oko nas.

Zagreb kao odani prijatelj

Mnogi autori Zagreb ne smatraju inspirativnim, nedostaje im ulična scena kao u drugim europskim sredinama, no vi s rodnim gradom živite u plodnoj simbiozi?

– Zagreb doživljavam kao živo biće, ponekad me ljuti a ponekad nasmije, nekad mi je dosadan a nekad bih ga zagrlila. Odrastamo zajedno, mijenjamo se i idemo si na živce, ali tako je to valjda u dugogodišnjim vezama. Nedostaje mi vreva velikih gradova, svjetlo, reklame, kaos i užurbanost, ali Zagreb će uvijek biti moj odani prijatelj iz djetinjstva, koji se voli zauvijek, koliko god se oboje promijenili.

Smatrate li da je ulična umjetnost subverzivnija od galerijske?

– Iskreno, ne razmišljam o tome, ne stavljam se u kalupe, želim raditi nešto što volim tamo gdje volim. A volim raditi na ulici, to mi daje osjećaj života i slobode, povezanosti s mjestom gdje živim. Etiketa ulične umjetnice mi je apsurdna, jasno mi je da je ljudima lakše sortirati stvari po određenim “ladicama”, ali sve je to samo život u svom najboljem izdanju.

Trenutačno nemate stalno mjesto stanovanja, cijeli ste grad pretvorili u svoj dom tako što ste po zidovima lijepili fotografije svojih tetovaža. Prije toga ste radili projekt “Grad kao ispovjedaonica”, gdje ste slučajnim prolaznicima ostavljali osobne poruke. Kao da su sve to neki skriveni procesi tugovanja i opraštanja?

– Pa je, moj rad je ponekad tužan jer sam i ja tužna. Čudno je to objasniti, ali gomila toga čovjeka povrijedi, pogotovo kad si mali, kad ti je mozak slobodan i mašta nema granica. Kad se meni to dogodi, zatvorim se u sebe, ne dijelim to ni sa kim, ne pričam i ne plačem. Ali,  kao i svako ljudsko biće, imaš to potrebu nekome reći, a ja to kažem gradu. Ponekad se čini da to pokazujem ljudima oko sebe, ali to je samo za mene i moj grad. Ljudi to ponekad osjete, ima puno tužnih koji se okreću nekim svojim “magijskim životinjama”. Svatko negdje traži snagu, a meni je lakše kad je zamišljam ogromnom, da je čitav grad jedno biće, a mi samo malene stanice u njemu. Sram me je kukati nekome i žaliti se, pa to pretvaram u slike koje nekad ostavljam vani, a nekad u ateljeu. Mislim da to ljude privuče mojim radovima, osjete nešto iznutra i požele kupiti sliku, nema to veze s bojama i linijama na platnu.

Tuga je iskrenija

Stvarate li lakše kad ste sretni ili kad vam je teško?

– Kad prolazim neku tešku fazu, definitivno. Kad si tužan, radovi su jači, onda si sam sa sobom, radiš samo zato da preživiš, da si pomogneš, nije ti istinski stalo kako će to netko prihvatiti. Toliko si bolno iskren prema sebi da si spreman umrijeti tog trena i takvi su i radovi, iskreni do srži.

Dopada vam se Sophie Calle, umjetnica koja se kroz različite medije, najčešće kroz fotografiju, bavi ljudskom ranjivošću i intimom. Iako se i vi bavite sličnim temama, veoma ste diskretni u otkrivanju osobne intime i korektni pri ulasku u tuđu?

– Sophie Calle mi je i dalje najdraža umjetnica, mrzim je i volim u isto vrijeme, možda zato jer osjećam neku povezanost. Ne bih je nikad voljela osobno upoznati, to bi potpuno uništilo čaroliju. Što se moje intime tiče, bojim se kao i svaki čovjek, ne osude ljudi ili njihovih komentara, nekako držim da je to ranjivo u meni najljepši dio, ranjen i bolan, ali moj. Čudno je to objasniti, s odrastanjem i to sve više izlazi van. Vjerojatno je čovjek hrabriji na svaki svoj rođendan, to nam je valjda poklon što ipak imamo rok trajanja, hrabrost nam daje besmrtnost, da imamo priliku ostaviti nešto iza sebe. Mislim da su svi ljudi na svijetu ranjivi i nježni, samo neki to bolje sakrivaju od drugih, bolje bježe od problema.

Vlasnik Filip Tradea Tomislav Kličko posebnu pažnju poklanja radovima suvremenih  umjetnika, pogotovo uličnih. Gubi li se subverzivnost kad grafit ili crtež završe na zidu nekog bogataša?

– Mislim da je to plitka percepcija, samo još jedna potreba da se nešto definira i stavi u ladicu. To što Kličko voli uličnu umjetnost njegova je sloboda, ne vjerujem da su ljudi šuplji ili glupi da kupuju stvari zbog ega ili nesigurnosti. Ne znam kako je kad radove kupuju kompanije, ne razmišljam o tome. Kao prvo, radiš za sebe i odlično je ako se to poklopi s vizualnim ukusom nekog drugog. Čovjek može pogriješiti i napraviti krivu suradnju, ali živi smo organizmi, ne možemo jednostavno prestati postojati i zaustaviti se u trenutku. Neke stvari očito moramo naučiti kroz pogreške i ako to prihvatimo bez puno panike, sve je OK. Nečiji rad ne gubi snagu i smisao kad se surađuje s nekom institucijom, nego kad se radi samo zbog toga. A samo autor može znati je li lagao i koji su mu razlozi za suradnju. Ako iskreno radiš, bez obzira na sve što ti se može dogoditi, nikad nećeš pogriješiti prema sebi, možda samo prema svijetu u kojem živiš.