Vulkanizeri uživo

PULS NACIJE

Sociologiziranje korupcije je najperfidniji način njene amnestije. Kada Branimir Bilić, omiljeni antijunak na kauču ove kritičarske ordinacije, saspe sijaset teških pitanja tipa “dokle će korupcijski crv izjedati zdravu jabuku hrvatskoga društva?” ili “kada će se najpravije naše krijeposti vratiti u trijumfalnom pohodu na distopiju zlatnog teleta?” i tako dalje i tomu slično,  onda naizgled vrši radikalnu društvenu kritiku i impresionira cijelo rodno selo opakom enciklopedističkom izobrazbom. Ne rađa se takav Ciceron ni u Medovu Docu svaki dan! Ali, malo morgen! Kada pogledamo termin u kojemu to čini, ponedjeljak u pola devet, i kada se sjetimo emisije koja je u tom terminu išla nekoć, a zvala se “Latinica”, onda vidimo da je Branimir Bilić tu samo zato da zamaskira odsustvo bilo kakve stvarne kritike.

Bla bla, truć truć, zvrnd zvrnd, nije ništa manje bla bla, truć truć i zvrnd zvrnd ako je izrečeno visokoparnim stilom. Paintball na poprištu stvarne bitke, praćka namjesto pucaljke, olovni vojnik na mjestu pravoga. To nije ništa manje bezuba kritika ako je izriču “najugledniji” teolozi, pedagozi i slični stereotipni abonenti Bilićeva ureda, koji će uvijek  “precizno” demaskirati devijaciju, ali joj nikada neće otkriti ime i prezime.

Bilić, usto, u najavi emisije o kolapsu društvenih vrijednosti, kocki i drogama (?!) daje slike HDZ-a u Areni i kukurikavaca u Tvornici. Ako to izjednačavanje nije propaganda vladajućih u najpunokrvnijem smislu te riječi – “svi su isti” – onda nas je posve napustio zdrav razum. Na pitanje, dakle, zašto su u hrvatskom društvu razorene sve vrijednosti, “Puls nacije” samim svojim postojanjem daje najjasniji odgovor: pa baš zato što u društvu zdravih vrijednosti – ako takvo postoji – uradak tog tipa ne bi išao prije ponoći, i nikada ne bi bio u prime timeu informative, već u redakciji vjerskog programa. “Puls nacije”, to je kompendij kvaziteoloških pojmova, idejna čorba sastavljena od budalesanja, egzaltacije, reakcionarnih stavova, lažnog domoljublja… To je nastavak Sanadera drugim sredstvima, recimo to posve otvoreno, i politike koja je ovu nekoć bogatu i perspektivnu zemlju dovela u predvorje kolonijalnog statusa. Sramota ravna Hloverki.

DNEVNIK HTV-a

Tatjana Munižaba, za razliku od Branimira Bilića, u kirurški preciznom prilogu o slučaju Sanaderova navodnog primanja mita za predaju Ine Mađarima, radi nešto posve suprotno: ona jasno pokazuje da su odluke o Ini donošene tako da je sve prezentirano i Predsjedništvu HDZ-a i užem kabinetu Vlade, a u oba je tijela sjedila gospođa Jadranka Kosor. Dva su lika, na prezentaciji promjena ugovora koje su Mađarima omogućila supremaciju, postavila kakvo-takvo potpitanje. Jedan se zvao Ivan Šuker, koji je pitao: “Kako ćemo to objasniti narodu?” Druga je bila Marina Matulović-Dropulić, koja je pitala: “A što mi time dobivamo?”

Dakle, bilo je kristalno jasno što se tu odvija. Ni na jedno od tih pitanja Sanader nije dao odgovor – on bi vjerojatno glasio: “Vi ništa, ja sve, a narodu se ionako ništa ne objašnjava” – no važnije je nešto drugo. Gospođa Kosor nije za tu Inu pitala pod milim bogom ništa, a sada se sjetila da je to “nacionalni interes”. Uz takve čuvare nacionalnog interesa Mađari nam uopće ne trebaju.

OTVORENO

Od poslovično ozbiljnog Mislava Togonala čovjek ne očekuje kozerije i šeretluke, ali bogami, zna čovjek kada hoće. Na kraju sadržajne, civilizirane i prilično pesimistične rasprave o nacionalnoj perspektivi Ine, Togonal najavljuje iduću emisiju riječima: “A sada slijedi treći Dnevnik, najcitiranija emisija javne televizije…” Humoristično, a opet – istinito.

Dan ranije, Damir Grubiša u “Nacionalu” je citirao Dijanu Čuljak, koja je pomiješala Vijeće Europe i Vijeće ministara (vrlo važno, ovo ili ono vijeće, važno je da Dijana ima lijepe trepavice), a koji dan prije toga novinar “Novog lista” Tihomir Ponoš zgrozio se pitanjima Siniše Kovačića “ukida li se ulaskom u EU nulta stopa PDV-a na mlijeko, kruh… “, što su svi domaći mediji objavili bar stotinjak puta. Kovačić zna da je ponavljanje majka znanja. Eto, citiranosti trećeg Dnevnika i mi dajemo ovaj mali, skromni prilog.

STIPE U GOSTIMA

Filip Radoš tako se ubandačio ugledavši na vratima malo slobodnije razodjevenu Vidu Jerman da je ostalo posve nejasno da li čovjek glumi ili je doživio profilaktički šok. Stari Stipe izgledao je kao da se sprema napisati novu pozu Kama sutre – “s jednom nogom u grobu”. Kako god bilo, komplimenti za oboje.

“Stipe” je i dalje ležeran, duhovit, dobro glumljen, istesan iz jednog komada, vrlo kompaktan, pa sitnije doze politički nekorektnih ideja koje pogađaju Zagrepčane (često su dobrodušni, ali pomalo priglupi kajkavci) i partizane (trgovac stanovima zove se Buha, gospodin Buha, a glumi ga Željko Königsknecht, koji odmah demantira da ima ikakve veze s narodnim herojima, pa je jasno da je riječ o prezrenoj kategoriji) – mogu proći. Uostalom, ako nam je bio simpatičan Kočićev David Štrbac, kao jedna vrsta ruralne južnoslavenske perfidije koja se buni protiv (danas sve simpatičnije, vrlo civilizirane) austrougarske okupacije, onda ne može biti nekih većih zamjerki ni na vlaški humor. Uostalom, oni – kako vrijeme prolazi –sve više trijumfiraju samo u satiričkim formama…

HRVATSKA UŽIVO

Bata Životinja veli da nije mogao doći na sprovod Borisu Dvorniku jer su po Hrvatskoj tada bušili gume na srpskim autima. “Netko je negdje bušio gume u Hrvatskoj s beogradskim i srpskim registracijama. Mnogi ne znaju da sam ja zbog toga bio duboko povrijeđen”, rekao je Bata. “Mi ne dijelimo stavove ovog srpskog glumca, ali u duhu javne televizije ipak smo ga prikazali”, reče Petar Vlahov, iako bi bilo puno smislenije da su ga pitali zašto nije uzeo taksi, rent-a-car ili sjeo u autobus, no HTV nije tu da postavlja suvisla pitanja, nego da osigura status quo. Tja…

FARKAŠ FASHION TV

Svaki tjedan šal jedan! Branimir Farkaš prošlog je tjedna u izvješću iz Haaga zadivio svekoliko gledateljstvo šalom plavo-bijelih linija, širine oko 60 centimetara, precizno i elegantno svezanim oko bijelog vrata. Šal je, kako smo već rekli, zadivljujući dokaz dendizma, ali i energičan prosvjed pred vratima haškog kazamata, koji pokazuje da se i u najtežim okolnostima može biti džentlmen. Tako je i Oliver Mlakar 1971, kada su smjenjivali Savku i Miku, oko vrata stavio kravatu tamne boje, kako bi izrazio svoj najenergičniji prosvjed i ta se gesta, nakon onog samospaljivanja Jana Palacha u Pragu, čini jedinstvenim primjerom herojskog otpora despociji. Hajde, pokažite mi tko je još šalovima i kravatama demonstrirao nacionalni ponos i samosvijest!

U četvrtak navečer, u izvještaju o žalbi Gotovine i Markača, Farkaš nam, međutim, priređuje veliko iznenađenje. Pojavljuje se u običnoj, šugavoj, kao zvečarka šarenoj kravati! Šok i nevjerica! Ali nije to sve. Čim je ostao bez šala, Farkaš je počeo mljeti gluposti. Upirući prstom u jednu mudru i prosperitetnu pravnu državu, koja se zove Srbija, Farkaš nam je sa sve kravatom pojasnio kako su Srbi mudro zacrnili svoje dokumente poslane Haagu i odmah se dosjetio: mogli smo tako i mi u brijunskom transkriptu zacrniti dijelove na kojima piše “Srbima treba nanijeti takve udarce da praktički nestanu…”

To, Branimire! Za ove pravne inovacije zaslužio si Nobilovu nagradu. Zašto se toga prije nismo dosjetili?!